četvrtak, 25. ožujka 2010.

Ponavljanje


Nedjelja

Prvi mu je gutljaj kave silno prijao i Leon zadovoljno klimne, smještajući se ispred monitora. Pažljivo odloži šalicu i zagleda se u tamni monitor, kojeg pomakom miša još nije probudio. Čulo se samo tiho disanje kompjutera kojeg Leon nikad nije isključivao i čije ga je tiho predenje umirivalo. Sve se nalazilo u njemu, u kompjuteru, baš sve što je Leon volio i cijenio.
- Ah! - reče glasno Leon pomaknuvši miša: monitor bljesne. - Da vidimo što smo radili tog dalekog dana.
Čim je to izgovorio, Leon se nasmije samom sebi. Jer vrlo je dobro znao što su radili tog dana prije pet godina. Ana i on. Nije to zaboravio, nije mogao zaboraviti, nije želio zaboraviti.

Tog se jutra na današnji dan (kao što govore na radiu), prije pet godina nervozno probudio vrlo rano i proklinjao svoju nestrpljivost. Ana dolazi, konačno će se sresti, a on će biti neispavan. Želio je, naravno, ostaviti što bolji dojam na nju. Jer jedno je razgovor uz komp, a nešto sasvim drugo susret u živo.
Zbog ranog ustajanja dan mu se činio beskonačno dug. Ana dolazi tek navečer, a opet, sati su nestajali između dva razgovora i poneku poruku. Neprekidno su zivkali jedno drugo mobitelom, oboje uzbuđeni zbog skorog susreta, osjećajući kako se čudno-slatki osjećaji već bude u njima. A još se nisu ni vidjeli. Osim što su izmijenjali fotografije putem e-maila. Sve je bilo nekako čudno i nestvarno, ali je svaki minut tog kišovitog dana pružao neizmjerno zadovoljstvo.

Sjećajući se sad tog već pet godina dalekog dana, Leon klikne na folder koji se otvarao samo pomoću lozinke. Ništa nije htio prepustiti slučaju, mada se oko njegovog kompjutera, osim Leona, nitko nije motao. Jedino je on, Leon, radio na njemu. Ali ... život ga je naučio kako nikad nije suviše biti predostrožan.
Upisujući lozinku i otvarajući folder, osmjehne se ugledavši Anino lice.

Široko mu se osmjehivala stojeći na peronu. Pored Ane, na sivom betonu njena putna torba. Njegov prvi snimak Ane.
- Ne ljuti se - rekao je prišavši joj probijajući se između putnika i onih koji su dočekivali putnike. - Imam neodoljivu želju dokumentirati naš susret. Sačuvati ga zauvijek.
Ana je pomalo zbunjeno klimnula, a njena se kosa zatresla odbijajući škrtu svijetlost koja je dopirala iz kompozicije iza njenih leđa.
- Jesi dobro putovala? - upitao ju je pružajući joj ružu.
- Jesam, hvala - rekla je uzimajući ružu: i ona je bila zbunjena.
Leon nije znao očekuje li njegov poljubac ili ... i na kraju nije učinio ništa. Samo je stajao i gledao u njeno lijepo lice. Konačno se pribrao i podigao Aninu putnu torbu.
- Pođimo - rekao je. - Ne stanujem daleko i za čas smo kod mene.
Dok ih je taksi vozio k Leonovom stanu, zbunjeno su i površno razgovarali. Osjećajući Aninu blizinu, nije mogao, a da ne osjeti olakšanje što ju je konačno i upoznao. Jer "poznaju" se preko kompa već nekoliko mjeseci i oboje su osjećali kako to njihovo poznanstvo i često čavrljanje vodi ka nečemu. Ali nisu to spominjali. Sve do onog dana kad je Leon napisao joj poruku:
"A da dođeš k meni? Pa da vidimo što će se dogoditi?"
Sjedeći u taksiju koji ih je vozio mokrim ulicama i po prvi put upijajući Anin miris, Leon se sjećao kako mu se stomak zgrčio, kad je pritisnuo tipku "enter" odašiljući tu poruku. Više nije bilo uzmaka. Sad ... što sad? Zašto ona ništa ne odgovara? Smije mu se? Ljuti? Ili …
I baš kad je htio napisati joj neka zanemari tu poruku i oprosti mu njegovu drskost i nesmotrenost, ispred je Leonovih očiju na svijetlom monitoru veselo zatreperila Anina poruka.
"Reci kad i stižem!"
Ošamućenost ga čitavog obuhvatila i nježno njihala u zagrljaju. I već ju je volio. Anu. Sumnjao je u to već neko vrijeme, da se zaljubio, da je voli, ali tog je trenutka toga postao sasvim svjestan. Voli je. Voli Anu. Sad zna.
Kiša je bubnjala po krovu taksija. Osluškujući je i uspoređujući je sa Aninim uzbuđenim disanjem pored sebe, Leon se nagnuo prema njoj uživajući u trenutku i strepeći od idućeg.
- Silno se radujem što si konačno ovdje - nježno joj je rekao.
Ana mu se u polumraku osmjehnula, nagnula se prema njemu i blago ga poljubila jedva mu okrznuvši usne.
- I ja sam sretna - prošaputala mu je u uho.
Dok su izlazili iz taksija i ubrzanim hodom koračali prema Leonovoj zgradi, nisu ni primijetili da je kiša gotovo sasvim prestala padati. Gledali su samo jedno drugo i sve je ostalo postalo nevažno. Možda nije ni postojalo tog magičnog trenutka.

Prisiljavajući se na taj maleni pokret, trzaj kažiprstom, Leon klikne mišem i zatvori folder koji je čuvao njegovu dragocjenu uspomenu: vrijeme je za izlazak. Ionako previše sjedi i sjeća se prošlosti. Ali što drugo raditi? Ne može je zaboraviti. Pokušao je, ali uzalud.
Ana. Njegova Ana. Koja više nije njegova. Izlazeći iz stana i zaključavajući vrata, intenzivno je mislio na nju. Trajali su točno godinu dana. Ana i on. Jedinu godinu u svom životu koju je Leon volio. I za kojom je žalio. Nije je mogao zaboraviti, godinu sreće. Tako ju je nečujno zvao u mislima. Srećom, ima je dokumentiranu u šifriranom folderu. Sve je u tom folderu, sve što mu je ostalo od Ane.
I već je jedva čekao trenutak kad će se vratiti kući, sjesti ispred monitora i otvoriti šifrirani folder. Živjeti uz Anu, kao i tih sretnih dana prije pet godina.

Ponedjeljak

Leon, sa šalicom vruće kave u ruci sjedne ispred monitora i otvori šifrirani folder. Klikne na folder koji je nosio nadnevak današnjeg dana, prije pet godina.
Ugleda Anu kako nalakćena na prozoru gleda u sumorno kišovito proljetno jutro. Snimak je bio učinjen s leđa i uopće se nije vidjelo Anino lice, ali Leonu to nije bilo ni potrebno. Svaku je crtu tog lica pamtio i izvlačio iz dubine sjećanja bezbroj puta na dan.
Klikao je mišem skačući s jedne slike na iduću: tog ju je dana slikao blizu trideset puta. Je li već onda znao kako će Ana otići i kako će mu ostati samo ove digitalne fotografije? Pa je zbog toga bilježio izraze njenog lica uvijek iznova i iznova?

Utorak

Leon nervozno pušući u vrelu kavu, sjedne ispred monitora i klikne na šifrirani folder. Na današnji su dan ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 23. ožujka 2010.

Normalan čovjek



Borko je često pomišljao kako bi trebao dati otkaz, prestati čuvati imovinu ovih kretena kojima služi, ali bi mu uvijek u tom trenutku misao odlutala staroj majci. Znao je, kad bi takvog što učinio, majka bi mu svisnula od tuge. Jer ona nije mogla zamisliti da čovjek ne radi, a opet normalno živi od povremenog rada. Jer svašta se događa, možeš pasti, slomiti nogu ili ruku, ili … dug je popis katastrofa stara imala u rezervi i izvlačila ih na svjetlost dana, kad bi Borko spomenuo otkaz osjećajući se nesretnim na besmislenom poslu.
Svaki put, kad bi se pripremao otići na posao koji se sastojao od toga da sjedi u malom ostakljenom uredu i svakog sata krene u obilazak velikog skladišta na otvorenom, ograđenom bodljikavom žicom. Borko se morao prisiliti na to. I svakog dana kao da je postojalo sve teže i teže. U početku je mislio da će priviknuti na monotoniju, dosadu, prihvatiti je kao sastavni dio posla, ali se to nije obistinilo.

