Mješovita strast

Stanovnici jedne ulice – priča sedma:


U trenutku kad je Alen divljačkom brzinom, drugačije se to ne može nazvati, projurio pored Isabele ni ne primijetivši je, Isabela se žurila na još jedno u dugačkom nizu mirenja koje je doživljavala posljednjih tri godine. Čitav jedan dan, pravu malu vječnost, nije vidjela svog Bojana i više nije mogla izdržati bez njega. Odlučila je popustiti, posjetiti ga.
Isabela je voljela Bojana. Bojan je volio Isabelu. A oboje su voljeli konjak i uz čašu provodili najveći dio dana. A noću ... noću ih je strast koju su osjećali jedno prema drugome ludo tresla i oni je gasili u grozničavim zagrljajima, nakon kojih bi još malo popili i konačno iscrpljeni zaspali pred zoru, grleći jedno drugo.
Sve je bilo lijepo i krasno, dok nju, Isabelu, crvenokosu četrdesetogodišnju ženu raskošnih oblina ne bi zgrabio demon svađe i počeo crnom i smrdljivom njuškom kopati u njenoj duši nagoneći je na vrijeđanje Bojana, koji je mirno pio pored nje, ništa ne sluteći. Isabela bi pokušavala odagnati pomahnitalog demona iz svoje nutrine pijući još više, ali ni jednom nije uspjela u tome: demon je svađe i vrijeđanja uvijek u tim trenutcima bio jači i izlazio kao pobjednik.

- Jesi - zarežala je te posljednje večeri na iznenađenog Bojana, koji je zastao u pokretu paljenja cigarete i zagledao se u njene smeđe oči. - Pogledao si onu kuju, gade jedan!
- Ma što ti je? - branio se Bojan, koji se osjećao sasvim nedužan, baš kao što je i bio nedužan. - Daj, Isabela, smiri se. Uvijek tako počinješ.
- Nisi je trebao gledati!
- Nikoga ja nisam gledao. I ti to znaš. To konjak govori iz tebe.
- Konjak? - vrisnula je Isabela, a njen se kreštavo-svađalački glas visoko podigao i izletio kroz širom otvoreni prozor: stanovala je na petom katu, ali su kasni prolaznici duboko dole čuli njen vrisak. - Meni govoriš! A koliko si ti polokao? To se ne računa?
- Smiri se - molio je Bojan tiho, želeći samo još malo piti i kasnije voditi ljubav sa njom.
- Smrade! - zavrištala je Isabela umjesto smirivanja. - Gade! Bijedniče! Pijanico! Marš iz moje kuće.
Bojan je duboko uzdahnuo, ugasio nepopušenu cigaretu, ustao i dugačkim hodnikom, dok su za njim odjekivale psovke pobješnjele Isabele, nesigurnim korakom doteturao do ulaznih vrata i napustio stan. Njen stan, Isabelin.
Nije mu to bilo prvi put i već je sasvim automatski krenuo prema "Bijelom kitu", jedinom lokalu koji je u blizini još bio otvoren. Pa ne može odmah u svoj stan kojeg dijeli sa majkom. Ona bi odmah shvatila što se dogodilo između Isabele i njega i ni riječi ne bi rekla, ali bi ga njen tužan pogled opekao. A to nije želio. Popiti će još koje piće, otupiti bol zbog svađe, pa tek zatim poći kući, spavati, zaboraviti ...
Sat vremena kasnije sasvim pijan, sasvim otupio od bola, jer nikako nije mogao zamisliti život bez Isabele, Bojan je iza ponoći, dok mu je užareno lice hladila kiša koja se spuštala tiho poput magle hodao prema zgradi u kojem mu stanuje majka. Pušio je i bjesnio i dalje na život koji mu je, umjesto i poželjnog Isabelinog tijela, pružio kišu i dugu praznu noć. Beskrajnu … i hladnu!
I dok je palio još jednu cigaretu u beskonačnom nizu i za kojom nije osjećao ni želje, noga mu klizne po mokrom asfaltu, ravnoteže ionako uzdrmane golemom količinom pića sasvim nestane i Bojan padne mlatarajući rukama, u uzaludnom pokušaju održavanja ravnoteže.

