srijeda, 7. travnja 2010.

Telegram



U osam sati navečer Vilko se uspne uz strme željezne stepenice i izađe iz strojarnice. Večera, koju je pojeo u šest sati, poput kamena mu legla na želudac i mučila ga. Uz sve ostalo. Sad je konačno slobodan, odradio je svoje i može popiti što god želi i tako pokušati isprati osjećaj koji mu je trovao dan.
Čitav ga je dan progonio osjećaj kako mu nešto nedostaje. Neugodan osjećaj. Koji mu je razdirao živce. Sve dok se nije sjetio što ga muči: očekivao je telegram-čestitku. Danas mu je rođendan i nije mogao shvatiti da je Daria zaboravila na tu činjenicu. Ili mu možda to namjerno čini? Što drugo misliti? Posljednje je njeno pismo dobio još u Djibouti-u, dok su se udaljavali od kuće. Od onda ništa. Ni riječi.
Vrata su kabine bila, kao i uvijek, širom otvorena. Vrućina je već počela pritiskati Indijski ocean i svi su na brodu držali vrata kabina širom otvorena. Ako si želio nekog posjetiti, samo bi viknuo njegovo ime i zakoračio u kabinu, privatno carstvo dotičnoga.
Vilko, osjećajući se prljavo, uđe u kabinu koju je dijelio s Goranom i odmah strgne preznojenu i prljavu majicu sa oznojenog tijela.
- Već je vruće - reče Goran sa svog ležaja. - A ljeto nije još ni počelo.
- Približavamo se Crvenom moru - mrzovoljno reče Vilko. - Zbog toga je tako.
- Ajde, razvedri se malo - reče Goran i sjedne, položivši bose noge na pod: na sebi je imao samo kratke smeđe hlače. - Danas bi morao biti veseo.
- Da? - podrugljivo upita Vilko uzimajući ručnik. - Zbog toga što sam godinu dana stariji?
- Ajde, istuširaj se - reče Goran. - Možda će ti se raspoloženje popraviti. Možda me čak i počastiš.
- Nisi valjda ...
- Ne brini - prekine ga Goran. - Nikom nisam rekao da ti je rođendan.

Ispirući pod vrućim mlazom vode prljavštinu koja se u strojarnici prilijepila uz Vilkovu kožu i koja kao da je odlučila zauvijek ostati na njoj, Vilko se osjeti nešto lakše i velik dio njegove mrzovolje nestane. Goran je u pravu. Kad se vrati u kabinu, svjež nakon tuša, otvoriti će bocu viskija "Johnny Walker" i popiti malo sa prijateljem. Daria može otići do vraga. Sve žene mogu otići do vraga. Neće joj dozvoliti da mu pokvari raspoloženje. Danas mu je rođendan, dvadeset i osmi. Još samo dva i starost nastupa ...
Vilko odagna te misli. Nekako se osjećao poput dječarca, ne muškarca. I on se iznenada sjeti kako mu je upravo to i Daria rekla nekoliko dana prije nego što se ukrcao na ovaj brod.

- Kako to misliš? - upitao ju je.
- Zar nisi dječarac? - uzvratila je Daria, a Vilka je njen običaj da mu na pitanje uzvrati pitanjem nagonio u ljutnju.
- Odgovori jednom bez zajebavanja, boga mu! - prasnuo je i iskočio iz kreveta pošavši onako gol prema stolu na kojem se nalazila boca i dvije čaše.
- Pa vidiš da si nezreo, pravi dječarac - rekla je Daria također ustajući: duga joj se plava kosa prosula po leđima gotovo do same stražnjice koju je prije samo nekoliko minuta strastveno stiskao i milovao. - Čim iskrsne neugodno pitanje, grabiš čašu. Tako ne postupa muškarac.
- Ti si u stanju svakog izbaciti iz takta - odgovorio joj je Vilko optužujući: stojeći gol pored prozora i ne mareći hoće li ga netko vidjeti, požudno je pio iz čaše. - Sad ćeš još jednom, po tko zna koji put, otpočeti temu o braku. Ne želim te oženiti, ni tebe ni bilo koju. Ne dok sam na moru.
- Prestani ploviti.
- Neću.
- Bježiš od braka.
- A ti trčiš u brak - rekao je ljutito Vilko. - Što ima toliko lijepog u braku, a što nemaš i sad. Nisam li pažljiv prema tebi? Pristojan? Ne varam te, ne lažem, nastojim ti ugoditi. Što očekuješ još?

Zatvarajući tuš, Vilko se živo prisjeti Dariinog lica koje se povrijeđeno zgrčilo pod pljuskom njegovih riječi. Je li bio pregrub? Nije bio siguran. Ali, do vraga: sasvim ga je izbacila iz takta. Odmah nakon vođenja ljubavi, morala je otpočeti svoju omiljenu temu.
Vilko izađe u uski hodnik i krene prema kabini. Brod je počeo pomalo posrtati ispod njegovih nogu: vjetar im tuče u provu.
- Vrijeme se mijenja - reče Vilko ulazeći u kabinu.
- Osjećam - odgovori Goran i rukom pokaže prema stolu. - Telegrafist je donio ovo, dok si se tuširao.
Vilko radoznalo baci brz pogled na telegram. Sjetila se. Daria se sjetila da mu je danas rođendan. I osjećaj koji ga je čitavog vrućeg dana smetao i pritiskao odjednom nestane. Sa tim malim komadom papira, kao da je izbrisan težak dan prepun sumornih misli.
Prebacivši ručnik oko vrata, Vilko priđe stolu i podigne pažljivo presavijen telegram.
- Ah! - izleti mu iz grudi poput uplašene ptice.
- Što je? - upita Goran.
- Udala se.
- Tko?
- Daria, budalo. Tko drugi?
- Udala se?
- To sam rekao, zar ne?
- Uh, boga ti! Pa kako ...
- Nije važno kako - reče Vilko uzimajući bocu "Johnny Walker"-a i otvarajući je. - Konačno znam što osjećam.
- Što osjećaš?
- Olakšanje - reče Vilko. - Veliko olakšanje. Udala se jučer, dan prije mog rođendana. Zanimljivo, je li?
- I to je sve?
- Ovo je telegram. Nije knjiga.
- Nema objašnjenja?
- Jebeš objašnjenje! - odreže Vilko. - Dodaj čašu. Pij. Proslavljamo moj rođendan, sjećaš se?
Ali dok je požudno pio zlatnu tečnost, nije mogao a da ne misli na Dariin meki pokret ruke kojim mu je mahnula isprativši ga na brod i iz svog života.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: