ponedjeljak, 15. ožujka 2010.

Brada



Noćas sam ga sanjao. Svog prijatelja Damira kojeg smo svi zvali "Brada". Jedini je među nama puštao bradu pažljivo je njegujući, svi ostali iz našeg društva, više smo voljeli imati glatka izbrijana lica. Ali je njemu brada dobro pristajala: gusta, kovrčava i smeđe-crvena, zamalo plamene boje, uokvirivala je njegovo mršavo i duguljasto lice sa kojeg su vas ispod natmurenih obrva promatrale zelene inteligentne i radoznale oči. Žmirkao je dok bi ispitivački gledao oko sebe, ne zbog kratkovidnosti, već zbog vječne cigarete u ustima, a čiji bi mu dim nagrizao oči.

- Brada nam umire - rekao mi je onog zimskog dana Fićo dok smo hodali obalom.
- O kome govoriš? - upitao sam s nerazumijevanjem: Damira zvanog "Brada" nisam već poduže vrijeme sreo i nisam odmah mogao povezati ime s pripadajućim licem.
- Damir - rekao je Fićo čudeći se mom nerazumijevanju. - Brada. Znaš li sad o kome govorim?
- Znam, naravno - odgovorio sam. - Od koga si to doznao?
- Sreo sam njegovu ženu.
Bradina žena. Šok za sve nas. Nisam zaboravio dan kad sam čuo za Bradinu ženidbu. Nevjerica nas je svih zahvatila. Brada je uvijek bio tip koji voli samoću, i koji s ljubavlju gaji neobičan život kakav je živio i nikad nije ni pomišljao na mogućnost braka. A onda se odjednom pronio glas kako se Brada oženio, smirio, više ne skiće gradom u sitne i neuobičajene sate.
- Nisam znao da je poznaješ - rekao sam i zastao dozvoljavajući zimskom suncu da mi grije lice. - Što ti je točno rekla?
- Otkrili su mu neku gadnu račinu na plućima - rekao je Fićo svojim uobičajenim grubim rječnikom na kojeg smo svi već odavno navikli.
- To ne znači da mora umrijeti - rekao sam. - Današnja medicina čuda radi i ...
- Odbija se liječiti - ubacio je Fićo.
- Što?
- Odbija kemoterapiju - potvrdio je Fićo. - Kaže kako želi dostojanstveno umrijeti. A ne se povlačiti po bolničkim krevetima. Pa znaš kakav je Brada.
- Nesalomljivi duh - sa poštovanjem sam promrmljao. - Kad bolje razmislim, uopće me ne čudi njegova odluka. A što njegova žena kaže na to?
- Rekla mi je da želi poštovati Bradinu volju.
- Neobična žena - rekao sam. - Za neobičnog čovjeka.
- Kaže da ni pušiti nije prestao - obavijestio me Fićo. - Samo se sasvim povukao u samoću. I neprestano čita.
- Pravi Brada - rekao sam s poštovanjem u glasu, a u sjećanju mi odjednom sasvim jasno ...

