Karmine

Dan prije nego li smo trebali izaći na birališta i odlučiti se za odcjepljenje od Juge, izjasniti se o tome jesmo li za neovisnu i samostalnu državu, sastali smo se kod Mena, kao po nekom dogovoru. A nitko se ništa nije dogovarao. Spontano smo se počeli okupljati kod Mena već i prije nego li je podne odzvonilo sa gradskih crkava i tornja na Korzu.

Dok sam pio svoje već treće piće tog dana, stojeći na svom uobičajenom mjestu za šankom u omiljenoj birtiji, prije nego li sam pomislio na Mena i odlučio krenuti k njemu, odjednom mi je sinulo kako poslije sutrašnjeg dana ništa više neće biti isto. Ni mi nećemo više biti isti.
Mrzovoljno sam te misli premetao u glavi i osluškivao razgovore oko sebe: svi su se izjašnjavali u prilog samostalnosti, veselo i uzbuđeno, a nitko, baš nitko nije predviđao krvavu budućnost. Da budem iskren, nisam ni ja. Barem ne toliko krvavu koliko je krvava konačno ispala.
Mudrovao sam nad čašom kako će čitavo ovo natezanje dovesti do rata, spominjao daleki građanski rat u Americi, a sve zbog želje Juga za odcjepljenjem.
- Ah, šuti! - govorili su mi moji drugovi u piću. - Znamo da ti je stari bio oficir i znamo da voliš Jugu i da si komunistički nastrojen.
- Nisam komunistički nastrojen - uvijek sam bijesno odgovarao, jer kad bi se spominjao komunizam, svi su mislili na onaj Staljinov vid komunizma, a koji je, kako ja mislim, bio sve prije nego li komunizam. - Što je vama? Jebite se vi i razni "izmi"! Zbog čega sam komunistički nastrojen? Zato što govorim da su svi ljudi isti? Zar nisu? Jesam li ja bolji od tebe? Ili misliš da si ti bolji od mene?
Uzalud sam se pjenio, naravno. Oni bi se smijuckali, a svi smo pijuckali i ja sam znao kako je svako raspravljanje uzaludno. Ali mi je cuga ponekad znala odvezati jezik, pa sam proročanski podizao prst visoko u zrak, a svi bi oko mene znali kako će sad prisustvovati nadahnutom govoru i ušutkavali su jedne druge. Jer to ih je zabavljalo. Mene nije. Ozbiljno sam mislio svaku riječ koju bih izgovorio, bez obzira koliko bi u tom trenutku bio pijan.
- Svi ste vi ludi pijanci - otpočeo bi ljutito i zanosio se sve više. - Želite se odcijepiti od Juge. Biti samostalni. I što onda? Ako ikad dođe do toga, kladim se, vi pijane budale, da ćemo se onda početi gložiti između sebe. Dalmatinac neće trpjeti Zagorca ili Istrijana ili koga već ne! A ovi će zdušno uzvraćati isto takvom mržnjom. Mi smo prokleti, da ne kažem ukleti. Volimo se dijeliti. I da nema po čemu drugom, dijeli bi se po tome tko koje cigarete puši. Sad imamo dežurne krivce za sve i svi se takmičite u pljuvanju po svemu što je nekad bilo sveto. A kad postanemo samostalni, koga ćemo kriviti za vlastitu nesreću? Jer neće biti sve bajno i krasno, kako vi zamišljate. Hoćemo li kriviti sami sebe? Nećemo! To mogu samo jaki ljudi, a mi smo slabići.
Grohotan bi smijeh uvijek odjekivao oko mene nakon ove govorancije. Nije me bilo briga. Bio sam pijan svaki put kad bi izgovarao ovu tiradu i znao sam da sam pijan, ali sam isto tako znao da oni nisu u pravu kad zagovaraju mržnju i prezir. Ali ih nisam krivio. Drugačije nisu znali i shvaćao sam to i žalio ih pomalo.
Ponekad, samo ponekad, podigao bi se u meni veliki i silan val mržnje prema njihovoj tuposti i nerazumijevanju svijeta i trenutka u kojem žive. Krio sam to, naravno, pomalo se stideći svojih misli. Jer to su mi prijatelji, pajdaši u piću. Prolokao sam sa njima čitave oceane, brodovi bi mogli ploviti po tom uzburkanom moru alkohola i nije u redu prezirati i mrziti prijatelje sa kojima se opijaš. Šutio sam. I govorio samom sebi kako će se jednog dana sve to promijeniti, oni će progledati, shvatiti će ...