- Konc-logor, vjeruj mi - govorio je mnogo puta prijatelju Mići sa kojim je volio raspravljati o besmislenosti života. - Svaki put kad uđem u onu paklenu sredinu, u meni se sve uskomeša.
- Odlijepi se od svih - rekao mu je Mićo. - Održavaj vezu samo onoliko koliko moraš. Ništa više.
- To i činim već od samog početka - odgovorio je Borko. - Ali uvijek se ponetko nađe koji osjeća potrebu izjadati mi se. Slušajući ih, čovjeku se mora zgaditi. Svi govore kako loše žive, kako nemaju love, kako im nedostaje ovo i ono. Ali svi dolaze kolima na posao. Kad im kažem kako postoje autobusi, gledaju me kao da sam poludio.
- Poznajem taj soj - rekao je Mićo. - I bježim od njih čitav svoj život.

Ali Borko nije mogao pobjeći. Čuvajući imovinu koja nije njegova, dosađivao bi se u svojoj staklenoj kućici-kavezu. Zarobljen staklenim zidom i onim nevidljivim zidovima, polako je patio dok je radno vrijeme ubitačno polako curilo. Često je čitao, a tu je bio i laptop da mu skrati vrijeme, da mu širom otvara prozor u svijet. (Onda to još nije znao, ali bila su to zlatna vremena njegovog rada, jer uskoro je nastupila zabrana upotrebe laptopa na odgovornom poslu čuvanja dragocjene imovine koju nikad nitko nije ni pokušao ukrasti. Ni knjigu nije smio ponijeti, pa se na smrt dosađivao često istinski želeći umrijeti. I smrt je ljepša nego ovo!)

Još mu je u živom sjećanju ono poslijepodne kad se kod njega prvi put zaustavio drugi čuvar, Milovan i koji je u nevjerici zavrtio glavom ugledavši otvoreni laptop na stolu.
- Znaš raditi na tome? - upitao je prstom upirući u svjetlucavi monitor.
- Znam - odgovorio je Borko.
- Uh, bogati! - zadivljeno je rekla njegova zamjena. - Pa zašto onda radiš posao čuvara?
- Jer sam sam - rekao je Borko. - Imam vremena misliti.
- Svaka čast kad si ovo savladao - rekao je Milovan.
- Nije teško - odgovorio je Borko. - I ti možeš to savladati.
- A ne, nije to za mene! - Milovan se nasmijao i odmahnuo glavom, a čupa plave kose mu se zatresla. - Prestar sam ti ja, a da bi učio nove vještine.
- Koliko ti je godina? - upitao je Borko.
- Trideset i sedam.
"Dvadeset sam godina stariji od tebe", u sebi pomisli Borko izbjegavajući pogled sudruga."A ti misliš kako si prestar naučiti nešto raditi na kompu. Stari moj, ti si se star i rodio. Pomirio si se sa tim da ništa ne znaš i ne želiš ništa naučiti i to je za tebe postalo prirodno stanje stvari."
- Pokušaj - reče glasno. - Pomoći ću ti.
- A ne! Nije to za mene.
Borko nije više navaljivao.

Kako je uvijek dolazio na posao kao Borkova zamjena, Borko nije mogao ne primijetiti kako Milovan svakog dana dolazi umoran na posao.
- Neispavan si - reče mu prijateljski pri četvrtom ili petom susretu, trpajući laptop u torbu i radujući se slobodi koja se rasprostire pred njim: četrdeset i osam sati slobode!
- Radio sam na kući - odgovori Milovan. - Ima posla da poludiš.
- Gradiš kuću?
- Skoro je gotova.
- Pa uspori onda malo - reče mu Borko. - Sagradio si kuću, sad malo odmori. Zaslužio si to.
- Ne ide to tako - osmjehujući se odvrati Milovan. - Uvijek još nešto treba.
- Treba i odmoriti.
- Uvijek nešto treba - ponovi Milovan. - A tu su i djeca ...
- Koliko ih imaš?
- Tri! - reče Milovan. - Evo, pogledaj.
I ispred Borkova nosa odjednom se stvori fotografija na kojoj dva dječaka zaštitnički grle malu djevojčicu ispred kuće u završnoj fazi gradnje.
- Lijepi klinci - prijazno reče Borko vraćajući fotografiju u žuljevite Milovanove ruke.
- A ti? - upita Milovan. - Koliko ti imaš djece?
- Nemam djece - odgovori Borko i osmjehne se i na samu pomisao na sebe kao na taticu.
- Nemaš djece? - začudi se Milovan. - Zar ti je žena nerotkinja?
- Nije - zabavljajući se odgovori Borko. - Nemam ni ženu.
- Nisi oženjen? - sa čuđenjem upita Milovan.
- Nisam - odgovori Borko smijući se zapanjenom pogledu sugovornika. - Nisam se nikad oženio i nemam djece.
- A ja sam mislio da si ti normalan čovjek - reče Milovan vrteći glavom. - Pa kako to?
- Što kako?
- Bez žene i bez djece. Zar ne želiš da netko nastavi tvoju lozu?
- Nije mi stalo do toga.
- E, bogati! - uzvikne Milovan i ponovi: - A ja sam mislio da si ti normalan čovjek.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Putujući



Vlak je već povukao, ubrzao, a Edita se još i dalje naginjala kroz prozor i mahala Marinu. Toplina žalosti zbog rastanka zarumenjela je njeno lice, ali znajući kako će se veći idući vikend vratiti i ponovo se naći u njegovom, Marinovom naručju, tuga se pretvorila u tihu sjetu.
Edita se udobno smjesti na sjedalo uz prozor, ispraćajući i posljednji Marinov trag. Gledala u pravcu u kojem je Marin nestao i dalje, iako ga već odavno nije mogla vidjeti. On sad izlazi iz željezničke stanice i hoda gradom prema svojoj kući, a ona u mislima korača uz njega i osmjehuje se zamišljajući Marinovu sobu i strast koja ih je spajala čitav protekli vikend.
A tek nježnost! Edita nije mogla vjerovati da tako nježan muškarac postoji. U početku je malo sumnjala: ne glumi li Marin toliku nježnost? Pa on kao da se boji i leći na nju čitavom svojom težinom, iako je Edita to željela. I dala je Marinu na znanje da to želi. Ali je vrlo dobro osjetila njegovo kolebanje i silno se iznenadila, kad se nije mogao prisiliti i učiniti to. Leći na nju čitavom svojom težinom.

- Bojim se da ću te zgnječiti - prošaputao je s molbom u glasu u njenu kosu, a ona je zamišljala njegove oči kako postaju tamne i koje nije mogla vidjeti. – Znam da je glupo, ali …
- Nećeš - strastveno mu je dahtala u vrat.
Marin je podigao malo glavu i pogledao je u oči, pa su jedan dugi i nježni trenutak koji zauvijek ostaje urezan u sjećanje, napeto zurili jedno u drugo.
- Oprosti mi - rekao je Marin. - Ne mogu se natjerati na to.
- Luđače!
- Čini mi se da ćeš puknuti pod mojom težinom - objasnio je Marin osmjehujući se zbunjeno. – Ne mogu se natjerati i gotovo.
- Ne razmišljaj o tome - odgovorila mu je Edita i privila ga uz sebe. - Ne razmišljaj uopće. Samo me voli.
Ali je osjećala kako se njen Marin podupire laktima nikako ne dozvoljavajući svom tijelu sasvim pritisnuti njeno. Nije znala ljuti li je takvo njegovo ponašanje, tolika obzirnost, ili ne. A onda je ponese strast i sve je postalo nevažno, osim slasti koja se penjala prema vrhuncu, rasla i rasla i rasla ... i kad je već pomislila kako tome nikad više neće biti kraja, oboje su klonuli u slatkoj zajedničkoj eksploziji silnog uživanja.

- Prijatna razmišljanja? - upita muškarac koji je sjedio preko puta Edite i nju zapahne odvratni joj zadah alkohola, a Edita ga u mislima istog časa nazove "Smrdljivko". - Jesi se lijepo provela?
Edita ne odgovori. Odvrati pogled od polupijanog muškarca tridesetih godina, kako je procijenila okrznuvši ga krajičkom oka. Privuče svoju torbu i iz nje iščeprka knjigu: možda će je zaštiti od ljubopitljivih pitanja.
- Gledao sam te kako se opraštaš - nastavi muškarac naginjući se prema Editi: dlanove je položio na koljena. - Jesi li zaljubljena u njega?
- Molim vas! - uzvikne Edita. - Ostavite me na miru!
- Ništa ti ja ne radim - mirno reče Smrdljivko. - Samo prijazno čavrljam.
- Ostavite me na miru! -povišenim glasom reče Edita. - Želim čitati. Zar ne vidite to?
- A ja želim razgovarati - reče Smrdljivko. - Sviđaš mi se. Zašto se ljutiš na mene?
Edita uzdahne i spremi knjigu nazad u veliku torbu koju prebaci preko ramena, pa ustane.
- Kuda ćeš? - upita Smrdljivko iznenađeno.
Edita ga ni ne pogleda, niti mu ne odgovori. Snažnim trzajem koji je odavao njenu ljutinu otvori vrata i izađe iz kupea i brzim koracima krene uskim hodnikom. Kotači su vlaka veselo kloparali ispod njenih nogu i ona, koja je uvijek voljela slušati taj zvuk, ovog puta ne obrati pažnju na to.
"Blesavi pijanac", ljutito je razmišljala, dok se približavala idućem kupeu u kojem će potražiti slobodno mjesto." Kako je samo nepažljiv, nekulturan. Bezobrazan. Blesavi Smrdljivko! Ne opravdava ga ni to što je popio koju čašicu više. Ništa ne opravdava takvo ponašanje. Zar žena ne smije i ne može sama putovati, a da joj se neki blesavko ne počne nabacivati?"
Stigavši do kupea u kojem je sjedio samo prosjedi muškarac čitajući novine, Edita otvori vrata i osmjehne se.
- Slobodno? - upita učtivo.
- Naravno - reče gospodin i na Editino iznenađenje ustane.
- Molim vas, sjednite - zbunjeno reče Edita.
- Evo, imate mjesto pored prozora - reče gospodin osmjehujući se. - Ukoliko volite promatrati krajolik kojim prolazimo.
- Hvala vam - reče Edita: nakon onog divljačkog susreta, silno joj je prijala ovolika pažnja.
I upravo kad se počela opuštati nakon neugodnog iskustva, vrata se kupea bučno otvore i Smrdljivko uđe.
- Ne možeš pobjeći od mene - reče Editi, sjedajući pored nje.
- Molim vas! - zavapi Edita: sad je već bila pomalo i uplašena.
- Molim vas da izađete - reče učtiv gospodin Smrdljivku. - Ima mjesta koliko god želite. Ostavite mladu damu na miru.
- Ništa joj ja ne radim - odbrusi mu Smrdljivko. - Samo joj udvaram, stari. Jesi li zaboravio što to znači?
Učtivi gospodin ljutito stisne usnice, ustane, otvori vrata kupea tražeći pomoć, ali nikog nije bilo u hodniku. Edita osjeti kako se gospodin koleba: otići po konduktera ili ne. U sebi se molila da gospodin ostane, jer silno je bilo strah ostati u kupeu zajedno sa Smrdljivkom, bez zaštite prijaznog gospodina.
- Ah, tu ste! - začuje gospodina i Edita shvati da je nekog ugledao: nekog tko može pomoći.
- Imate problema? - upita kondukter.
- Može se tako nazvati - reče gospodin i rukom pokaže na Smrdljivka. - Ovaj mladić nasrće na djevojku. I čini mi se da je malo pripit. Dosađuje joj.
- Kartu – reče kratko kondukter Smrdljivku.
Smrdljivko nešto promrmlja kroz zube, a miris alkohola dopre ovog puta i do konduktera, koji iskrivi lice u gadljivu grimasu.
- Evo karta - reče Smrdljivko pružajući je kondukteru. - Nisam ja propalica, pa da se švercam.
Kondukter pažljivo pogleda u kartu i vrati je Smrdljivku koji je nemarno strpa u džep i naceri se prema Editi.
- Ima kartu - reče kondukter ljubaznom gospodinu. - Ništa mu ne mogu.
- Ali ... - započne ljubazni gospodin, kad shvati kako je sve uzalud, jer kondukter se već udaljavao uskim hodnikom ljuljajući se u hodu.
Smrdljivko, odahnuvši što je sve prošlo, nagne se prema Editi i reče joj u lice:
- Ajde sa mnom. Sakriti ćemo se u zahod i dati ću ti malo bijelog. Kažem ti ...
Bilo je to više nego što je Edita mogla izdržati i ona odjednom skoči na noge i nadvije se nad Smrdljivka koji je iznenađen ostao sjediti.
- Ostavi me na miru, luđače! - poviče Edita. - Ne zanimaš me ni ti ni to što i nudiš. Ostavi me na miru!
Smrdljivko je iznenađeno i sa nerazumijevanjem pogleda, a tada ga zahvati nerazumni bijes.
- Luđakinjo jedna! - vrisne na uplašenu Editu. - Što si ti umišljaš da jesi? Gaduro!
Učtivi gospodin zausti da se umiješa, ali postalo je odjednom nepotrebno. Smrdljivko izjuri iz kupea i ostavi ih same.
Jedan su se tihi trenutak Edita i gospodin gledali sa olakšanjem, a zatim gospodin priđe prozoru i otvori ga.
- Da istjeramo svaki trag nemilog događaja - umirujuće se osmjehujući reče Editi, koja ga zahvalno pogleda.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 15. ožujka 2010.

Brada



Noćas sam ga sanjao. Svog prijatelja Damira kojeg smo svi zvali "Brada". Jedini je među nama puštao bradu pažljivo je njegujući, svi ostali iz našeg društva, više smo voljeli imati glatka izbrijana lica. Ali je njemu brada dobro pristajala: gusta, kovrčava i smeđe-crvena, zamalo plamene boje, uokvirivala je njegovo mršavo i duguljasto lice sa kojeg su vas ispod natmurenih obrva promatrale zelene inteligentne i radoznale oči. Žmirkao je dok bi ispitivački gledao oko sebe, ne zbog kratkovidnosti, već zbog vječne cigarete u ustima, a čiji bi mu dim nagrizao oči.

- Brada nam umire - rekao mi je onog zimskog dana Fićo dok smo hodali obalom.
- O kome govoriš? - upitao sam s nerazumijevanjem: Damira zvanog "Brada" nisam već poduže vrijeme sreo i nisam odmah mogao povezati ime s pripadajućim licem.
- Damir - rekao je Fićo čudeći se mom nerazumijevanju. - Brada. Znaš li sad o kome govorim?
- Znam, naravno - odgovorio sam. - Od koga si to doznao?
- Sreo sam njegovu ženu.
Bradina žena. Šok za sve nas. Nisam zaboravio dan kad sam čuo za Bradinu ženidbu. Nevjerica nas je svih zahvatila. Brada je uvijek bio tip koji voli samoću, i koji s ljubavlju gaji neobičan život kakav je živio i nikad nije ni pomišljao na mogućnost braka. A onda se odjednom pronio glas kako se Brada oženio, smirio, više ne skiće gradom u sitne i neuobičajene sate.
- Nisam znao da je poznaješ - rekao sam i zastao dozvoljavajući zimskom suncu da mi grije lice. - Što ti je točno rekla?
- Otkrili su mu neku gadnu račinu na plućima - rekao je Fićo svojim uobičajenim grubim rječnikom na kojeg smo svi već odavno navikli.
- To ne znači da mora umrijeti - rekao sam. - Današnja medicina čuda radi i ...
- Odbija se liječiti - ubacio je Fićo.
- Što?
- Odbija kemoterapiju - potvrdio je Fićo. - Kaže kako želi dostojanstveno umrijeti. A ne se povlačiti po bolničkim krevetima. Pa znaš kakav je Brada.
- Nesalomljivi duh - sa poštovanjem sam promrmljao. - Kad bolje razmislim, uopće me ne čudi njegova odluka. A što njegova žena kaže na to?
- Rekla mi je da želi poštovati Bradinu volju.
- Neobična žena - rekao sam. - Za neobičnog čovjeka.
- Kaže da ni pušiti nije prestao - obavijestio me Fićo. - Samo se sasvim povukao u samoću. I neprestano čita.
- Pravi Brada - rekao sam s poštovanjem u glasu, a u sjećanju mi odjednom sasvim jasno ...

... iskrsne ona daleka zimska noć, kad je Brada ušetao u moj život. Boris ga je doveo k meni, kasno noću. Naše uobičajeno vrijeme druženja i življenja.
Plovio sam upoznavajući svijet i već sam se nekoliko dana nalazio kod kuće, vrativši se sa devetomjesečne plovidbe. Oni prvi i najluđi dani kad se mnogo pije i luta po čitave noći bili su iza mene. Ispozdravljao sam se sa prijateljima, zapečativši prijateljstvo velikom količinom pića i odlučio kako je sad dosta. Vrijeme je i malo se odmoriti, ne lutati, čitati, čitati ... Volio sam čitati noću, kad bi tišina legla nad grad.
Boris je tu noć dva puta morao zazvati, jer sasvim se udubio u knjigu i trebalo je vremena da vanjski svijet prodre do mene kroz čarobni omotač kojeg su knjige isplele oko mene.
Ustao sam i pogledao kroz prozor u dubinu sa četvrtog kata i ugledao Borisa i Damira, a kojeg onda još nisam dobro poznavao.
- Možemo li gore? - tiho je upitao Boris: bila su već dva sata iza ponoći i bilo je sasvim tiho.
Mahnuo sam mu rukom i gledao ih kako kreću prema ulazu u zgradu. Vrata su zgrade bila otvorena, još nije došlo vrijeme zaključavanja i oni su za čas bili u mojoj sobi, a ja ih posluživao viskijem.
- Mnogo čitaš - rekao je Brada gledajući moje knjige poslagane na policama, na stolu i na podu pored kauča na kojem sam spavao.
- I ti isto?
- Prilično - rekao je. - Trenutno sam na Sartre- u. Poznaješ?
- Poznajem.
- Ja čitam danju - nastavio je Brada. - Noć mi je rezervirana za lutanje.
- Nikad danju ne izlazi - dobacio je Boris cerekajući se: bio je malo pripit, što je bilo normalno u to noćno doba.
- Ozbiljno? - upitao sam Bradu pogledavši ga znatiželjno.
- Vrlo rijetko - odgovorio je. - Samo kad moram. Ne volim sunce, svjetlost.
Kad sam ga već dobro upoznao, shvatio sam kako je to istina. Brada je izbjegavao ljude, sve ljude osim nekoliko iznimaka koje je volio posjećivati i družiti se sa njima. I ja sam se našao među tim povlaštenima, Bradinim izabranicima, pa bi me Brada često znao iznenada noću posjetiti: zazviždao bi sa ulice, ja bih pogledao kroz prozor i mahnuo mu rukom i Brada bi za čas sjedio nasuprot meni i govorio mi o nekoj knjizi koju je upravo čitao. Gotovo uvijek je to bilo neko filozofsko djelo.
Bio je lud za Sartreom, naprosto je obožavao njegov ideje i tvrdio je kako će on, Damir, zvani Brada, postići potpunu i savršenu slobodu. A preduvjet potpune i savršene slobode je samoća, da bi čovjek mogao razmišljati, otkrivati svoju vlastitu unutrašnjost, ne dozvoljavajući vanjskom svijetu da previše utječe na njega. Samo onoliko koliko je neizbježno, ništa više.
Nikad ga nisam sreo danju, uvijek bi se susret događao noću. Nije radio. Shvatili smo da se veoma mlad razbolio od neke tajanstvene bolesti kojoj nikad nismo doznali ime. Liječio se, ali sa koliko uspjeha, nije nam bilo poznato. Neki su tvrdili da je izvjesno vrijeme proveo u umobolnici. Ali ja nisam nikad ni tračak ludila primijetio kod Damira. Osobenjak, da! Ali lud … nisam ni želio pomisliti na to. Bio je poseban, neponovljiv. Samim tim zanimljiv. I dobar čovjek koji nikad ni o kome nije rekao nešto ružno.
Pio je sa nama neumorno čitave noći raspravljajući, ali ga nikad nisam vidio pijanog. Što se ne bi moglo za nas ostale reći.
- Alkohol mi daje slobodu - tumačio bi mi pred jutro, kad je mene alkohol već savladao. - Tako ga treba upotrebljavati. Popiti dovoljno da budeš razdragan i da ti se fućka za sve gadosti svijeta, ali ni u jednom trenutku da se ne zaboraviš.
- Želiš sve pamtiti? - pito sam ga često.
- Sve je vrijedno pamtiti - zamišljeno je Brada odgovarao, a ja sam se pitao o čemu li razmišlja tog trenutka. - Čovjek ne bi smio nikad ništa zaboraviti. Svako je sjećanje dobro sjećanje.
- I ono u kojem nisi uživao?
- Pogotovo to - sa smiješkom bi Brada rekao. - Da te podsjeti i da ne ponavljaš greške.
- A što kažeš za žene? - upitao sam ga jedne noći, bolje reći jutra, jer bližilo se pet sati i zora je već kucala na Istoku: bilo je ljeto, dan se sasvim rano budio.
- Što se ima reći o njima? - Brada je podigao obrve. - Žene su kao jelo. Uzimaš ih kad osjećaš potrebu.
- I ništa više? A ljubav?
- Ah, ljubav! - Brada je odmahnuo rukom i podigao čašu. - Priče za malu djecu.
Zbog toga što smo svi znali njegovo mišljenje o ženama i braku, silno je bilo naše iznenađenje kad se Brada oženio. Promijenio je svoje mišljenje o braku u svojoj četrdesetoj godini, nasmijavši se i rekavši mi, dok smo pili za šankom:
- Samo se glupan drži jednog te istog uvjerenja čitav svoj život.

Nekoliko mjeseci kasnije, Fićo me posjeti i istog trenutka kad sam ga ugledao, shvatio sam kako ne donosi dobre vijesti.
- Umro je Brada - reče mi odmah, bez uvoda.
Klimnuo sam i ništa nisam rekao. Očekivao sam tu vijest.
- Prije pola sata sam sreo njegovu ženu - nastavi Fićo. - Umro je prije tri dana.
- Shvaćaš li - zamišljeno ga upitam - da je on možda najzanimljiviji čovjek kojeg si poznavao i sa kojim si se družio, bančio?
- Kako to misliš?
- Što znaš o njemu? - upitam ga. - O Bradi? Damiru? Gdje je stanovao? Od čega je živio? Uvijek je on nas posjećivao, nikad mi njega. Zar nije tako?
- Tajanstveni Brada! - Fićo se naceri. - Do kraja tajanstven.
Ništa nisam rekao osjećajući duboko u sebi kako sam Damira zvanog "Brada" sasvim dobro i usprkos svemu poznavao. I znao sam da će mi nedostajati njegovi neočekivani i nenajavljeni dolasci.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 9. ožujka 2010.

Karmine



Dan prije nego li smo trebali izaći na birališta i odlučiti se za odcjepljenje od Juge, izjasniti se o tome jesmo li za neovisnu i samostalnu državu, sastali smo se kod Mena, kao po nekom dogovoru. A nitko se ništa nije dogovarao. Spontano smo se počeli okupljati kod Mena već i prije nego li je podne odzvonilo sa gradskih crkava i tornja na Korzu.

Dok sam pio svoje već treće piće tog dana, stojeći na svom uobičajenom mjestu za šankom u omiljenoj birtiji, prije nego li sam pomislio na Mena i odlučio krenuti k njemu, odjednom mi je sinulo kako poslije sutrašnjeg dana ništa više neće biti isto. Ni mi nećemo više biti isti.
Mrzovoljno sam te misli premetao u glavi i osluškivao razgovore oko sebe: svi su se izjašnjavali u prilog samostalnosti, veselo i uzbuđeno, a nitko, baš nitko nije predviđao krvavu budućnost. Da budem iskren, nisam ni ja. Barem ne toliko krvavu koliko je krvava konačno ispala.
Mudrovao sam nad čašom kako će čitavo ovo natezanje dovesti do rata, spominjao daleki građanski rat u Americi, a sve zbog želje Juga za odcjepljenjem.
- Ah, šuti! - govorili su mi moji drugovi u piću. - Znamo da ti je stari bio oficir i znamo da voliš Jugu i da si komunistički nastrojen.
- Nisam komunistički nastrojen - uvijek sam bijesno odgovarao, jer kad bi se spominjao komunizam, svi su mislili na onaj Staljinov vid komunizma, a koji je, kako ja mislim, bio sve prije nego li komunizam. - Što je vama? Jebite se vi i razni "izmi"! Zbog čega sam komunistički nastrojen? Zato što govorim da su svi ljudi isti? Zar nisu? Jesam li ja bolji od tebe? Ili misliš da si ti bolji od mene?
Uzalud sam se pjenio, naravno. Oni bi se smijuckali, a svi smo pijuckali i ja sam znao kako je svako raspravljanje uzaludno. Ali mi je cuga ponekad znala odvezati jezik, pa sam proročanski podizao prst visoko u zrak, a svi bi oko mene znali kako će sad prisustvovati nadahnutom govoru i ušutkavali su jedne druge. Jer to ih je zabavljalo. Mene nije. Ozbiljno sam mislio svaku riječ koju bih izgovorio, bez obzira koliko bi u tom trenutku bio pijan.
- Svi ste vi ludi pijanci - otpočeo bi ljutito i zanosio se sve više. - Želite se odcijepiti od Juge. Biti samostalni. I što onda? Ako ikad dođe do toga, kladim se, vi pijane budale, da ćemo se onda početi gložiti između sebe. Dalmatinac neće trpjeti Zagorca ili Istrijana ili koga već ne! A ovi će zdušno uzvraćati isto takvom mržnjom. Mi smo prokleti, da ne kažem ukleti. Volimo se dijeliti. I da nema po čemu drugom, dijeli bi se po tome tko koje cigarete puši. Sad imamo dežurne krivce za sve i svi se takmičite u pljuvanju po svemu što je nekad bilo sveto. A kad postanemo samostalni, koga ćemo kriviti za vlastitu nesreću? Jer neće biti sve bajno i krasno, kako vi zamišljate. Hoćemo li kriviti sami sebe? Nećemo! To mogu samo jaki ljudi, a mi smo slabići.
Grohotan bi smijeh uvijek odjekivao oko mene nakon ove govorancije. Nije me bilo briga. Bio sam pijan svaki put kad bi izgovarao ovu tiradu i znao sam da sam pijan, ali sam isto tako znao da oni nisu u pravu kad zagovaraju mržnju i prezir. Ali ih nisam krivio. Drugačije nisu znali i shvaćao sam to i žalio ih pomalo.
Ponekad, samo ponekad, podigao bi se u meni veliki i silan val mržnje prema njihovoj tuposti i nerazumijevanju svijeta i trenutka u kojem žive. Krio sam to, naravno, pomalo se stideći svojih misli. Jer to su mi prijatelji, pajdaši u piću. Prolokao sam sa njima čitave oceane, brodovi bi mogli ploviti po tom uzburkanom moru alkohola i nije u redu prezirati i mrziti prijatelje sa kojima se opijaš. Šutio sam. I govorio samom sebi kako će se jednog dana sve to promijeniti, oni će progledati, shvatiti će ...

Razmišljao sam o tome, dok sam se stepenicama penjao prema ulici u kojoj je stanovao Men. Men mu nije pravo ime, naravno, već nadimak kojeg je odavno stekao, oslovljavajući ljude sa "Halo men" ne trudeći se izgovarati ime dotičnog. I tako smo ga prozvali Men.
Srednje visine, širokih ramena, ispupčena trbuha i duge crne uvijek masne kose, nemarno obučen, oduvijek je bio "neprijatelj naroda", kako se sam o sebi posprdno izražavao. Iz dna duše mrzio je zemlju u kojoj živi, zagovarao njeno rušenje. To ga nije sprečavalo sebe samog smatrati dobrim katolikom, jer bože moj, mrzio je onog koga se treba mrziti. Svakog je dana visio u nekoj crkvi i molio se. Između žicanja. Jer žicanje mu je bio način života. Nikad nije ništa radio. Ni jedan jedini sat. I prezirao je radnike nazivajući ih "šljakatorima". Što ga nije sprečavalo te iste šljakatore žicati lovu.
To nije bilo sve naopako u Menovom životu. Od onog dana prije više od deset godina, kad mu je umrla majka ostavivši tako Mena samog na svijetu u ogromnom stanu visokih stropova, nitko se nije brinuo o njemu. A on je navikao da se brinu o njemu. Mamica, a prije nje tatica, sve su plaćali i servirali mu svakog dana jelo. A onda ih odjednom nije bilo. Ostao je sam u ogromnom stanu.
Morao si proći dugim hodnikom sa čije su se obje strane nalazile visoke i prostrane sobe, ne bi li konačno stigao do kuhinje, žile kucavice stana u kojoj bi uvijek u svako doba dana i noći netko sjedio i pio. Zahvaljujući mnogim i lijepim sobama, Men je živio sasvim solidno: popunio ih je podstanarima. Ali sa žicanjem nije prestao. Jer kad bi pokupio lovu od podstanara, uvijek bi organizirao grozomornu pijanku i lova od podstanarstva nestala bi već u dvije pijane noći.
Račune nije plaćao. Ni jedan jedini. Od dana majčine smrti, uredno je slagao račune koji su isto tako uredno pristizali i pokrivao ih komadom četvrtastog mramornog kamena.
- Ovo im je nadgrobna ploča - govorio bi cerekajući se sa uživanjem. - Neću valjda komunjarama plaćati račune? Ovo je moj stan, moje vlasništvo.
Bio je uvjeren kako je u pravu, jer eto ne radi, nezaposlen je, pa kako onda očekuju od njega da podmiruje račune? Ima li to smisla?
- Čekaj malo - rekao sam mu jednom za vrijeme jedne pijanke. - Kad nastupi kapitalizam kojeg tako željno očekuješ i priželjkuješ i prizivaš, vidjeti ćemo kako će ovo završiti.
- Na što misliš? - upitao je, dok su svi ostali znatiželjno napeli uši: voljeli su naša prepucavanja.
- Ostati ćeš bez stana, budalo! - skresao mu u pijano lice. - Vječno grmiš protiv Juge i komunjara koji njome vladaju, ali te oni puštaju živjeti u stanu kojeg ne plaćaš već više od deset godina. Ni struju ne plaćaš, ništa ne plaćaš. Misliš li, da će te nova vlast ostaviti na miru? Frknuti će te iz stana dok okom trepneš.
- Ti si lud! - odgovorio je Men. - Biti će demokracija. Kako me oni mogu izbaciti iz mog stana? Nisu oni komunjare.
- Majmune pijani - govorio sam znajući da uzalud govorim - te tvoje komunjare puštaju te živjeti u stanu kojeg ne plaćaš. Kapitalizam je nemilosrdan: ne plaćaš, letiš! Izbaciti će te iz stana!
- Daj, men - rekao bi on na kraju nalijevajući još jedno piće, jer uvijek je bio silno gostoljubiv - govoriš pizdarije.
- Vidjeti ćemo - odgovarao bi i ispijao čašu: od prepirke bih uvijek silno ožednio.

Kod Mena se već pilo i to dobro, kad sam tog dana stigao. Nisam zvonio, otvorio sam ogromna vrata i ušao kao i toliko puta do tada.
- Evo ga! - vrisnuo je Silvano. - Tko je rekao da neće doći? Dobro došao na karmine.
- Kakve karmine? - glupo sam upitao i prihvatio čašu koju mi je Men istog časa pružio.
- Opraštamo se od Juge - rekao je Men. - Sutra će se odlučiti. Sutra joj je zadnji dan!
- Svi idete na referendum? - upitao sam.
- Samo ja - odgovorio je Men. - Ove kao da ne zanima vlastita sudbina.
Gledao sam ih preko ruba čaše. Sve sam ih jako dobro poznavao. Svako pojedino lice. Godinama smo se družili i opijali zajedno i nikad nije bilo nesuglasica među nama. A onda odjednom iznjedrio se Milošević, pa Tuđman, pa neka sasvim nova retorika i eto napetosti među nama. Srećom, nikad ta napetost nije sasvim pukla i porodila nešto strašnije. Pa čak ni u najluđem pijanstvu. Nekako smo uvijek ostajali na rubu balansirajući, dok bi riječi pljuštale. Vulgarne i nedostojne ljudskog bića. Što smo sutradan, kad bi se istrijeznili, pravdali pijanstvom. Ali ja sam znao kako u ponekom među nama leži crv i rovari i kad je nedugo zatim prasnulo vrijeme rata, neka su dugogodišnja prijateljstva jednostavno se mirno ugasila. Poput svijeće na vjetru. Bez praska, nečujno, kao da se ništa nije dogodilo.
Tog sam se dana toliko napio, ne žaleći za Jugom, već za prijateljstvom za kojeg sam znao da će umrijeti. Naravno da su oni, glupani, mislili da tako oštro ločem zbog sasvim drugog razloga. A ja sam oplakivao prijateljstvo, znajući, duboko osjećajući, kako je ovo naša posljednja donekle bezbrižna pijanka. Jer rat je kucao na vrata, ali mi nismo htjeli čuti kucanje, zavaravajući se kao i uvijek, kako će sve dobro i bezbolno proći. I ne samo mi.
Karmine, rekao je Silvano. Bilo je to baš tako. Ružna pijanka prepuna ludih strasti. Karmine.

