Normalan čovjek

Borko je često pomišljao kako bi trebao dati otkaz, prestati čuvati imovinu ovih kretena kojima služi, ali bi mu uvijek u tom trenutku misao odlutala staroj majci. Znao je, kad bi takvog što učinio, majka bi mu svisnula od tuge. Jer ona nije mogla zamisliti da čovjek ne radi, a opet normalno živi od povremenog rada. Jer svašta se događa, možeš pasti, slomiti nogu ili ruku, ili … dug je popis katastrofa stara imala u rezervi i izvlačila ih na svjetlost dana, kad bi Borko spomenuo otkaz osjećajući se nesretnim na besmislenom poslu.
Svaki put, kad bi se pripremao otići na posao koji se sastojao od toga da sjedi u malom ostakljenom uredu i svakog sata krene u obilazak velikog skladišta na otvorenom, ograđenom bodljikavom žicom. Borko se morao prisiliti na to. I svakog dana kao da je postojalo sve teže i teže. U početku je mislio da će priviknuti na monotoniju, dosadu, prihvatiti je kao sastavni dio posla, ali se to nije obistinilo.

- Konc-logor, vjeruj mi - govorio je mnogo puta prijatelju Mići sa kojim je volio raspravljati o besmislenosti života. - Svaki put kad uđem u onu paklenu sredinu, u meni se sve uskomeša.
- Odlijepi se od svih - rekao mu je Mićo. - Održavaj vezu samo onoliko koliko moraš. Ništa više.
- To i činim već od samog početka - odgovorio je Borko. - Ali uvijek se ponetko nađe koji osjeća potrebu izjadati mi se. Slušajući ih, čovjeku se mora zgaditi. Svi govore kako loše žive, kako nemaju love, kako im nedostaje ovo i ono. Ali svi dolaze kolima na posao. Kad im kažem kako postoje autobusi, gledaju me kao da sam poludio.
- Poznajem taj soj - rekao je Mićo. - I bježim od njih čitav svoj život.

Ali Borko nije mogao pobjeći. Čuvajući imovinu koja nije njegova, dosađivao bi se u svojoj staklenoj kućici-kavezu. Zarobljen staklenim zidom i onim nevidljivim zidovima, polako je patio dok je radno vrijeme ubitačno polako curilo. Često je čitao, a tu je bio i laptop da mu skrati vrijeme, da mu širom otvara prozor u svijet. (Onda to još nije znao, ali bila su to zlatna vremena njegovog rada, jer uskoro je nastupila zabrana upotrebe laptopa na odgovornom poslu čuvanja dragocjene imovine koju nikad nitko nije ni pokušao ukrasti. Ni knjigu nije smio ponijeti, pa se na smrt dosađivao često istinski želeći umrijeti. I smrt je ljepša nego ovo!)

Još mu je u živom sjećanju ono poslijepodne kad se kod njega prvi put zaustavio drugi čuvar, Milovan i koji je u nevjerici zavrtio glavom ugledavši otvoreni laptop na stolu.
- Znaš raditi na tome? - upitao je prstom upirući u svjetlucavi monitor.
- Znam - odgovorio je Borko.
- Uh, bogati! - zadivljeno je rekla njegova zamjena. - Pa zašto onda radiš posao čuvara?
- Jer sam sam - rekao je Borko. - Imam vremena misliti.
- Svaka čast kad si ovo savladao - rekao je Milovan.
- Nije teško - odgovorio je Borko. - I ti možeš to savladati.
- A ne, nije to za mene! - Milovan se nasmijao i odmahnuo glavom, a čupa plave kose mu se zatresla. - Prestar sam ti ja, a da bi učio nove vještine.
- Koliko ti je godina? - upitao je Borko.
- Trideset i sedam.
"Dvadeset sam godina stariji od tebe", u sebi pomisli Borko izbjegavajući pogled sudruga."A ti misliš kako si prestar naučiti nešto raditi na kompu. Stari moj, ti si se star i rodio. Pomirio si se sa tim da ništa ne znaš i ne želiš ništa naučiti i to je za tebe postalo prirodno stanje stvari."
- Pokušaj - reče glasno. - Pomoći ću ti.
- A ne! Nije to za mene.
Borko nije više navaljivao.

Kako je uvijek dolazio na posao kao Borkova zamjena, Borko nije mogao ne primijetiti kako Milovan svakog dana dolazi umoran na posao.
- Neispavan si - reče mu prijateljski pri četvrtom ili petom susretu, trpajući laptop u torbu i radujući se slobodi koja se rasprostire pred njim: četrdeset i osam sati slobode!
- Radio sam na kući - odgovori Milovan. - Ima posla da poludiš.
- Gradiš kuću?
- Skoro je gotova.
- Pa uspori onda malo - reče mu Borko. - Sagradio si kuću, sad malo odmori. Zaslužio si to.
- Ne ide to tako - osmjehujući se odvrati Milovan. - Uvijek još nešto treba.
- Treba i odmoriti.
- Uvijek nešto treba - ponovi Milovan. - A tu su i djeca ...
- Koliko ih imaš?
- Tri! - reče Milovan. - Evo, pogledaj.
I ispred Borkova nosa odjednom se stvori fotografija na kojoj dva dječaka zaštitnički grle malu djevojčicu ispred kuće u završnoj fazi gradnje.
- Lijepi klinci - prijazno reče Borko vraćajući fotografiju u žuljevite Milovanove ruke.
- A ti? - upita Milovan. - Koliko ti imaš djece?
- Nemam djece - odgovori Borko i osmjehne se i na samu pomisao na sebe kao na taticu.
- Nemaš djece? - začudi se Milovan. - Zar ti je žena nerotkinja?
- Nije - zabavljajući se odgovori Borko. - Nemam ni ženu.
- Nisi oženjen? - sa čuđenjem upita Milovan.
- Nisam - odgovori Borko smijući se zapanjenom pogledu sugovornika. - Nisam se nikad oženio i nemam djece.
- A ja sam mislio da si ti normalan čovjek - reče Milovan vrteći glavom. - Pa kako to?
- Što kako?
- Bez žene i bez djece. Zar ne želiš da netko nastavi tvoju lozu?
- Nije mi stalo do toga.
- E, bogati! - uzvikne Milovan i ponovi: - A ja sam mislio da si ti normalan čovjek.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.