nedjelja, 31. svibnja 2009.

Sastanci i rastanci


Stanovnici jedne ulice – priča deveta:


Nevoljko, jer Mićo je vjerovao kad jednom odeš, zauvijek odeš, sve ostalo nije važno, dok živi održavaju ceremonije u slavu mrtvih uzalud. Potajno, duboko u sebi, Mićo je bio uvjeren kako oni koju su još (naglasak je na "još") živi, održavaju proklete ceremonije sebe radi, a nikako onog radi koji je imao nesreću i prije njih umro. Svi ćemo jednom umrijeti, pa čak i oni još nerođeni, znao je to Mićo i podrugljiv mu smiješak titrao osunčanim licem, dok je ulazio kroz velika i otvorena vrata na groblje.
Već su gotovo svi na okupu, odmah primijeti. Milo stoji malo po strani, raširio je sasvim malo noge, ravnoteže radi i Mićo je znao kako je Milo dobrano potegnuo iz boce. Uostalom, kao i on sam. Zar ovo nije prava prilika? Isprati okus smrti i tuge za prijateljem, kojeg su došli ispratiti na vječno putovanje. Pored Mila, Mićo primijeti Geđu, krupnog i lijenog besposličara koji ni jedan dan u svom četrdesetogodišnjem životu nije radio, ali odglumi da ga ne vidi, kao da je krupna figura Geđe samo zrak.
- Zdravo, mladiću - reče Mili i pruži mu ruku: nekad su pijančevali zajedno, ali u posljednje se vrijeme nisu baš često viđali. - Kako je?
- Tužno - odgovori Milo. - Vidiš li gdje se mi rastajemo?
- Ah, stari moj! - uzdahne Mićo i dalje ignorirajući Geđu, koji se nelagodno vrpolji pored njih. - Rastali smo se mi odavno: ovdje se ponovo sastajemo.
- Bogami, dobro si to rekao - odobravajući klimne Milo i zapali cigaretu: plavi mu oblak sakrije tužno lice.
- Vrijeme je umiranja nastupilo - doda Mićo. - Vrijeme pijančevanja kao da je prošlo.
- Misliš? - tjeskobno upita Milo.
- Osjećam - reče Mićo kratko.
- Prije samo dva mjeseca Dean, a sad i Stiv - promrmlja Milo.
Obojica zašute udubivši se u misli. Obojica na svoj način razmišljaju o Stivu. Jer Stiva kao da je svatko na drugi način upoznao. Netko je imao prijatne uspomene doživljene sa Stivom, a ponetko neprijatne. Mićo je imao i jedne i druge. Kao da se Stivov život može podijeliti i razdvojiti na dva sasvim suprotna dijela: onaj svijetli, u kojem je Stiv dobar i društven čovjek, i onaj tamni dio, u kojem je taj isti Stiv sebičan i prokleti lažov. I kojemu je jedino važna čaša i ništa drugo. I koji po svemu pljuje.
Mićo se sjećao i drugačijeg Stiva, onog veselog mladića kojeg još cuga nije sasvim obuzela i koji je svakih nekoliko dana mijenjao djevojku. Svi su se čudili tome, jer Stiv je bio sve prije nego li ljepotan. Srednjeg rasta, tupog nosa i plavih vodnjikavih očiju, koje su već u ranoj mladosti izgledale alkoholičarske, nije odavao dojam ljepotana. Ali je znao mlatiti jezikom, Mićo se u to mnogo puta uvjerio. Popivši čašu ili dvije, Stiv bi postao naprosto neodoljiv. Ali su se te dvije čašice počele i prečesto pretvarati u čitave boce i njegov bi čuveni šarm odlazio do vraga, a iz inače prijatnog Stiva, umjesto prijatnih i djevojačkom uhu dragih riječi, izlazila je u trulom i zelenom mlazu bujica uvreda. Vrijeđao bi ne samo jadne i iznenađene djevojke, već i sasvim nepoznate ljude: bilo tko da mu se našao u blizini, nastradao bi od Stivovog poganog jezika.
Šteta, velika šteta. Mićo ga je usprkos tome volio, iako je godinama izbjegavao Stivovo društvo upravo zbog njegovog poganog jezika. I škrtosti. Postao je škrt, on, koji je nekada volio svakog pozvati na piće. Često su, u mladosti, Stiv i Mićo znali pijuckati rum iz boce i raspredati o životu i te su uspomene i sada palile malu prijatnu vatru u Mićinim grudima. Jer u tim su se trenutcima njih dvojica zbližavali, prijateljstvo se penjalo razinu više, postajalo nesvakidašnje, postajalo silno plemenito. I to je bilo vrijedno doživjeti. Zbog tih momenata u svom životu, koje je doživio uz Stiva, Mićo je sad i došao na posljednji ispraćaj svog nekadašnjeg nerazdruživog prijatelja. Iako nije vjerovao u sve te gluposti koje sad blebeću oko njegovog mrtvog prijatelja. Jer za njegovog su ga života svi osuđivali i okretali mu leđa, a sad samo što mu ne zapjevaju hvalospjev. Odu pravu.
- Dosta mi je ovog sranja - tiho reče Milu: nikad nije trpio dvoličnost. - Idemo na piće.
Polako, pazeći da ne privuku pažnju, njih se dvojica odvoje od skupine ljudi koja se tiskala oko groba i laganim korakom se udalje.
- Pljuvali su po njemu za njegovog života! - ogorčeno reče Mićo. - A sad samo što ga ne proglase svecem. Jebeni gadovi!
- Sama njegova smrt ga je iskupila - reče Milo paleći još jednu cigaretu: već su napustili groblje i brzo koračali prema prvom kafiću, koji se sasvim prigodno, jer ljudi na groblju ožedne, nalazio u blizini. - Rak grla. Posljednju godinu nije ni izlazio iz kuće. U kući je pio. Sasvim sam.
- Uvijek se toga grozio - reče Mićo, sjećajući se. - Baš čudno da je baš od toga umro. Jednom sam mu pokucao na vrata i nije htio otvoriti.
- Tvrdoglavi pijani gad - sa poštovanjem u glasu reče Milo: već su pored šanka i žednim pogledom odmjeravaju boce. - Što ćemo?
- Po čašu vina? - upitno reče Mićo, pa doda: - On je rado i gotovo uvijek pio vino.
- Dva vina! - naruči Milo.
Šankerica ih za tren oka usluži.
- Za Stiva! - reče Mićo podižući čašu prema suncu i smiješeći se sjetno. – Neka putuje mirno.
- Za Stiva! - prihvati Milo. – I mirno putovanje.
Polako otpiju, ali ovaj put vino nije imalo onaj bogati i dragi okus: gorčina im je kliznula niz grlo i teško se spustila na dno želudca. Obojicazamišljeno gledaju u čaše i obojica se isto pitaju: koji li je vražji sin iz njihove garde sad na redu?