Prespavao sam tu noć obučen na krevetu u jednoj od mnogobrojnih Menovih soba. Suviše pijan da bih mogao otići kući, srušio sam se na prvi krevet i zaspao pijanim snom bez snova. Kad sam se oko devet ujutro konačno probudio, zgađen nad samim sobom i životom koji sam vodio, ustanovio sam da mi se dogodilo ono što mi se nikad prije nije dogodilo. Upišao sam se noću. Traperice su mi bile sasvim mokre, ali bile su nove i mokraća se uopće nije raspoznavala na njima.
U kupaonici sam se oprao što sam bolje mogao, zapalio cigaretu koja je imala odvratan okus, popio dupli rum i malo vode i bez pozdrava izašao, jer svi su još spavali pijano hrčući.
Što prije kući, istuširati se, očistiti se. Očistiti se od svega. Očistiti se.
Samo mi se ta misao nametala, dok sam krupnim koracima i pognute glave žurio kući.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 7. ožujka 2010.

Nekad i sad



Bilo je ugodno skloniti se s vjetrovite ulice. Vilko je osjećao kako mu glatko izbrijano lice bridi: ledeni prsti bure grubo su ga pomilovali. Sad je žalio zbog jutarnjeg pažljivog brijanja. Inače bi, kad bi začuo ledeni fijuk bure, taj dan preskakao brijanje, ali mu je Dorina jednom prilikom rekla kako cijeni to što je uvijek pažljivo obrijan i nije je želio razočarati.
U robnoj je kući bilo toplo i oni oboje opuste ramena koja su nesvjesno zgrčili pod naletima bure.
- Ah! - uzdahne Dorina. - Sad je već mnogo prijatnije. Smrzla sam se!
- Hoćeš li nešto toplo popiti? - upita je Vilko.
- Ne sad - odgovori Dorina i odmahne glavom, a kosa joj se zatrese, zasja pod umjetnim osvijetljenom. - Ali ti pođi gore u kafić. Moram uzeti nešto od kozmetike i sumnjam da bi ti bilo zabavno sa mnom.
- Dogovoreno - prihvati Vilko olakšano. - Čekam te gore.
Dorina se nasmije, propne na prste, i lagano ga poljubi u ledeni obraz.
- Mogao si pokazati malo manje oduševljenja - reče mu šaljivim tonom.
Vilko zausti da nešto reče, ali se ona već udaljavala dugim i sigurnim korakom žene koja zna kamo se zaputila, a potpetice su njenih niskih čizmica koje su dozvoljavale pogled na lijepe noge, zvonko odzvanjale pri svakom koraku.

Izabrao je stol na samom rubu kafića koji se nalazio na drugom katu. Odavde će moći nesmetano promatrati pokretne stepenice, kojima su neprekidno stizali novi kupci i novi gosti kafića. Ispred njega se nalazila kava, srknuo je gutljaj i zadovoljno protrljao ozeble ruke. Nikad nije nosio rukavice i pitao se, nije li nastupilo vrijeme da ih počne nositi? Činjenica je da ne postaje mlađi.
Nečija mu se ruka meko spusti na rame i ostane na njemu, blago ga pritiskujući. Vilko se iznenađeno okrene podignuvši pogled.
- Odmah sam znala da si to ti - reče žena lijepih crta lica i plavih očiju: Maza, istog časa kad je progovorila shvati Vilko. - Oduvijek si volio kafiće. Nisi se promijenio.
- Možda jesam malo - reče Vilko ustajući i pokazujući na šalicu kave na stolu.
- Da, primjećujem - reče Maza poljubivši ga. - Nema čaše, a nema ni cigareta. Jesi li ti još uvijek ti?
- Nadam se da jesam, Mazo - odgovori on nježno i blago joj usnama okrzne obraz koji mu je nudila.
- Mazo! - uzdahne ona. - Nije me nitko nazvao tako već čitavu vječnost.
- Mislio sam da ti je nadimak ostao.
- Oh, nije! - reče ona. - Ubrzo, nakon što smo prekinuli, prestali su me tako zvati.
Vilko se osmjehne, rukom joj ponudivši stolicu. Gledao je kako se njegova nekadašnja velika ljubav smješta u stolicu i nesigurno mu se osmjehuje. Još je jako lijepa, usprkos spletu bora oko očiju i na rubovima punih usnica, primijeti gledajući je i ne skrivajući svoj ispitivački pogled. U sjećanju mu projuri mekoća i glatkost Mazine kože. Satima ju je milovao u ona daleka nedjeljna poslijepodneva, kad bi Maza dolazila k njemu. Pozdravila bi se sa Vilkovom majkom i sestrom, nekoliko minuta nevezano bi svi čavrljali, a onda bi Vilko ustajao, stišćući Mazinu ruku i dok bi Maza mlako protestirala osjećajući kako se to od nje očekuje, odvodio je u svoju sobu. Soba nježnosti. Njemu je bilo dvadeset i dvije, njoj osamnaest. Mislili su da će to sa njima i između njih vječno trajati, a trajalo je svega osamnaest mjeseci. Ali kakvih mjeseci!
- Nemoj! - reče Maza. - Nemoj misliti na to.
- Neću - reče Vilko sjedajući nasuprot njoj. - Što želiš popiti?
- Ništa, hvala - odbije Maza. - Drugi put. Zbilja nemam vremena. Htjela sam te samo pozdraviti i pitati kako si. To je sve.
- Kako si ti? - upita Vilko. - To je važnije.
- Jednom kavalir, uvijek kavalir - reče Maza. - Sjećam se kako su mi sve cure zavidjele na tvom pažljivom ponašanju. Čudile bi se kad bi mi pripaljivao cigaretu, pridržavao mi stolicu ...
- Navika - reče Vilko.
- Nešto više od toga, ipak - reče ona. - Ja nisam bila takva prema tebi. Toliko pažljiva.
- Nemojmo sad o tome - zamoli tiho Vilko. - To je iza nas. Prošlost.
- Sjetiš li me se kad?
Vilko klimne. Sjećao se. Nije mogao zaboraviti. Jer volio je Mazu i vjerovao joj, a ona je izdala to povjerenje na najgori mogući način. Kako je veoma mladi Vilko onda mislio.
I ponovo, po tko zna koji put, iskrsne mu u sjećanju ona daleka i prohladna noć, kad je doznao kako je Maza bila s drugim. Da stvar bude još gora, učinila je to iste večeri, nakon što je dan provela u njegovom zagrljaju. S dva muškarca u jednom danu!
Ta je misao udarala poput ogromnog bubnja u Vilku kojemu su bile svega dvadeset i dvije i pričinjavala mu silnu bol. Znao je, kako to neće moći podnijeti, preći preko toga, izbrisati spužvom. Nije toliko jak. Ili slab? Nije se mogao odlučiti koje se od toga odnosi na njega. I odlučio je prekinuti sa Mazom.
- Ne znam ni danas zašto sam onako postupila - reče Maza naslutivši Vilkove misli i položi dlan na njegovu ruku. - Nikad tako nešto nisam učinila! Ni prije tebe, ni poslije tebe.
- Ne govori ništa, ne moraš - reče Vilko. - Čuo sam, da si se udala za njega. Je li to istina?
- I razvela ni dvije godine kasnije - odgovori ona. - Nije tu bilo ljubavi, samo zaluđenosti.
- Drugi brak? - upita Vilko pokazujući na vjenčani prsten koji je krasio Mazinu ruku.
- Treći - reče Maza i prasne u smijeh pročitavši iznenađenje na Vilkovom licu. – Sjećaš li se one posljednje naše večeri? Kad si mi u bijesu odlazeći od mene dobacio, kako nikad neću naći ono što tražim, jer to ni ne postoji?
- Sjećam se, naravno. Bio sam ljutit, povrijeđen.
- Bio si u pravu, nisam našla.
- Žao mi je - reče Vilko.
- A ti? - upita Maza. - Jesi li ti našao?
- Pitaš li me jesam li se oženio, nisam - odgovori Vilko. - Ali istina je i to, da nisam ni tražio. Nisam želio tražiti.
- Sam si?
- Može se tako reći - reče Vilko u trenutku kad primijeti neobičnu boju kose Dorine: stajala je leđima mu okrenuta na pokretnim stepenicama koje su je dovodile do Vilka.
- Žao mi je - reče Maza.
- Ne mora ti biti - odgovori joj Vilko. - To je moj izbor.
- I nikad nisi poželio imati obitelj?
- Nikad - reče Vilko i primijeti kako je Dorina jedva primjetno zastala: ugledala je Vilka i shvatila kako Vilko nije sam.
- Plovio si? - radoznalo nastavi Maza sa pitanjima.
Vilko ne odgovori. Nije mogao odgovoriti. Tog časa Dorina pristupi k stolu za kojim je sjedio sa Mazom i nagne se prema Vilku, spuštajući mu poljubac na obraz. Kao da se nisu vidjeli dvadeset dana, a ne dvadeset minuta.
- Vidim - reče Dorina gledajući u Mazu - da ti nije bilo dosadno čekati me.
- Dorina - reče Vilko ustajući i pridržavajući Dorini stolicu - upoznaj moju prijateljicu Mazu. Mazo, ovo je Dorina.
- Oh, radujem se - ustajući zacvrkuće Maza baš kao i onih dalekih dana prisjeti se Vilko. - Žao mi je, ne želim biti nepristojna, ali zbilja moram ići.
- Nemojte zbog mene otići - reče ljubazno Dorina gledajući je sa stolice u koju se udobno smjestila prekriživši noge, izlažući ih pogledu.
- Jako se radujem što sam te srela nakon svih ovih godina - reče Maza Vilku i poljubi ga u obraz.
- I ja, Mazo - nježno reče Vilko i uzvrati joj poljubac okrznuvši joj obraz.
- Želim vam ugodnu večer - reče Maza, okrene se i krene prema pokretnim stepenicama.
Vilko sjedne i otpije malo kave: bila je gotovo hladna. Namjerno šuteći, gledao je za Mazom, osjećajući pogled Dorine na sebi.
- Lijepa je - reče Dorina odjednom.
- Ne koliko si ti lijepa.
- Oh! - uzvikne Dorina, posegne rukom i stisne Vilkovu šaku, zadržavajući je u svojoj.
Vilko je pogleda. Očekujući pitanja i pitanja, iznenadi ga njihov izostanak. Osjećaj čudne težine kao da se spustio nad njih dvoje.
A onda Dorina podigne njegovu šaku koju je i dalje držala između svojih toplih dlanova i prisloni Vilkov dlan na svoje zažareno lice.
- Naravno da znam kako su postojale žene u tvom životu i prije mene - reče odjednom naginjući se prema Vilku. - Ne smeta me, to je normalno. Ali sam ja nova u ovom gradu i zanima me ...
- Što te zanima? - upita Vilko shvativši kako neće sama nastaviti.
- Hoće li se ovo stalno događati? - upita Dorina. - Hoćemo li često sretati tvoje bivše ljubavi? Sudarati se sa njima?
- Nisam rekao da mi je Maza bivša ljubav.
- Nisi ni morao reći. Bilo je očito. I niste se baš prijateljski rastali svojevremeno. I to je bilo očito.
- Želiš li čuti priču? - upita Vilko.
- Ne! - odbije Dorina. - I da se nisi usudio ispričati mi je! Jedina ljubavna priča koja me zanima, jest ova koja se upravo odigrava između tebe i mene.
Dok mu je Dorina i dalje držala ruku između svojih dlanova, Vilko pomakne stolicu ne ustajući sa nje i približi se sasvim Dorini. Polako, gledajući je pravo u sive i upitne oči, nagne se prema Dorininom licu i prvi je put poljubi u javnosti.
- Ni mene druge priče ne zanimaju - reče tiho. - I hoćeš li mi konačno pustiti ruku?
Dorinin se smijeh srebrnasto prospe između njih dok mu je oslobađala zarobljenu ruku. I ponovo je sve bilo kako treba biti.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 2. ožujka 2010.

Duhovi



Spuštajući se niz brojne stepenice, ne žureći se, prateći ritam malog psa zvanog Loksi, strpljivo zastajkujući svaki put kad bi i Loksi zastao, pronjuškao, pomokrio se, Dorina i Vilko stignu na odredište prema kojem su se zaputili. Zgrada je blještala pred njihovim očima kupajući se na poslijepodnevnom zimskom suncu iznimno , zamalo vrućeg poslijepodneva. Nakon nekoliko dana nemilosrdne kiše, zasjalo je sunce i izmamilo ljude na ulice.
- Tko će unutra - upita Vilko - a tko će vani čekati sa Loksi?
- Ostani sa Loksi - odluči Dorina. - Tvoj je pas.
- Sigurna si?
- Jesam - reče Dorina. - Znam kako vi muškarci mrzite redove. U stanju vam je čekanje u redu pokvariti dan.
- To je istina - prizna Vilko i osmjehne se. - Zašto si tako dobra prema meni? Pažljiva do krajnosti?
- Volim te maziti - odgovori Dorina, a sive još oči bljesnu, što Vilko primijeti usprkos naočalama na Dorininom nosu. - Uživam u tome. U tvom zbunjenom pogledu. Zar te prijašnje žene koje si imao nisu mazile?
- Hajde - reče Vilko umjesto odgovora. - Idi i plati račune. Ne požurimo li, izgubiti ćemo sunčano poslijepodne na lukobranu.
- Evo ga opet! - uzvikne Dorina i vršcima ga prstiju lagano pomiluje po obrazu toplom od sunca: prije dva sata je iznenada jako ugrijalo i predosjetilo se proljeće u zraku. - Čekaj me, nemoj pobjeći!
Vilko je isprati s laganim osmjehom dok je ulazila u zgradu "Fine", kako su je svi u gradu zvali. Novosagrađena zgrada blještala je na suncu staklenom ljepotom i silno odudarala od ostalih zgrada u istoj ulici. Ulici koju je Vilko jako dobro poznavao.

Polako šećući vrlo dobro mu znanom ulicom, Vilko se prisjeti onih dalekih, odavno prohujalih dana, kad se na mjestu današnje "FINA"- zgrade nije nalazila nikakva zgrada ...

... već je cigleni crvenkasti zid visok oko dva metra sakrivao od radoznalih pogleda zapušteni vrt. Vrt u kojem su Vilko i njegovi vršnjaci bezgranično uživali i provodili sate u njemu.
U tom se vrtu Vilko prvi put susreo sa strastvenim kockarima, jer nisu se u zapuštenom vrtu igrale samo bezazlene igre. Oni malo stariji, koji su imali više od šesnaest godina, frajeri, kako su ih mlađi zvali, često bi priredili poker-partiju u tom vrtu. Postavili bi na vrh zida mladog stražara kojemu je to bila čast i koji bi prodorno zazviždao kad bi se na vidiku pojavio milicionar, kako se u ta drevna vremena nazivao čuvar reda. Ili jednostavno pajkan, što je bilo mnogo češće korišteno, uobičajeno, ušlo u svakodnevni rječnik mladih buntovnika.
Vilko je na ovom zelenom mjestu pušio svoje prve cigarete i nikad nije zaboravio zapanjenost koju je osjetio, kad je njegov prijatelj Stipe šapnuo tog dana gotovo nečujno:
- Evo Činčile. Neće još dugo.
- Kako to misliš? - upitao je Vilko promatrajući dečka riđe kose, dvadesetogodišnjaka, kako im se obučen u izlizane traperice i plavoj košulji približava.
- Ima tumor.
- Tumor?
- U glavi.
Tu je večer Vilko uzeo očev veliki rječnik i potražio riječ "tumor" i dok je listao debelu knjižurinu, shvatio je kako Činčilo umire. Još malo i neće ga biti među njima. Više nikad neće Vilka poslati po cigarete, jer kao stariji sedam godina, imao je na to nepisano pravo. Više nikada ... odjekivalo je u Vilku dugo u noć, dok konačno nije zaspao.

Svašta se događalo u toj ulici u kojoj se nalazila i Osnovna škola, a koju su gotovo svi posjetitelji vrta pohađali. Kad si kidnuo iz škole, samo bi se pažljivo ogledao i kad nikog nije bilo na vidiku, prebacio bi se mačjim skokom preko zida i bio na svom teritoriju. Siguran. Tu te nitko nije mogao dohvatiti. A nije da ni su pokušavali.
Pajkani bi otprilike jednom mjesečno organizirali pravi mali lov na mlade neobuzdane posjetitelje, gotovo stanare vrta, koji su kršili zakon. Jer kockanje je zabranjeno. Pogotovo na javnom mjestu. A vrt je odmah uz ulicu, a u istoj ulici nalazi se škola, malo ispod vrta i malo udesno, još jedna. Pa kako onda da ih ne" vijaju" s vremena na vrijeme? Jer ta će nekolicina neobuzdanih pokvariti čitavu omladinu kilometrima uokolo!
Ali su neobuzdani bili mladi, brzi, neustrašivi i vraški spretni. I znali su svaku rupu u koju su mogli šmugnuti i nikad ni jedna "racija", kako su oni to zvali, nije dala baš nikakvog rezultata. Tko može dostići brzog trinaestogodišnjaka i one malo starije, kad pojure iz sve snage?