Isabela pozvoni, žarko se nadajući kako će joj vrata otvoriti Bojan, a ne njegova majka. Nije imala ništa protiv Bojanove majke, naprotiv, starica joj je bila draga, ali ništa nije željela objašnjavati bilo kome, a najmanje njoj. Vrata otvori upravo ona koju nije ovog trenutka željela vidjeti.
- Dobar dan - uljudno pozdravi Isabela, ali je Bojanova majka vrlo dobro znala koliko ta mlada žena, koja joj je zaludjela sina, zna biti neuljudna, prostačka: dobre su se susjede već pobrinule da to dozna, ispričavši starici poneku zgodu iz kafića u kojoj su glavi akteri bili njen sin i ova žena gotovo deset godina starija od njega.
- Dobar dan - isto tako uljudno odgovori Bojanova majka.
- Bojan bi mi trebao. Moramo razgovarati.
- Nema ga.
- Pa gdje je?
- U bolnici.
- U bolnici? - razrogačivši oči upita Isabela. - Što se dogodilo?
- Pao je - prijekorno odgovori Bojanova majka. - Pao je pijan dolazeći kući i slomio obje ruke.
Isabela zapazi kako je starica naglasila riječ "kući", ali odluči ignorirati to. Nije vrijeme za nove prepirke.
- Idem po njega! - odlučno reče Isabela.
- Možda ... - počne starica, ali se Isabela već okrenula i počela brzo spuštati niz stepenice, žureći svom Bojanu, svom ranjeniku.

Neobično preobraćenje trajalo je upravo koliko i ovisnost Bojanova o drugima. Jer kad imaš obje ruke u gipsu, bijele od ramena do vrhova prstiju, o svemu ovisiš o drugome. Baš o svemu. I tu je Isabela došla na svoje: brižno se brinula o svom dragom Bojanu koji je sad odjednom pripao samo njoj. Nije više bilo povoda za ljubomoru.
Sjedili bi tako u nekom kafiću kojima kvart obiluje i pijuckali, a Isabela bi podizala čašicu konjaka i pažljivo je prinosila Bojanovim ustima. Gosti su se smiješili, klimali glavama, jer istina je, čitav svijet voli ljubavnike.
Ali kad je "vrijeme gipsa" prošlo, jadi su iznova otpočeli. Bojan je sve teže podnosio napadaje bijesne ljubomore svoje Isabele, pa su se sad uloge promijenile. Više ga nije tjerala iz stana: sam bi čvrsto koračajući odlučno odlazio, ostavljajući je samu sa bocom konjaka i bijesom koji je ključao u njoj. Tih bi ga dana, kad bi se sreli u nekom kafiću, oštro i jezičavo napadala. Bojan bi uvijek sve mirno i šutke otrpio, pa čak i to, da mu Isabela prolijeva piće koje stoji ispred njega, kojeg je on naručio, on platio. Zahvaćena ludim bijesom, iznervirana zbog Bojanove šutnje, morala je nešto drugo učiniti, ne samo vikati.
Bojan bi se dobro držao nekoliko dana: pio bi umjereno i ne bi odlazio k Isabeli, izbjegavao bi je. Uspješno. Ali bi se onda jedne večeri ipak napio do kraja i dok bi napuštao kafić, svi prisutni u njemu bi znali kako kreće prema njoj, prema Isabeli, prema svojoj ljubavi, prvoj ljubavi, prvoj strasti. Koja mu se, eto, dogodila tek sad, kad je upravo zakoračio u tridesetu godinu svog života.
I pomahnitali krug ljubavi i mržnje i alkohola, dobio bi novi zamah, novu snagu i još se jače zavrtio noseći ljubavnike u neslućene visine uživanja, da bi ih ubrzo survao u crni očaj beznađa.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.