Razmišljao sam o tome, dok sam se stepenicama penjao prema ulici u kojoj je stanovao Men. Men mu nije pravo ime, naravno, već nadimak kojeg je odavno stekao, oslovljavajući ljude sa "Halo men" ne trudeći se izgovarati ime dotičnog. I tako smo ga prozvali Men.
Srednje visine, širokih ramena, ispupčena trbuha i duge crne uvijek masne kose, nemarno obučen, oduvijek je bio "neprijatelj naroda", kako se sam o sebi posprdno izražavao. Iz dna duše mrzio je zemlju u kojoj živi, zagovarao njeno rušenje. To ga nije sprečavalo sebe samog smatrati dobrim katolikom, jer bože moj, mrzio je onog koga se treba mrziti. Svakog je dana visio u nekoj crkvi i molio se. Između žicanja. Jer žicanje mu je bio način života. Nikad nije ništa radio. Ni jedan jedini sat. I prezirao je radnike nazivajući ih "šljakatorima". Što ga nije sprečavalo te iste šljakatore žicati lovu.
To nije bilo sve naopako u Menovom životu. Od onog dana prije više od deset godina, kad mu je umrla majka ostavivši tako Mena samog na svijetu u ogromnom stanu visokih stropova, nitko se nije brinuo o njemu. A on je navikao da se brinu o njemu. Mamica, a prije nje tatica, sve su plaćali i servirali mu svakog dana jelo. A onda ih odjednom nije bilo. Ostao je sam u ogromnom stanu.
Morao si proći dugim hodnikom sa čije su se obje strane nalazile visoke i prostrane sobe, ne bi li konačno stigao do kuhinje, žile kucavice stana u kojoj bi uvijek u svako doba dana i noći netko sjedio i pio. Zahvaljujući mnogim i lijepim sobama, Men je živio sasvim solidno: popunio ih je podstanarima. Ali sa žicanjem nije prestao. Jer kad bi pokupio lovu od podstanara, uvijek bi organizirao grozomornu pijanku i lova od podstanarstva nestala bi već u dvije pijane noći.
Račune nije plaćao. Ni jedan jedini. Od dana majčine smrti, uredno je slagao račune koji su isto tako uredno pristizali i pokrivao ih komadom četvrtastog mramornog kamena.
- Ovo im je nadgrobna ploča - govorio bi cerekajući se sa uživanjem. - Neću valjda komunjarama plaćati račune? Ovo je moj stan, moje vlasništvo.
Bio je uvjeren kako je u pravu, jer eto ne radi, nezaposlen je, pa kako onda očekuju od njega da podmiruje račune? Ima li to smisla?
- Čekaj malo - rekao sam mu jednom za vrijeme jedne pijanke. - Kad nastupi kapitalizam kojeg tako željno očekuješ i priželjkuješ i prizivaš, vidjeti ćemo kako će ovo završiti.
- Na što misliš? - upitao je, dok su svi ostali znatiželjno napeli uši: voljeli su naša prepucavanja.
- Ostati ćeš bez stana, budalo! - skresao mu u pijano lice. - Vječno grmiš protiv Juge i komunjara koji njome vladaju, ali te oni puštaju živjeti u stanu kojeg ne plaćaš već više od deset godina. Ni struju ne plaćaš, ništa ne plaćaš. Misliš li, da će te nova vlast ostaviti na miru? Frknuti će te iz stana dok okom trepneš.
- Ti si lud! - odgovorio je Men. - Biti će demokracija. Kako me oni mogu izbaciti iz mog stana? Nisu oni komunjare.
- Majmune pijani - govorio sam znajući da uzalud govorim - te tvoje komunjare puštaju te živjeti u stanu kojeg ne plaćaš. Kapitalizam je nemilosrdan: ne plaćaš, letiš! Izbaciti će te iz stana!
- Daj, men - rekao bi on na kraju nalijevajući još jedno piće, jer uvijek je bio silno gostoljubiv - govoriš pizdarije.
- Vidjeti ćemo - odgovarao bi i ispijao čašu: od prepirke bih uvijek silno ožednio.

Kod Mena se već pilo i to dobro, kad sam tog dana stigao. Nisam zvonio, otvorio sam ogromna vrata i ušao kao i toliko puta do tada.
- Evo ga! - vrisnuo je Silvano. - Tko je rekao da neće doći? Dobro došao na karmine.
- Kakve karmine? - glupo sam upitao i prihvatio čašu koju mi je Men istog časa pružio.
- Opraštamo se od Juge - rekao je Men. - Sutra će se odlučiti. Sutra joj je zadnji dan!
- Svi idete na referendum? - upitao sam.
- Samo ja - odgovorio je Men. - Ove kao da ne zanima vlastita sudbina.
Gledao sam ih preko ruba čaše. Sve sam ih jako dobro poznavao. Svako pojedino lice. Godinama smo se družili i opijali zajedno i nikad nije bilo nesuglasica među nama. A onda odjednom iznjedrio se Milošević, pa Tuđman, pa neka sasvim nova retorika i eto napetosti među nama. Srećom, nikad ta napetost nije sasvim pukla i porodila nešto strašnije. Pa čak ni u najluđem pijanstvu. Nekako smo uvijek ostajali na rubu balansirajući, dok bi riječi pljuštale. Vulgarne i nedostojne ljudskog bića. Što smo sutradan, kad bi se istrijeznili, pravdali pijanstvom. Ali ja sam znao kako u ponekom među nama leži crv i rovari i kad je nedugo zatim prasnulo vrijeme rata, neka su dugogodišnja prijateljstva jednostavno se mirno ugasila. Poput svijeće na vjetru. Bez praska, nečujno, kao da se ništa nije dogodilo.
Tog sam se dana toliko napio, ne žaleći za Jugom, već za prijateljstvom za kojeg sam znao da će umrijeti. Naravno da su oni, glupani, mislili da tako oštro ločem zbog sasvim drugog razloga. A ja sam oplakivao prijateljstvo, znajući, duboko osjećajući, kako je ovo naša posljednja donekle bezbrižna pijanka. Jer rat je kucao na vrata, ali mi nismo htjeli čuti kucanje, zavaravajući se kao i uvijek, kako će sve dobro i bezbolno proći. I ne samo mi.
Karmine, rekao je Silvano. Bilo je to baš tako. Ružna pijanka prepuna ludih strasti. Karmine.

Prespavao sam tu noć obučen na krevetu u jednoj od mnogobrojnih Menovih soba. Suviše pijan da bih mogao otići kući, srušio sam se na prvi krevet i zaspao pijanim snom bez snova. Kad sam se oko devet ujutro konačno probudio, zgađen nad samim sobom i životom koji sam vodio, ustanovio sam da mi se dogodilo ono što mi se nikad prije nije dogodilo. Upišao sam se noću. Traperice su mi bile sasvim mokre, ali bile su nove i mokraća se uopće nije raspoznavala na njima.
U kupaonici sam se oprao što sam bolje mogao, zapalio cigaretu koja je imala odvratan okus, popio dupli rum i malo vode i bez pozdrava izašao, jer svi su još spavali pijano hrčući.
Što prije kući, istuširati se, očistiti se. Očistiti se od svega. Očistiti se.
Samo mi se ta misao nametala, dok sam krupnim koracima i pognute glave žurio kući.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.