Ludilo

Stanovnici jedne ulice - priča četvrta:


Davor osjeća kako ga je piće koje je tijekom dana sasuo u sebe usporilo i ošamutilo, ali nimalo ne mari zbog toga: naprotiv, uživa u tom osjećaju. Čitav dan pije, a ništa nije jeo, na hranu ni ne pomišlja. Svađa i vrlo kratko objašnjavanje s Sanjom još ujutro, obilježilo mu je čitav dan. Bijes u njemu nikako da se slegne, sklupča i smiri, konačno zaspi.
Prokleta glupača! Proklete sve glupače! Počevši od one koja mu je obećala udati se za njega, a onda podvila rep baš kao prava kuja i pobjegla. Zašto? Nije objasnila. Nije se udostojala objasniti. Kao da je on nešto sasvim beznačajnog u njenom životu. Ili je to stvarno i bio? Ne može ni podnijeti tu misao. Od tog dana, kad je ostao bez voljene djevojke, Davor je s podozrenjem gledao na svaku žensku osobu oko sebe, pažljivo osluškujući boju glasa, još pažljivije odvagujući svaku riječ, koju bi dotična partnerica izgovorila. A one su se redale, jedna za drugom, jer Davor je onako zgodan, gotovo lijep, privlačio poglede žena i budio želju u njima, a one su vrlo brzo prolazile kroz njegov život, ne ostavljajući ni malo traga u njemu. Nije ih se gotovo ni sjećao. Zašto ih se sjećati? Ni jedna to ne zaslužuje. Baš ni jedna!
Eto, sa Sanjom mu i nije bilo tako loše, mala je bila dobra, ali živjeti sa njom? Useliti se k njoj? I prepustiti joj se na milost i nemilost? Ne dolazi u obzir! Nije se ta rodila koja će mu nabaciti omču oko vrata.

Niti sat vremena nakon što je raskinuo svaku vezu sa Sanjom, gotovo se udario sa njenom prijateljicom Irenom. Dopadala mu se Irena, onako, fizički. Ništa više. Visoka gotovo koliko i Davor, duge kose boje meda i smeđih očiju koje su otvoreno gledale u sugovornika, potaknule su u njemu želju za njom. Ali mu je Irena odmah, u samom početku njihovog poznanstva koje traje već četiri godine, od dana kad se Irena doselila u susjedstvo, jasno dala do znanja kako kod nje nema šanse. Nikakve. I to ga je ljutilo. Jer nije mu se često događalo, da ga žene odbijaju.
- Je li ti se prijateljica izjadala? - podrugljivo je upitao Irenu, naletjevši na nju prilikom izlaska iz kafića.
- Zašto bi se jadala? - otrese se Irena ljutito. - Postalo joj je jasno da se riješila jedne beskorisne bitange!
- Pripazi na jezičinu! - zareži Davor. - Da nisi tako jebozovna, raspalio bih te po njušci.
- Ti imaš njušku! - otrese se ponovo Irena: čvrsto je odlučila ne dati se zastrašiti od tog polupijanog klipana. - A ja imam lice.
- Jednog ću dana to lice obliti krvlju - zaprijeti joj Davor. - Previše toga si dopuštaš!
- Oooooo! - uzvikne Irena, a usne joj se razvuku u podrugljivi smiješak. - A ti si oličenje uljudnosti?
- Duga ti je jezičina - reče Davor odlazeći: znao je da Irenu neće pobijediti riječima: ali već će i ona dobiti svoje. - Goni se u vražju mater!

Sjetivši se sad toga, Davor se osmjehne ljutito. Istog trena ulovi pogled plavuše koja sasvim sama sjedi za stolom preko puta njega. Plavuša mu se osmjehuje, pogrešno misli da je njegov osmjeh upućen njoj, shvati Davor. Ali kad je već tako ... Zašto ne? Prilike se ne propuštaju. Završiti dan sa dobrom ševom ne bi bilo loše, nakon svega što mu je danas prolazilo kroz glavu. Istresao bi bijes iz sebe. Mala nije loša. Lice joj zanimljivo, plava joj kosa uokviruje pomalo široko lice, šiške joj prekrile visoko čelo, a plave ga oči gledaju pozivajući.
Davor ustane i ponijevši sobom pivo koje ispija ravno iz boce, polako i lijeno priđe njenom stolu.
- Jesi li za jedno piće? - upita je sjedajući bez da ju je pitao za dozvolu.
- Uvijek - odgovori ona.
- Što piješ?
- Votku.
- Veliku votku i pivicu! – dovikne Davor okrenuvši glavu prema dugačkom šanku za kojim su užurbano radile tri djevojke, pa se ponovo okrene djevojci. - Zovem se Davor.
- Mara - kratko reče ona.
- Pa, Maro - polako reče Davor - jesi li za to da se večeras lijepo provedemo zajedno? Večer je topla i polako se spušta i šteta je biti sam.
- Uvijek sam za dobar provod - reče Mara preko ruba čaše koju je ispila.
- To volim! - uzvikne Davor. - Mrzim ono preseravanje kod većine žena! Izigravaju nedostižnost, a zbog čega? Zar svi ne želimo jedno te isto? Lijepo se provesti i kasnije se sjećati toga.
Mara mu se osmjehne, prihvativši piće koje je jedna od mladih konobarica donijela i žedno otpije.
- Vidim da ti dobro ide - sa priznanjem u glasu reče Davor.
- Imala sam naporan dan - objasni Mara.
- Meni ne moraš ništa objašnjavati - reče Davor. - I sam volim potegnuti. Ne smeta mi. Volim kad žena pije.
- Daj mi cigaretu, molim - zamoli Mara.
- Što kažeš na to - upita je Davor gurajući kutiju cigareta i upaljač prema njoj - da nas dvoje lijepo u trgovini kupimo bocu votke, sjednemo u moja kola i izvezemo se negdje u prirodu?
- Nisi li previše popio, a da bi vozio?
- Kad sam pijan, još bolje vozim!
Mara se nasmije, baš kao što je i znao da će se nasmijati: uvijek bi se na to nasmijale.

Već više od sat vremena sjede u kolima, puše i piju votku ravno iz boce. Davor je parkirao u podnožju brda, zašavši među borova stabla, vozeći nekoliko minuta po neravnom šumskom putu, na koji se skrenuo sa ceste. Već je nekoliko puta bio na ovom mjestu i dobro ga je poznavao. Znao je kako gotovo nema šanse naletjeti na nekog. Ne u ovo doba dana, kad se sumrak upravo počinje tiho spuštati, a nebo se rumeni.
- Lijepa koža - primijetila je Mara, kad su kupili bocu i stigli do kola parkiranih u blizini, pogladivši naslon sjedala.
- Nedavno sam je promijenio - rekao je Davor ponosno, uživajući gledati sjajnu crnu kožu, kojom je obložio unutrašnjost automobila. - Koštalo me čitavo bogatstvo. Zato pazi sa cigaretom ...
- Držati ću ruku ovako - rekla je Mara pijano i ruku u kojoj se žarila cigareta, ispružila kroz prozor: već se smjestila na suvozačevom sjedalu.
- Pametna mala - rekao je on odobravajući i pritisnuo papučicu gasa: žurilo mu se, želio ju je.
Istog trena kad je parkirao kola između borova, okrenuo se prema djevojci i počeo je ljubiti požudno.
- Nestrpljiv si nešto - rekla je zadirkujući ga i opkoračivši ga, zadigavši kratku suknju.
- Jesam - priznao je on bez ustručavanja.

Zatim su, ugasivši prvu strast bjesomučnim slatkim trzajima tijela, polako ispijali votku i pušili i vrlo malo razgovarali. Jezici su im se zaplitali, ali oni nisu toga bili svjesni. Prestali su opažati mir oko sebe i prijatan miris borova, koji se pomiješao sa mirisom seksa. Zadubljeni svatko u svoje misli, vrlo rijetko progovorivši po koju riječ, pili su, pili ...
- Ah, jebi ga! - odjednom reče Mara.
- Što je?
- Pobjeglo mi.
- Što ti je pobjeglo?
- Upišala sam se.
- Što? - upita Davor odjednom ponovo postajući svjestan okoline, vraćajući se u realnost iz koje je pobjegao. - Što si rekla?
- Upišala sam se - ponovi Mara i nasmije se.
- Na novu kožu? - upita on, a lice mu se zgrči u ljutini. - Upišala si se na sic? Upropastila kožu?
- Pa nisam namjerno ...
- Kučko! – zaurla joj on u lice. - Kučko!
- Ma daj, ne seri! - odvrati Mara. - Osušiti će se.
- Jebi se! - vrisne Davor i udari je šakom u čeljust: Marina se glava zatrese, zubi zveknu, krv poteče iz rasječene usnice.
- Što? -iznenađeno uzvikne ona, ali joj ruka refleksno poleti prema Davorovom licu i svom ga pijanom snagom pljusne.
- Kučko! - zaurla u sumrak prema njenom licu Davor i udari je svom snagom, pa još jednom, pa još jednom i još jednom i više nije mogao stati i samo je udarao i udarao i uživao u svakom udarcu, a grudni mu se koš nadimao, nadimao ...

Nije znao koliko je vremena prošlo kad mu se pomračeni um smirio, kad je ponovo postao svjestan okoline, svjestan sebe i mrtve djevojke pored sebe. Iznad njega su borovi i dalje mirno šumjeli kao da se baš ništa nije dogodilo. Mirno su pjevali svoju večernju prohladnu pjesmu, dok je Davor iznosio mlitavo djevojčino tijelo iz automobila, vukao ga po zemlji i sakrivao među borove, sipajući kroz prste još uvijek od sunca toplu zemlju po tijelu, koje je još nedavno bilo puno života i u kojem je još prije nešto više od sata uživao.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.