U istoj je toj ulici Vilko upoznao Čarlija: Vilku je bilo trinaest, a Čarli je upravo izašao iz vojske. Ogromna razlika u godinama. Koja je odjednom nestala, kad je Čarli jednog sunčanog poslijepodneva došao sa gitarom i zasvirao, a Vilko sjeo pored njega i uživao u glazbi i suncu. Bili su sami, još nitko nije stigao na svakodnevno okupljalište.
U jednom je momentu Čarli prestao svirati, a osmijeh mu nije silazio s širokog lica, duga i polu-masna crna kosa sjajila mu se pod sunčevim zrakama. Posegnuo je rukom u džep i izvukao cigarete i ponudio Vilka nemarno, kao da to čine svakog dana: puše zajedno uz svirku gitare.
Suzdržavajući dah, Vilko je uzeo ponuđenu cigaretu i nastavio uživati u Čarlijevom sviranju. A Čarli je bio pravi virtuoz i bila je prava šteta što nije znao iskoristiti bolje svoju nadarenost. Nije ni mario za nju.
Sa tom su cigaretom zapečatili prijateljstvo, koje se protezalo trideset godina u budućnost i koje se okončalo kad se Čarli udavio u moru, pod misterioznim okolnostima. Neki su govorili da je bio drogiran, ali nitko nije točno znao što se zapravo dogodilo. Znalo se samo pouzdano, da Čarlija nema više. Da više nikad neće zatreperiti žice gitare pod njegovim vještim prstima požutjelim od neprestanog pušenja.

Bio je tu i Oto, nepopravljivi ponavljač, kojeg je razrednica smjestila u klupu zajedno s Vilkom na početku nove školske godine.
- Ti si vrlo dobar đak - rekla je Vilku, kad ju je upitno pogledao. - I pažljiv. I dobro pišeš. Oto ima poteškoća s jezikom, jer mu je materinji jezik talijanski. Pomozi mu, hoćeš?
U Vilku se miješao ponos i bijes. I strah! Kako biti dadiljom čovjeku koji je četiri godine stariji i koji već lovi ženske i igra poker i tuče se po plesnjacima? Ali se to pokazalo kao veoma lako.
- Ovako ćemo - rekao je Oto u zapuštenom vrtu tog istog poslijepodneva, dok su četiri igrača pogrbljeno sjedila na kamenju koje je služilo umjesto stolica i napeto zurili u karte. - Nećemo se puno zezati. Pisati ćeš mi zadaće, a ja ću ti svakog tjedna dati ovo.
Rekavši "ovo", gurnuo je novčanicu u Vilkovu ruku, a Vilko je bio zapanjen tim prijedlogom. Vidjevši novčanicu za čas je izračunao kako može tri puta otići u kino. Tri puta četiri ... zavrtjelo mu se u glavi! Zbunjeno se osmjehnuo i ništa nije odgovorio, jer nije znao što reći.
- Biti ćeš ti dobar - rekao je Oto umjesto njega pokroviteljski ga lupkajući prstima po ramenu. - Slagati ćemo se mi.
Zahvaljujući Vilku, Oto je "savladao" gradivo i konačno završio sa Osmogodišnjom školom i sasvim se oprostio od svih škola. Njegov ga je otac, lučki radnik, zaposlio u luci i Oto ga je strašno zamrzio zbog toga i svima govorio kako će pokazati starome njegovog boga, samo da se ukaže prilika.
Čini se da se jedne noći dugo očekivana prilika ukazala, jer ujutro su Otovog oca vidjeli na ulici natučena lica i omotanog čela bijelim zavojem, a Oto je nestao i nikad ga više nitko nije vidio ni čuo. Kružila je legenda kako je zbrisao u Legiju stranaca. Vilko se nadao da je to istina.

Bio je tu i Ivica, sitan, neprimjetan, zarađujući već kao trinaestogodišnjak popriličnu svotu. Postao je "tapkaroš": kupovao je nekoliko desetina kino-ulaznica i zatim ih uz značajnu dobit preprodavao ispred kina zakašnjelim ljubiteljima filma. Ivica je bio najniži među njima, uvijek tih poput miša i uvijek u pozadini zbivanja. Ali budno prateći sve što se događa.
Vilko ga je ne jednom vidio kako ispred kina preprodaje ulaznice i trpa lovu u nabrekle džepove. Pogled je Ivičin lutao i skakao pomamno, uvijek na oprezu. Jer i ovdje su kružili omrznuti pajkani i lovili jadne "tapkaroše" oduzimajući im teško stečenu zaradu i još ih, onako reda radi, dobro izbubetali po rebrima.
Bila je subota, kišovita jesenja noć, kad su zgrabili Ivicu. Pajkan mu se nekako uspio neopaženo privući straga i zgrabio ovratnik Ivičinog tek kupljenog plavog šuškavca, posljednji krik mode na tržištu, kojeg ste jedino u Italiji mogli kupiti.
Ivica nije oklijevao ni trenutka: munjevito se sagnuo, izmigoljio sasvim iz skupocjenog šuškavca i čas zatim prašio je poznatom ulicom, ostavljajući skupocjeni šuškavac u ruci pajkana, dok su sluge zakona uzalud nastojale potrčati za njim. Gomila ljudi koja se tiskala ispred kina, spontano im je zatvorila put, instinktivno se opredjeljujući za one "van zakona".
Ivica se vratio malo kasnije i povukao Vilka na stranu.
- Tebe ne poznaju - rekao mu je. - Nikad se nisi bavio ovim poslom. Biti ćeš mi bankar. Evo ti lova i karte, a ja nastavljam s preprodavanjem. Dolaziti ću po još karata kad ovo prodam.
I nestao je u gomili, ne pružajući Vilku priliku odbiti ili pristati. Vilko je gurnuo zgužvane novčanice u džep i nemarno pušaći čekao na uglu, a Ivica je svakih nekoliko minuta dolazio k njemu po još karata i ostavljajući lovu. Ako ga uhvate ... I tako dok sve kino-ulaznice nije uspio preprodati.
- Neće meni ni jedan pajkan pokvariti posao! - ponosno je rekao, pružajući Vilku novčanicu za uslugu.
Upravo zbog toga što se nije volio isticati, Vilko ga je silno zavolio. Družili su se čitav niz godina, pili zajedno, a jedno vrijeme čak i zajedno plovili, kad ga je Ivica zamolio da mu nađe ukrcaj, posao na brodu.
U ono su vrijeme posade brojale i po trideset ljudi i nije se bilo teško ukrcati na neki brod pod panamskom ili nekom sličnom zastavom. Bila je to nezaboravna plovidba, ali pomalo i tužna. Vilko je shvatio kako se Ivica doslovno ubija pijući ogromne količine alkohola i pijući svakodnevno. I sam je Vilko volio popiti i dobro je u ono vrijeme potezao iz boce, ali ono što je činio Ivica, prelazilo je u naučnu fantastiku.
Vilko se nije iznenadio, kad je Ivica naglo poružnio, ostario preko noći i samo je čekao trenutak kad ... Nije morao dugo čekati ...Nije mu bilo još ni četrdeset …

... a Ivica je umro, preselio se u vječnost, pridružio mnogima koji su ostavili trag u Vilkovom životu.
- Vidiš - reče Vilko saginjući se i milujući psa - nije ovo obična zgrada. Ona počiva na uspomenama. Mnoge su sudbine ugrađene u njene temelje. Zanimljivo, sad je to "FINA", a upravo na ovom mjestu se uvijek vrtio novac u ona daleka vremena.
- Razgovaraš s Loksi? - upita Dorina: odjednom se stvorila pored Vilka široko se osmjehujući i sa naočalama u kosi boje pjenušca. - Bilo ti je dosadno?
- Uvijek je dosadno kad nema tebe - reče Vilko.
- Laskavče! - reče ona i poljubi ga u obraz: neprestano ga je dodirivala i ljubila na javnim mjestima i Vilko nije bio načisto, dopada li mu se taj Dorinin običaj ili ne. - Što ste radili vas dvoje, dok me nije bilo?
- Dosađivali se - reče Vilko. - I priželjkivali tvoj povratak. Hoćemo li sad prema lukobranu?
- Idemo! - reče Dorina primajući ga pod ruku. - Sunce tako divno sja! Biti će uživanje šetati lukobranom.
Vilko klimne i povede je niz strmu ulicu, dalje od ulice sjećanja, dalje od duhova koji su tako iznenada iskočili iz polu-zaborava i posjetili ga. Treba uprijeti pogled u budućnost: pored njega koračaju lijepa žena i vjeran pas, sve pretpostavke za lijep i pun život su tu.
Neka duhovi mirno počivaju.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.