Grubost

Stanovnici jedne ulice - priča treća:


Sanja, rastavši se od Josipe, ubrza korak što god je više mogla. Davor je čeka u obližnjem kafiću i nestrpljivo očekuje trenutak susreta. Smješka se dok sitnim, ali brzim koracima, grabi prema mjestu sastanka. Predložiti će Davoru da se doseli k njoj, u njen stan. On je već pravi muškarac, iako mu je samo dvadeset i pet, četiri je godine starija od njega i ponekad joj to malo smeta. Ali ne previše. Jer još nikad ni jedan muškarac nije joj pružio ono što joj pruža njen Davor.
Dok ga nije upoznala, prije otprilike četiri mjeseca, Sanja je dugo bila bez muškarca. Neugodno iskustvo koje je doživjela sa Mladenom, sa kojim se u to vrijeme viđala, ucijepilo je nepovjerenje u nju. Mladen je jednog dana naprosto nestao. Kao da nikad nije ni bilo. Došla je u njegovo poduzeće i raspitala, ali su joj samo rekli kako je Mladen iznenada i ni zbog čega dao otkaz i nestao. Gdje? Nitko nije znao.
Šokirana, Sanja se povukla u sebe, sve do onog momenta, kad je primijetila kako njen susjed Davor, visok i krupan mladić širokih ramena, baca radoznale poglede na nju. U početku nije previše obraćala pažnju na to, znajući, kao što je čitavo susjedstvo znalo, kako Davor voli neobuzdan život i često ga se noću, u sitne sate, dok svi ostali spavaju, moglo čuti kako se pomalo pripit vraća kući.

Jednog poslijepodneva, dok se vraćala iz marketa ruku prepunih najlon vrećica, dogodila joj se mala nesreća: pod suviše velikom težinom namirnica, jedna je najlon vrećica pukla, namirnice se prosule po asfaltu kojeg su razbijena jaja obojila žuto.
- Pusti, ja ću - rekao je Davor i osmjehnuo joj se pokazavši snažne i zdrave zube: odjednom se stvorio pored nje, poput dobrog duha.
Sanja je bespomoćno gledala kako se onako visok, širokih ramena, bilo ga je uživanje gledati, brzo spušta na jedno koljeno i sakuplja namirnice držeći ih nespretno, poput malog djeteta, u naručju.
- Odnijeti ću ti to kući - rekao joj je i nije čekao Sanjin odgovor, već odmah krenuo.
Zbunjena, Sanja je krenula za njim gotovo trčeći, jer Davor je zagrabio dugim i snažnim korakom.
- Skuhati ću kavu - rekla je Sanja, kad su ušli u njen stan. - Ili želiš nešto jače?
- Želim tebe! - rekao je Davor, prišao joj, položio ruke na njene kukove, privukao k sebi i poljubio. - Samo tebe želim.

Sjećajući se sad toga, sitnim i lijepim Sanjinim licem preleti sretan osmjeh. Evo je, stigla. Već vidi Davora kako sjedi za stolom u uglu, a ispred njega pivo. Zbog toga se malo namrštila: ponekad previše pije i ne dopada joj se to.
- Što je tako hitno? - upita je Davor, ni ne pričekavši da Sanja sjedne.
- Ništa nije hitno - reče Sanja.
- Takav sam dojam stekao - namršteno reče on. - Zvala si me i rekla da želiš razgovarati.
- Istina. Nisam spominjala hitnost.
- Želite nešto? - upita konobarica koja im je prišla, a koju uopće nisu primijetili.
- Kavu - reče Sanja, pogledom ošinuvši pivo ispred Davor, što njemu nije promaklo. - Samo kavu, molim.
- Ponašaš se kao da si moja vlasnica - reče Davor, kad se konobarica udaljila.
- Zašto tako govoriš?
- Nemoj misliti da nisam primijetio tvoj pogled - odgovori Damir i prstom upre u orošenu bocu ispred tebe.
Sanja porumeni i obori glavu skrivajući pogled.
- Tebe se ne tiče koliko pijem - nastavi on: sad je u prednosti i nastoji to iskoristiti koliko god može. - Zanovijetaš baš kao da smo u braku.
- Nemoj tako - zamoli Sanja. - Nemojmo se svađati.
- Dobro - popusti Davor: postavio ju je na mjesto gdje pripada i može si dopustiti biti milostiv. - Što si htjela?
Šutjeli su i gledali konobaricu kako im se približava i donosi kavu. Istog trena kad se konobarica udaljila, Sanja primi Davora za ruku i nagne se prema njemu.
- Htjela bih ti nešto predložiti - reče tiho.
- Što?
- Da živimo zajedno - odgovori ona. - Dođi k meni. Useli se, živimo zajedno. Toliko sam razmišljala ...
- Što je tebi? - prekine je grubo Davor. - Od kud ti takva glupost pala na pamet?
- Glupost? - promuca Sanja.
- Da, glupost! - potvrdi Davor. - Od kud ti pomisao da želim živjeti sa tobom. Prvo, starija si od mene! Drugo, u posljednje vrijeme stalno nešto prigovaraš! Treće ...
- Prekini - tiho zamoli Sanja. - Shvatila sam.
- Jesi li? - upita nemilosrdno on.
- Jesam - odgovor Sanja ustajući i stavljajući novac za kavu pored nedirnute šalice. - Zbogom!

Vani, na suncu koje ju je milovalo po licu niz kojeg su se slijevale suze, Sanja zastane, iščeprka iz torbe velike sunčane naočale i stavi ih na mali nos. Drhtala je. Osjećala se posramljeno. Izubijano. Čitavo ju je sitno tijelo boljelo. I kad ugleda svoju prijateljicu Irenu kako joj se približava znatiželjnog izraza na licu, poželi pobjeći.
- Što se dogodilo? - upita je Irena primivši je pod ruku. - Idemo na kavu i sve ćeš mi ispričati. Smiri se. Prestani drhtati.

Pola sata kasnije, sad već smirena Sanja, drhtavog osmjeha, prestane sa pričanjem svoje ljubavne priče, koja je tako gorko završila.
- Znam da mi nećeš vjerovati - reče joj Irena - ali mislim da je dobro što se tako završilo. Poznajem Davora i ni malo mi se ne sviđa. Grub je. Arogantan. A kad popije, podivlja. Bolje ti je bez njega, vjeruj mi.
Sanja tužno klimne, svom se snagom trudeći i sama tako misliti, jer i te kako zna da u Ireninim riječima ima mnogo istine, ali sjećanje, na one trenutke kad je sa Davorom ...
- Pusti - tiho joj reče Irena, primijetivši prijateljičinu bol. - Proći će. Vjeruj mi, proći će!
- Prošla si kroz to?
Irena klimne, a Sanja pruži ruku preko stola i položi je na Ireninu. Dvije prijateljice se dotiču razmjenjujući toplinu suosjećanja, dok oko njih bruje glasovi gostiju i zveket posuđa.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.