... iskrsne ona daleka zimska noć, kad je Brada ušetao u moj život. Boris ga je doveo k meni, kasno noću. Naše uobičajeno vrijeme druženja i življenja.
Plovio sam upoznavajući svijet i već sam se nekoliko dana nalazio kod kuće, vrativši se sa devetomjesečne plovidbe. Oni prvi i najluđi dani kad se mnogo pije i luta po čitave noći bili su iza mene. Ispozdravljao sam se sa prijateljima, zapečativši prijateljstvo velikom količinom pića i odlučio kako je sad dosta. Vrijeme je i malo se odmoriti, ne lutati, čitati, čitati ... Volio sam čitati noću, kad bi tišina legla nad grad.
Boris je tu noć dva puta morao zazvati, jer sasvim se udubio u knjigu i trebalo je vremena da vanjski svijet prodre do mene kroz čarobni omotač kojeg su knjige isplele oko mene.
Ustao sam i pogledao kroz prozor u dubinu sa četvrtog kata i ugledao Borisa i Damira, a kojeg onda još nisam dobro poznavao.
- Možemo li gore? - tiho je upitao Boris: bila su već dva sata iza ponoći i bilo je sasvim tiho.
Mahnuo sam mu rukom i gledao ih kako kreću prema ulazu u zgradu. Vrata su zgrade bila otvorena, još nije došlo vrijeme zaključavanja i oni su za čas bili u mojoj sobi, a ja ih posluživao viskijem.
- Mnogo čitaš - rekao je Brada gledajući moje knjige poslagane na policama, na stolu i na podu pored kauča na kojem sam spavao.
- I ti isto?
- Prilično - rekao je. - Trenutno sam na Sartre- u. Poznaješ?
- Poznajem.
- Ja čitam danju - nastavio je Brada. - Noć mi je rezervirana za lutanje.
- Nikad danju ne izlazi - dobacio je Boris cerekajući se: bio je malo pripit, što je bilo normalno u to noćno doba.
- Ozbiljno? - upitao sam Bradu pogledavši ga znatiželjno.
- Vrlo rijetko - odgovorio je. - Samo kad moram. Ne volim sunce, svjetlost.
Kad sam ga već dobro upoznao, shvatio sam kako je to istina. Brada je izbjegavao ljude, sve ljude osim nekoliko iznimaka koje je volio posjećivati i družiti se sa njima. I ja sam se našao među tim povlaštenima, Bradinim izabranicima, pa bi me Brada često znao iznenada noću posjetiti: zazviždao bi sa ulice, ja bih pogledao kroz prozor i mahnuo mu rukom i Brada bi za čas sjedio nasuprot meni i govorio mi o nekoj knjizi koju je upravo čitao. Gotovo uvijek je to bilo neko filozofsko djelo.
Bio je lud za Sartreom, naprosto je obožavao njegov ideje i tvrdio je kako će on, Damir, zvani Brada, postići potpunu i savršenu slobodu. A preduvjet potpune i savršene slobode je samoća, da bi čovjek mogao razmišljati, otkrivati svoju vlastitu unutrašnjost, ne dozvoljavajući vanjskom svijetu da previše utječe na njega. Samo onoliko koliko je neizbježno, ništa više.
Nikad ga nisam sreo danju, uvijek bi se susret događao noću. Nije radio. Shvatili smo da se veoma mlad razbolio od neke tajanstvene bolesti kojoj nikad nismo doznali ime. Liječio se, ali sa koliko uspjeha, nije nam bilo poznato. Neki su tvrdili da je izvjesno vrijeme proveo u umobolnici. Ali ja nisam nikad ni tračak ludila primijetio kod Damira. Osobenjak, da! Ali lud … nisam ni želio pomisliti na to. Bio je poseban, neponovljiv. Samim tim zanimljiv. I dobar čovjek koji nikad ni o kome nije rekao nešto ružno.
Pio je sa nama neumorno čitave noći raspravljajući, ali ga nikad nisam vidio pijanog. Što se ne bi moglo za nas ostale reći.
- Alkohol mi daje slobodu - tumačio bi mi pred jutro, kad je mene alkohol već savladao. - Tako ga treba upotrebljavati. Popiti dovoljno da budeš razdragan i da ti se fućka za sve gadosti svijeta, ali ni u jednom trenutku da se ne zaboraviš.
- Želiš sve pamtiti? - pito sam ga često.
- Sve je vrijedno pamtiti - zamišljeno je Brada odgovarao, a ja sam se pitao o čemu li razmišlja tog trenutka. - Čovjek ne bi smio nikad ništa zaboraviti. Svako je sjećanje dobro sjećanje.
- I ono u kojem nisi uživao?
- Pogotovo to - sa smiješkom bi Brada rekao. - Da te podsjeti i da ne ponavljaš greške.
- A što kažeš za žene? - upitao sam ga jedne noći, bolje reći jutra, jer bližilo se pet sati i zora je već kucala na Istoku: bilo je ljeto, dan se sasvim rano budio.
- Što se ima reći o njima? - Brada je podigao obrve. - Žene su kao jelo. Uzimaš ih kad osjećaš potrebu.
- I ništa više? A ljubav?
- Ah, ljubav! - Brada je odmahnuo rukom i podigao čašu. - Priče za malu djecu.
Zbog toga što smo svi znali njegovo mišljenje o ženama i braku, silno je bilo naše iznenađenje kad se Brada oženio. Promijenio je svoje mišljenje o braku u svojoj četrdesetoj godini, nasmijavši se i rekavši mi, dok smo pili za šankom:
- Samo se glupan drži jednog te istog uvjerenja čitav svoj život.

Nekoliko mjeseci kasnije, Fićo me posjeti i istog trenutka kad sam ga ugledao, shvatio sam kako ne donosi dobre vijesti.
- Umro je Brada - reče mi odmah, bez uvoda.
Klimnuo sam i ništa nisam rekao. Očekivao sam tu vijest.
- Prije pola sata sam sreo njegovu ženu - nastavi Fićo. - Umro je prije tri dana.
- Shvaćaš li - zamišljeno ga upitam - da je on možda najzanimljiviji čovjek kojeg si poznavao i sa kojim si se družio, bančio?
- Kako to misliš?
- Što znaš o njemu? - upitam ga. - O Bradi? Damiru? Gdje je stanovao? Od čega je živio? Uvijek je on nas posjećivao, nikad mi njega. Zar nije tako?
- Tajanstveni Brada! - Fićo se naceri. - Do kraja tajanstven.
Ništa nisam rekao osjećajući duboko u sebi kako sam Damira zvanog "Brada" sasvim dobro i usprkos svemu poznavao. I znao sam da će mi nedostajati njegovi neočekivani i nenajavljeni dolasci.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: