Ponavljanje

Nedjelja

Prvi mu je gutljaj kave silno prijao i Leon zadovoljno klimne, smještajući se ispred monitora. Pažljivo odloži šalicu i zagleda se u tamni monitor, kojeg pomakom miša još nije probudio. Čulo se samo tiho disanje kompjutera kojeg Leon nikad nije isključivao i čije ga je tiho predenje umirivalo. Sve se nalazilo u njemu, u kompjuteru, baš sve što je Leon volio i cijenio.
- Ah! - reče glasno Leon pomaknuvši miša: monitor bljesne. - Da vidimo što smo radili tog dalekog dana.
Čim je to izgovorio, Leon se nasmije samom sebi. Jer vrlo je dobro znao što su radili tog dana prije pet godina. Ana i on. Nije to zaboravio, nije mogao zaboraviti, nije želio zaboraviti.

Tog se jutra na današnji dan (kao što govore na radiu), prije pet godina nervozno probudio vrlo rano i proklinjao svoju nestrpljivost. Ana dolazi, konačno će se sresti, a on će biti neispavan. Želio je, naravno, ostaviti što bolji dojam na nju. Jer jedno je razgovor uz komp, a nešto sasvim drugo susret u živo.
Zbog ranog ustajanja dan mu se činio beskonačno dug. Ana dolazi tek navečer, a opet, sati su nestajali između dva razgovora i poneku poruku. Neprekidno su zivkali jedno drugo mobitelom, oboje uzbuđeni zbog skorog susreta, osjećajući kako se čudno-slatki osjećaji već bude u njima. A još se nisu ni vidjeli. Osim što su izmijenjali fotografije putem e-maila. Sve je bilo nekako čudno i nestvarno, ali je svaki minut tog kišovitog dana pružao neizmjerno zadovoljstvo.

Sjećajući se sad tog već pet godina dalekog dana, Leon klikne na folder koji se otvarao samo pomoću lozinke. Ništa nije htio prepustiti slučaju, mada se oko njegovog kompjutera, osim Leona, nitko nije motao. Jedino je on, Leon, radio na njemu. Ali ... život ga je naučio kako nikad nije suviše biti predostrožan.
Upisujući lozinku i otvarajući folder, osmjehne se ugledavši Anino lice.

Široko mu se osmjehivala stojeći na peronu. Pored Ane, na sivom betonu njena putna torba. Njegov prvi snimak Ane.
- Ne ljuti se - rekao je prišavši joj probijajući se između putnika i onih koji su dočekivali putnike. - Imam neodoljivu želju dokumentirati naš susret. Sačuvati ga zauvijek.
Ana je pomalo zbunjeno klimnula, a njena se kosa zatresla odbijajući škrtu svijetlost koja je dopirala iz kompozicije iza njenih leđa.
- Jesi dobro putovala? - upitao ju je pružajući joj ružu.
- Jesam, hvala - rekla je uzimajući ružu: i ona je bila zbunjena.
Leon nije znao očekuje li njegov poljubac ili ... i na kraju nije učinio ništa. Samo je stajao i gledao u njeno lijepo lice. Konačno se pribrao i podigao Aninu putnu torbu.
- Pođimo - rekao je. - Ne stanujem daleko i za čas smo kod mene.
Dok ih je taksi vozio k Leonovom stanu, zbunjeno su i površno razgovarali. Osjećajući Aninu blizinu, nije mogao, a da ne osjeti olakšanje što ju je konačno i upoznao. Jer "poznaju" se preko kompa već nekoliko mjeseci i oboje su osjećali kako to njihovo poznanstvo i često čavrljanje vodi ka nečemu. Ali nisu to spominjali. Sve do onog dana kad je Leon napisao joj poruku:
"A da dođeš k meni? Pa da vidimo što će se dogoditi?"
Sjedeći u taksiju koji ih je vozio mokrim ulicama i po prvi put upijajući Anin miris, Leon se sjećao kako mu se stomak zgrčio, kad je pritisnuo tipku "enter" odašiljući tu poruku. Više nije bilo uzmaka. Sad ... što sad? Zašto ona ništa ne odgovara? Smije mu se? Ljuti? Ili …
I baš kad je htio napisati joj neka zanemari tu poruku i oprosti mu njegovu drskost i nesmotrenost, ispred je Leonovih očiju na svijetlom monitoru veselo zatreperila Anina poruka.
"Reci kad i stižem!"
Ošamućenost ga čitavog obuhvatila i nježno njihala u zagrljaju. I već ju je volio. Anu. Sumnjao je u to već neko vrijeme, da se zaljubio, da je voli, ali tog je trenutka toga postao sasvim svjestan. Voli je. Voli Anu. Sad zna.
Kiša je bubnjala po krovu taksija. Osluškujući je i uspoređujući je sa Aninim uzbuđenim disanjem pored sebe, Leon se nagnuo prema njoj uživajući u trenutku i strepeći od idućeg.
- Silno se radujem što si konačno ovdje - nježno joj je rekao.
Ana mu se u polumraku osmjehnula, nagnula se prema njemu i blago ga poljubila jedva mu okrznuvši usne.
- I ja sam sretna - prošaputala mu je u uho.
Dok su izlazili iz taksija i ubrzanim hodom koračali prema Leonovoj zgradi, nisu ni primijetili da je kiša gotovo sasvim prestala padati. Gledali su samo jedno drugo i sve je ostalo postalo nevažno. Možda nije ni postojalo tog magičnog trenutka.

Prisiljavajući se na taj maleni pokret, trzaj kažiprstom, Leon klikne mišem i zatvori folder koji je čuvao njegovu dragocjenu uspomenu: vrijeme je za izlazak. Ionako previše sjedi i sjeća se prošlosti. Ali što drugo raditi? Ne može je zaboraviti. Pokušao je, ali uzalud.
Ana. Njegova Ana. Koja više nije njegova. Izlazeći iz stana i zaključavajući vrata, intenzivno je mislio na nju. Trajali su točno godinu dana. Ana i on. Jedinu godinu u svom životu koju je Leon volio. I za kojom je žalio. Nije je mogao zaboraviti, godinu sreće. Tako ju je nečujno zvao u mislima. Srećom, ima je dokumentiranu u šifriranom folderu. Sve je u tom folderu, sve što mu je ostalo od Ane.
I već je jedva čekao trenutak kad će se vratiti kući, sjesti ispred monitora i otvoriti šifrirani folder. Živjeti uz Anu, kao i tih sretnih dana prije pet godina.

Ponedjeljak

Leon, sa šalicom vruće kave u ruci sjedne ispred monitora i otvori šifrirani folder. Klikne na folder koji je nosio nadnevak današnjeg dana, prije pet godina.
Ugleda Anu kako nalakćena na prozoru gleda u sumorno kišovito proljetno jutro. Snimak je bio učinjen s leđa i uopće se nije vidjelo Anino lice, ali Leonu to nije bilo ni potrebno. Svaku je crtu tog lica pamtio i izvlačio iz dubine sjećanja bezbroj puta na dan.
Klikao je mišem skačući s jedne slike na iduću: tog ju je dana slikao blizu trideset puta. Je li već onda znao kako će Ana otići i kako će mu ostati samo ove digitalne fotografije? Pa je zbog toga bilježio izraze njenog lica uvijek iznova i iznova?

Utorak

Leon nervozno pušući u vrelu kavu, sjedne ispred monitora i klikne na šifrirani folder. Na današnji su dan ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.