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 28. svibnja 2009.

Promašaji


Stanovnici jedne ulice – priča osma:


Većinom stojeći po strani, ne umiješavši se u ničije razgovore i sasvim posvećen svom vlastitom piću, kojeg je nježno njihao u ruci, dok mu je u drugoj dogorijevala vječna cigareta, Dean bi pažljivo pratio ljubavna prepucavanja, kako je on to u sebi nazivao, između Isabele i Bojana. Njihove legendarne prepirke i mirenja, u Deanu su budile uspomene: duhovnim je očima ponovo vidio Maru, koju je na onako okrutan način lišio života Davor.

Mara je u Deanovom životu imala značajnu ulogu. Ostavši sam, jer supruga ga je napustila i povela njihovu jedinicu sobom, Dean se nikako nije mogao snaći. Uplovivši u bračne vode vrlo mlad i silno zaljubljen, činilo mu se kako čitav život živi okružen nečijom ženskom brigom. Koja mu je silno prijala. Prvo majčinom, a zatim njegovom prvom ljubavi Ninom, kojom se i oženio. A onda odjednom, ničega nema. Osim pustoši. Velike i crne pustoši koja mu se smijala u lice, kad je onog dana ušao kasno noću u stan. Naravno da je bio pijan, ali je usprkos pijanstvu po neuobičajenoj tišini koja je vladala u stanu shvatio kako ga je Nina napustila i prije nego li je ugledao njenu poruku na stolu. Zbog njegovog opijanja, kako mu je napisala u kratkoj poruci, tako kratkoj, da se iznenadio, čak i onako pijan. Jer ipak su zajedno proveli osamnaest godina. Mogla je napisati barem osamnaest rečenica objašnjenja. Jedna rečenica za svaku godinu njihovog zajedničkog života. Toliko je zaslužio. A ne ovako ... Povrijeđen, potražio je skrivenu bocu i ...

- Bio si opomenut - rekao mu je Mićo, njegov povremeni pajdaš u piću, kad su se sutradan ranu ujutro sreli prilikom ispijanja prvog piva, kojim su obojica nastojali pobijediti mamurluk. - Nemoj reći da nisi.
- Govorila je da će otići - priznao je Dean turobno. - Ali nikad nisam pomislio da će to i učiniti.
- Zašto?
- Pa silno smo se voljeli.
- Lijepo si to rekao - podsmjehnuo se Mićo. - Silno ste se voljeli. Prošlost. To je odavno postalo prošlost.
- Ja je volim još i sad.
- Možda, ali njoj to očigledno nije bilo dovoljno.
- Nije trebala otići - sažaljivo je promrmljao Dean. - Od osamnaeste smo godine bili zajedno. Nije to malo. Skoro dvadeset godina!
- Dvadeset - ponovio je Mićo i nasmijao se. - Moj je rekord osamnaest. Ali mjeseci. Ne godina! Nikad duže nisam izdržao s nekom ženom. Do vraga i žene. Još jednu pivicu?
- Ne znam - oklijevajući je rekao Dean, pa popustio. - Ajde, može.
Mićo je znao, kako se Dean bori sa starim demonima u sebi. Jedan dio Deana silno je želio piti i u piću sve zaboraviti, a drugi dio sjećao se života, onog dalekog i sad omotanog ružičastim velom, dok još nije tako mnogo pio i dok je sve oko njega funkcioniralo bez naročitog njegovog naprezanja, pa ga je silno želio vratiti. A to može samo ukoliko je trijezan. Toliko zna, svjestan je toga. Ali sve u njemu vapi, urliče za pićem! Grlo mu je hrapavo, ruke mu se tresu, želudac grči. Još samo ovo pivo, pa će otići kući, istuširati se, obrijati, nešto lagano pojesti ... sjetivši se jela, Deanu se lice zgrčilo i umalo da nije povratio tu, na terasi, gdje stoji u proljetnom jutru čiju ljepotu ne zapaža, u očekivanju spasonosnog piva. Je li spasonosno? Ima li spasa?

Činilo mu se da je ugledao odškrinuta vrata spasa kroz koja se odlučio provući i sobom povesti Maru. Upoznali su se u jednom kafiću, već oboje dobrano pijani i odmah se zagledali jedno u drugo.
- Hoćeš li živjeti sa mnom? - upitao ju je Dean već nakon dva tjedna.
- Zašto ne? - nemarno je odgovorila Mara i Deanu je to bilo dovoljno: prošla su vremena velikih ljubavi!
Mara i piće. Piće i Mara. A i Mara je voljela zaviriti u čašicu, pa su često zajedničkim snagama posrtali ulicama, vraćajući se u sitne sate kući. A kuća, kako su zvali Deanovu garsonijeru u kojoj su živjeli, postajala je iz dana u dan sve neprijatnija za život.
- Maro, Maro - govorio bi Dean ujutro, dok bi mukotrpno teturao prema kupaonici na sad već ritualno jutarnje povraćanje - moraš ovo bar malo počistiti.
- Hoću - obećavala je Mara svakog jutra. - Samo da dođem malo k sebi.
Da bi oboje malo došli k sebi, morali su malo popiti, a kad su popili ... ludoj vrtnji na vrtuljku pijanstva kao da nije bilo ni kraja ni početka. Jednostavno neprekidno traje i to je Deana dovodilo do ludila.
- Do kad? - stenjao bi on u kupaonici i povraćao. - Do kad ovako?
Ali je ipak nekako bilo lakše ovako udvoje. Mara bi skuhala kavu, jer cigareta onda bolje prija, nešto malo počistila, što je značilo da bi ispraznila prepune i mnogobrojne pepeljare. Zatim bi pili, ako su imali što. A kad ne bi imali, Dean bi se javljao svom prijatelju iz djetinjstva koji je posjedovao koču, ribarski brodić, i nestajao na par dana u ribolovu. Mara bi ostajala sama. I žedna. I jednog je dana, dok je Dean bio na moru, upoznala Davora.

Dean je bio siguran kako će poludjeti, naprosto se slomiti, kvrcnuti poput suhe grančice. Ali nije. Nastavljao je teturati kroz život, nastojao se istrijezniti, prestati piti, pohvatati ponovo ispuštene konce života, osmisliti čitav taj kaos u kojem se mota. Mota, ne kreće. Jer često, sve češće, nalazio bi se na mjestima i u društvu gdje se nikako nije želio nalaziti.
Samo da dođe k sebi, da nekako pohvata izgubljene niti, da smogne snage ...

I odjednom mu sine: nikad više neće smoći snage ni za što! Koga on to zavarava? Laže? I zašto? Do vraga sve! Nije vrijedno tolike patnje, ništa nije vrijedno tolike patnje. Do vraga sve!
Mirno je te noći ušao u malen i neprovjetren stan, pozdravio ga je zadah popušenih cigareta koji se upio u zidove, otvorio bocu piva, zapalio cigaretu i sjećao se ... A kad je završio sa pivom i cigaretom, mirno je ustao, čvrsto zatvorio vrata i prozor, uključio plinski štednjak i zadovoljno klimnuo začuvši zlokobno pištanje plina.
Onako obučen legao je na kauč i zurio u strop, osluškujući šum plina, koje kao da mu govori o svim njegovim životnim promašajima. I licem mu preleti posljednji posprdni osmijeh. Više ih neće biti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 20. svibnja 2009.

Mješovita strast



Stanovnici jedne ulice – priča sedma:


U trenutku kad je Alen divljačkom brzinom, drugačije se to ne može nazvati, projurio pored Isabele ni ne primijetivši je, Isabela se žurila na još jedno u dugačkom nizu mirenja koje je doživljavala posljednjih tri godine. Čitav jedan dan, pravu malu vječnost, nije vidjela svog Bojana i više nije mogla izdržati bez njega. Odlučila je popustiti, posjetiti ga.
Isabela je voljela Bojana. Bojan je volio Isabelu. A oboje su voljeli konjak i uz čašu provodili najveći dio dana. A noću ... noću ih je strast koju su osjećali jedno prema drugome ludo tresla i oni je gasili u grozničavim zagrljajima, nakon kojih bi još malo popili i konačno iscrpljeni zaspali pred zoru, grleći jedno drugo.
Sve je bilo lijepo i krasno, dok nju, Isabelu, crvenokosu četrdesetogodišnju ženu raskošnih oblina ne bi zgrabio demon svađe i počeo crnom i smrdljivom njuškom kopati u njenoj duši nagoneći je na vrijeđanje Bojana, koji je mirno pio pored nje, ništa ne sluteći. Isabela bi pokušavala odagnati pomahnitalog demona iz svoje nutrine pijući još više, ali ni jednom nije uspjela u tome: demon je svađe i vrijeđanja uvijek u tim trenutcima bio jači i izlazio kao pobjednik.

- Jesi - zarežala je te posljednje večeri na iznenađenog Bojana, koji je zastao u pokretu paljenja cigarete i zagledao se u njene smeđe oči. - Pogledao si onu kuju, gade jedan!
- Ma što ti je? - branio se Bojan, koji se osjećao sasvim nedužan, baš kao što je i bio nedužan. - Daj, Isabela, smiri se. Uvijek tako počinješ.
- Nisi je trebao gledati!
- Nikoga ja nisam gledao. I ti to znaš. To konjak govori iz tebe.
- Konjak? - vrisnula je Isabela, a njen se kreštavo-svađalački glas visoko podigao i izletio kroz širom otvoreni prozor: stanovala je na petom katu, ali su kasni prolaznici duboko dole čuli njen vrisak. - Meni govoriš! A koliko si ti polokao? To se ne računa?
- Smiri se - molio je Bojan tiho, želeći samo još malo piti i kasnije voditi ljubav sa njom.
- Smrade! - zavrištala je Isabela umjesto smirivanja. - Gade! Bijedniče! Pijanico! Marš iz moje kuće.
Bojan je duboko uzdahnuo, ugasio nepopušenu cigaretu, ustao i dugačkim hodnikom, dok su za njim odjekivale psovke pobješnjele Isabele, nesigurnim korakom doteturao do ulaznih vrata i napustio stan. Njen stan, Isabelin.
Nije mu to bilo prvi put i već je sasvim automatski krenuo prema "Bijelom kitu", jedinom lokalu koji je u blizini još bio otvoren. Pa ne može odmah u svoj stan kojeg dijeli sa majkom. Ona bi odmah shvatila što se dogodilo između Isabele i njega i ni riječi ne bi rekla, ali bi ga njen tužan pogled opekao. A to nije želio. Popiti će još koje piće, otupiti bol zbog svađe, pa tek zatim poći kući, spavati, zaboraviti ...
Sat vremena kasnije sasvim pijan, sasvim otupio od bola, jer nikako nije mogao zamisliti život bez Isabele, Bojan je iza ponoći, dok mu je užareno lice hladila kiša koja se spuštala tiho poput magle hodao prema zgradi u kojem mu stanuje majka. Pušio je i bjesnio i dalje na život koji mu je, umjesto i poželjnog Isabelinog tijela, pružio kišu i dugu praznu noć. Beskrajnu … i hladnu!
I dok je palio još jednu cigaretu u beskonačnom nizu i za kojom nije osjećao ni želje, noga mu klizne po mokrom asfaltu, ravnoteže ionako uzdrmane golemom količinom pića sasvim nestane i Bojan padne mlatarajući rukama, u uzaludnom pokušaju održavanja ravnoteže.

Isabela pozvoni, žarko se nadajući kako će joj vrata otvoriti Bojan, a ne njegova majka. Nije imala ništa protiv Bojanove majke, naprotiv, starica joj je bila draga, ali ništa nije željela objašnjavati bilo kome, a najmanje njoj. Vrata otvori upravo ona koju nije ovog trenutka željela vidjeti.
- Dobar dan - uljudno pozdravi Isabela, ali je Bojanova majka vrlo dobro znala koliko ta mlada žena, koja joj je zaludjela sina, zna biti neuljudna, prostačka: dobre su se susjede već pobrinule da to dozna, ispričavši starici poneku zgodu iz kafića u kojoj su glavi akteri bili njen sin i ova žena gotovo deset godina starija od njega.
- Dobar dan - isto tako uljudno odgovori Bojanova majka.
- Bojan bi mi trebao. Moramo razgovarati.
- Nema ga.
- Pa gdje je?
- U bolnici.
- U bolnici? - razrogačivši oči upita Isabela. - Što se dogodilo?
- Pao je - prijekorno odgovori Bojanova majka. - Pao je pijan dolazeći kući i slomio obje ruke.
Isabela zapazi kako je starica naglasila riječ "kući", ali odluči ignorirati to. Nije vrijeme za nove prepirke.
- Idem po njega! - odlučno reče Isabela.
- Možda ... - počne starica, ali se Isabela već okrenula i počela brzo spuštati niz stepenice, žureći svom Bojanu, svom ranjeniku.

Neobično preobraćenje trajalo je upravo koliko i ovisnost Bojanova o drugima. Jer kad imaš obje ruke u gipsu, bijele od ramena do vrhova prstiju, o svemu ovisiš o drugome. Baš o svemu. I tu je Isabela došla na svoje: brižno se brinula o svom dragom Bojanu koji je sad odjednom pripao samo njoj. Nije više bilo povoda za ljubomoru.
Sjedili bi tako u nekom kafiću kojima kvart obiluje i pijuckali, a Isabela bi podizala čašicu konjaka i pažljivo je prinosila Bojanovim ustima. Gosti su se smiješili, klimali glavama, jer istina je, čitav svijet voli ljubavnike.
Ali kad je "vrijeme gipsa" prošlo, jadi su iznova otpočeli. Bojan je sve teže podnosio napadaje bijesne ljubomore svoje Isabele, pa su se sad uloge promijenile. Više ga nije tjerala iz stana: sam bi čvrsto koračajući odlučno odlazio, ostavljajući je samu sa bocom konjaka i bijesom koji je ključao u njoj. Tih bi ga dana, kad bi se sreli u nekom kafiću, oštro i jezičavo napadala. Bojan bi uvijek sve mirno i šutke otrpio, pa čak i to, da mu Isabela prolijeva piće koje stoji ispred njega, kojeg je on naručio, on platio. Zahvaćena ludim bijesom, iznervirana zbog Bojanove šutnje, morala je nešto drugo učiniti, ne samo vikati.
Bojan bi se dobro držao nekoliko dana: pio bi umjereno i ne bi odlazio k Isabeli, izbjegavao bi je. Uspješno. Ali bi se onda jedne večeri ipak napio do kraja i dok bi napuštao kafić, svi prisutni u njemu bi znali kako kreće prema njoj, prema Isabeli, prema svojoj ljubavi, prvoj ljubavi, prvoj strasti. Koja mu se, eto, dogodila tek sad, kad je upravo zakoračio u tridesetu godinu svog života.
I pomahnitali krug ljubavi i mržnje i alkohola, dobio bi novi zamah, novu snagu i još se jače zavrtio noseći ljubavnike u neslućene visine uživanja, da bi ih ubrzo survao u crni očaj beznađa.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 15. svibnja 2009.

Treniranje



Stanovnici jedne ulice - priča šesta:


Osjećajući se prijatno nakon treninga, napuštajući teretanu čiji je član već nekoliko godina, Alen priđe svom "Ford Focusu" sjajne plave boje i pogleda ga s ljubavlju. Svaki put, kad bi prilazio automobilu, milovao bi ga pogledom, uživajući u vitkim linijama snažnog stroja. Koji mu je pružao bezgranično uživanje. Volio je sjesti za upravljač i voziti uz more, udišući slani zrak i osjećajući vjetar koji bi stvarala brzina kojom je jurio. Radost brzine. A tek neke druge radosti ...
Alen se nasmiješi prijatnoj uspomeni koje se prisjetio. U tom trenutku zapišta mobitel, kojeg je nemarno bacio na suvozačevo sjedalo. Na zaslonu je pisalo "Stara", pa Alen oklijevajući pruži ruku prema vražjoj napravi, koja ga je spajala sa onima koje bi radije izbjegavao. U prvi je mah htio zanemariti poziv, ali se odmah zatim sjeti kako je stara vraški uporna i kako ga zna zvati i po tridesetak puta na dan, pa uz uzdah žaljenja, Alen dohvati mobitel.
- Evo me, mama - reče tiho, skrivajući nestrpljivost u glasu.
- Zvala sam te sinoć - počne ona odmah ona tužaljku, kao što je i znao da će početi i zbog čega se i oklijevao javiti. - Nisi se javljao. Gdje si bio?
- Nisam se mogao javiti - reče Alen, izbjegavajući pitanje.
- Gdje si bio?
- Nigdje nisam bio! - otrese se on. - Radio sam nešto, bio sam zauzet.
- Ništa ne tražim od tebe - plačnim, ali pomalo i ljutitim glasom reče njegova majka: mogao je točno zamisliti njeno lice koje je poprimilo paćenički izraz bola. - Baš ništa! Samo to da mi odgovoriš na poziv.
- Bio sam zauzet.
- Kad se već nikad ne sjetiš nazvati me - nastavi ona ne obraćajući pažnju na Alenove riječi. - Ponekad me zbilja znaš naljutiti svojim nejavljanjem.
- Mama! - zavapi Alen. - Pa ovo smo prošli već milijun puta!
- A ja sam ti kupila taj vražji mobitel - nastavi ona neumoljivo. - I to baš taj koji si želio. I bio je skup, da znaš. Dobro se oznojim dok zaradim toliko koliko je potrebno za njega dati.
- Znam, mama i hvala ti.
- Zahvali mi tako - reče ona šmrcajući, što Alena nervira - što ćeš me koji put nazvati. Ne cvjetaju mi ruže ovdje, znaš.
Alen duboko i bešumno udahne: sad dolazi dio kojeg je vrlo dobro poznavao iz prostog razloga što ga je bezbroj puta čuo. Ali sama je to izabrala, nije je on nagovarao. Ni na što je nikad nije nagovarao. Odjednom je jednog dana prije sedam godina odlučila pridružiti se vojsci žena koje rade i zarađuju u raznim gradovima Italije na taj način što se brinu o starim i nemoćnim osobama. I naravno, imućnim osobama. Imućnim barem za hrvatske prilike. I plaća je majčina za hrvatske prilike bila poprilična, Alen je to odmah shvatio, jer mama mu, kao i uvijek sve pružala, tražeći za uzvrat samo malo pažnje. Tako je govorila: malo pažnje. Ali nije to bila istina: željela je čitavu njegovu pažnju i bila spremna plaćati je. Bilo je ponekad prednost odrastati bez oca, shvatio je to Alen vrlo rano. I ništa nikad nije pitao majku, ništa tražio od nje i to se mora reći. Ali je sve uzimao. Ponekad, samo ponekad, dao bi joj naslutiti što želi, a majka bi mu to kupovala. Kao što mu je kupila i ovog "Ford Focusa" za njegov trideset i treći rođendan i silno ga obradovala. Jer nije uopće naslutio njenu namjeru, već se ljutio na nju zbog škrtosti, shvativši tek tada, dok se divio plavom ljepotanu, kako je majka morala tako postupiti, smanjiti mu prihode, da bi mogla uštedjeti za kola. Jer Alen je primao svakog mjeseca prihod od majke koji je bio više nego izdašan. Opet za hrvatske prilike, razumije se.
Sve to u bljesku projuri sjećanjem Alenovim, dok je slušao monotonu rijeku riječi koja je navirala i navirala baš kao da nikad više ne namjerava presušiti. Ali prekinuti će on to već. Kao što je upornim treniranjem dotjerao tijelo do savršenstva, tako je i dotjerao umijeće razgovora sa majkom. Stara je voljela čuti kako je ona jedina koja nešto znači u njegovom, Alenovom životu i sve bi zatim krenulo drugim smjerom. Rijeka tužaljke pretvorila bi se u rijeku ushićenja, a Alen bi u tom trenutku znao, kako mu majka kuje plan da ga još jednom iznenadi novim i "neočekivanim" poklonom, kojeg će on primiti i pri tom zagrliti majku, poljubiti je u izborano lice, priželjkujući u sebi da se stara što prije vrati u Italiju, vrati zaradi, da ga ne gnjavi, da ga pusti živjeti ...
I to je svojevrsni trening, shvati Alen, odlučivši upasti majci u riječ, znajući kako je to jedini način da prekine njenu bujicu riječi.
- Mama, mama, mama! - zavapi on, a ona istog časa prestane govoriti. - Pa rekao sam ti da sam bio strašno zauzet! Pomogao sam oko …
Trening. Sve je trening. Ništa više. Još jedna u dugom nizu beskonačnih laži, glatko je tekla s Alenovih usana, dok je majku polako dovodio do smirenja, laskajući joj. I ona, na samom kraju, šlag ...
- Znaš, mama - reče joj toplo i umiljato - istina je da me obasipaš lovom. Ali nisam presretan što se kinjiš u Italiji, a samo za to da bi meni sve pružila. Jer kako i sama kažeš, tebi više ništa ni ne treba ...
- Ništa, baš ništa! - ushićeno povikne majka. - Samo da si ti sretan! Samo mi je to potrebno! I ne kinjim se ...
- Znam da ti je teško - ponovo je prekine Alen: još koju sekundu i razgovor će biti gotov, zna to. - I volio bih da si pored mene. Već bi ...
- Ne, ne, ne! - ponovo povikne majka. - Nije mi teško, uvjeravam te! Ovdje su, na ovom novom poslu, svi jako pažljivi prema meni. Ne brini za mene, sine, ja sam dobro. I više nego dobro.
- Paaaaa ... - otegne Alen. - Ako ti tako kažeš ...
- Dolazim idući tjedan - reče majka brzo, a Alen zna, kako u tom momentu krišom baca pogled na sat: već je previše vremena udaljena od nepokretne starice o kojoj se brine. - Onda ćemo pričati... Čuvaj se, Alene!
- Ne brini za mene, mama!
Gotovo je. Konačno. Alen upali motor, naglo i uz škripu kotača krene projurivši ni trideset centimetara pored Isabele. Nema se vremena za gubljenje.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 11. svibnja 2009.

Slijepa ljubav


Stanovnici jedne ulice - priča peta:


Ni nakon mjesec dana od otkrića stravičnog događaja, Irena nije mogla prestati misliti na svoju prijateljicu Sanju, koja je imala sreće i na vrijeme se izvukla iz mreže u koju se zaplela sa Davorom. Ubiti onako divljački! Pa jadnoj se ženi lice nije moglo prepoznati, kad su je sutradan dokoni šetači s svojim psima konačno pronašli. Neprestano su se družile i još više učvrstile svoje prijateljstvo.
- Vidiš - rekla je Irena Sanji. - Imala si ludu sreću!
- Ne mogu još uvijek vjerovati - odgovorila je Sanja. - Naravno, znala sam da je silno snažan i voljela sam to kod njega.
- Znala si i da je naprasit.
- Jesam - priznala je Sanja. - Ali nisam nikad pomislila da bi mogao biti divljački agresivan.
- Čak ni onda - bocnula ju je Irena - kad si odlazila od njega i dok te šibao onim svojim luđačkim pogledom o kojemu si mi pričala?

Pogled ... Irena ne može zaboraviti Alenov pogled i zastidi se zbog toga same sebe: kritizira svoju prijateljicu, a i sama je ludo i sasvim nerazumno zaljubljena u Alena, visokog i krupnog trideset i devetogodišnjaka, crne kose i prodornih crnih očiju. Orlovski nos dominira njegovim uvijek preplanulim licem i Irena svaki put, kad se slučajno susretnu, što se obično dogodi u obližnjem kafiću, pored kojeg oboje stanuju, jedva smogne snage otrgnuti pogled od tog privlačnog lica. Alen joj se uvijek prijatno nasmiješi, njegovi besprijekorni zubi bljesnu, klimne joj glavom i to je sve. A Irena sanja i nada se kako će jednog dana Alen, muškarac njenog snova, izaći iz svojih sportskih kola, skinuti tamne naočale s orlovskog nosa i sa širokim smiješkom na krupnom licu, uputiti se pravo prema stolu za kojim ona sjedi, sagnuti se i poljubiti je u kosu, a sve žene oko nje će joj zavidjeti.

- Misliš na Alena - reče Joj Sanja: sjede upravo u tom kafiću u kojem se događa njen susret sa Alenom koji nikad i nije susret.
- Kako znaš? - upita je Irena.
- Pogled - reče Sanja. - Pogled ti je sasvim drugačiji kad misliš na njega. Zaljubljena si u tog klipana.
- Zašto klipan? - iznenađeno upita Irena.
- Oh, ne znam baš ... - zamuca Sanja. - Malo mi je čudan, taj Alen. Nitko ne zna gdje radi, ako radi. Vozi dobar auto, uvijek je dotjeran, na njemu samo odjeća sa ertiketom: šminker pravi.
- I zbog toga ti je odbojan?
- Ima još nešto, ali ne shvaćam što.
- Baš smo mustre nas dvije! - reče Irena raspoloženo. - Ja sam kritizirala tvoju ljubav, a ti sad to isto činiš s mojom.
- Lude smo, zar ne?
- Ni više ni manje nego ostali - odgovori Irena, pa položi ruku na Sanjinu i stisne je. - Evo ga, dolazi.
Sanja je to shvatila i bez upozorenja, jer Irenin se pogled izmijenio, lice zasjalo, a tijelo uspravilo u udobnoj stolici, ističući čvrste i lijepe grudi. U Sanji se probudi mali vražićak, za kojeg nije ni znala da drijema u njoj.
- Hej, Alene! - pozove ga ona glasno. - Pomozi nam!
Alen, koji se već po običaju prijazno smiješio, iznenađeno zastane, pa se lagano približi stolu za kojim sjede djevojke. Stolovi se nalaze na pločniku, ograđeni kamenim vazama u kojima buja neko bilje i koje služi poput zastora, odvajajući ih od prometne ulice, kojom neumorno teče promet.
- Kako vam mogu pomoći? - upita Alen, a smiješak mu ne silazi s lica.
- Zaboravile smo lovu - besramno slaže Sanja, ne obraćajući pažnju na bjesomučne udare prijateljičinog stopala po njenoj nozi ispod stola. - Hoćeš li nam posuditi za dvije kave?
- Neću! - odbrusi Alen i nasmije se. - Častim vas sa kavom, ne brinite o plaćanju. Želite li još nešto?
- Ja ništa! - uzvikne Sanja ustajući i već odlazeći. - Moram ići. Ali sigurna sam da Irena želi još jednu kavicu.

- Zašto je tako naglo otišla? - upita iznenađeno Alen.
- Zbilja joj se žuri - promrmlja Irena i porumeni: nema običaj lagati i zbog te bezazlene laži ne osjeća se ugodno.
- Želiš li nešto drugo popiti umjesto kave? - upita ljubazno Alen.
- Kava je sasvim dovoljna, hvala.
- Često te vidim ovdje - primijeti on.
- Stanujem u blizini - objasni Irena.
- Ozbiljno? - upita on iznenađeno. - I ja! Znači, susjedi smo.
Irena zahvati snažan val žalosti: čak ni to ne zna. Da su susjedi. Uopće je nije primijetio. Nikad. Usprkos tome što joj se uvijek ljubazno osmjehivao.
- Jesmo, susjedi smo.
- Ovdje dođem popiti kavu - reče joj Alen, kao da ona to ne zna - prije odlaska u teretanu.
- Vidi se da vježbaš - promrmlja ona, gledajući u njegove snažne mišice.
- Ponekad - odgovori on. - Volim biti u formi.
Ona je pila kavu polako i sa uživanjem, priželjkujući da ovaj trenutak što duže potraje, a on brzo i nervozno pogledavajući na skupocjeni sat.
- Žao mi je - reče joj nakon što je dokrajčio kavu u tri brza gutljaja, uopće ne uživajući u njoj i ustajući – ali moram bježati. Bilo mi je drago, Irena.
- I meni. - Barem joj je ime upamtio. I to je nešto.

Koračajući prema kući polako, nastojeći srediti dojmove nakon iznenadnog upoznavanja Alena, Irena osjeti kako u njoj buja nada, nadima joj grudi. Prigušiti je, ili ...???
- Ah! - glasno uzdahne i odmahne glavom, a kosa boje meda valovito se zatrese, pa doda: - Ahhhhh!
I već se raduje ponovnom preživljavanju tih dragocjenih trenutaka koje je provela uz Alena. Sklupčati će se u svoju omiljenu fotelju, pustiti da joj Mozart obavija nježne misli i ...


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 6. svibnja 2009.

Ludilo


Stanovnici jedne ulice - priča četvrta:


Davor osjeća kako ga je piće koje je tijekom dana sasuo u sebe usporilo i ošamutilo, ali nimalo ne mari zbog toga: naprotiv, uživa u tom osjećaju. Čitav dan pije, a ništa nije jeo, na hranu ni ne pomišlja. Svađa i vrlo kratko objašnjavanje s Sanjom još ujutro, obilježilo mu je čitav dan. Bijes u njemu nikako da se slegne, sklupča i smiri, konačno zaspi.
Prokleta glupača! Proklete sve glupače! Počevši od one koja mu je obećala udati se za njega, a onda podvila rep baš kao prava kuja i pobjegla. Zašto? Nije objasnila. Nije se udostojala objasniti. Kao da je on nešto sasvim beznačajnog u njenom životu. Ili je to stvarno i bio? Ne može ni podnijeti tu misao. Od tog dana, kad je ostao bez voljene djevojke, Davor je s podozrenjem gledao na svaku žensku osobu oko sebe, pažljivo osluškujući boju glasa, još pažljivije odvagujući svaku riječ, koju bi dotična partnerica izgovorila. A one su se redale, jedna za drugom, jer Davor je onako zgodan, gotovo lijep, privlačio poglede žena i budio želju u njima, a one su vrlo brzo prolazile kroz njegov život, ne ostavljajući ni malo traga u njemu. Nije ih se gotovo ni sjećao. Zašto ih se sjećati? Ni jedna to ne zaslužuje. Baš ni jedna!
Eto, sa Sanjom mu i nije bilo tako loše, mala je bila dobra, ali živjeti sa njom? Useliti se k njoj? I prepustiti joj se na milost i nemilost? Ne dolazi u obzir! Nije se ta rodila koja će mu nabaciti omču oko vrata.

Niti sat vremena nakon što je raskinuo svaku vezu sa Sanjom, gotovo se udario sa njenom prijateljicom Irenom. Dopadala mu se Irena, onako, fizički. Ništa više. Visoka gotovo koliko i Davor, duge kose boje meda i smeđih očiju koje su otvoreno gledale u sugovornika, potaknule su u njemu želju za njom. Ali mu je Irena odmah, u samom početku njihovog poznanstva koje traje već četiri godine, od dana kad se Irena doselila u susjedstvo, jasno dala do znanja kako kod nje nema šanse. Nikakve. I to ga je ljutilo. Jer nije mu se često događalo, da ga žene odbijaju.
- Je li ti se prijateljica izjadala? - podrugljivo je upitao Irenu, naletjevši na nju prilikom izlaska iz kafića.
- Zašto bi se jadala? - otrese se Irena ljutito. - Postalo joj je jasno da se riješila jedne beskorisne bitange!
- Pripazi na jezičinu! - zareži Davor. - Da nisi tako jebozovna, raspalio bih te po njušci.
- Ti imaš njušku! - otrese se ponovo Irena: čvrsto je odlučila ne dati se zastrašiti od tog polupijanog klipana. - A ja imam lice.
- Jednog ću dana to lice obliti krvlju - zaprijeti joj Davor. - Previše toga si dopuštaš!
- Oooooo! - uzvikne Irena, a usne joj se razvuku u podrugljivi smiješak. - A ti si oličenje uljudnosti?
- Duga ti je jezičina - reče Davor odlazeći: znao je da Irenu neće pobijediti riječima: ali već će i ona dobiti svoje. - Goni se u vražju mater!

Sjetivši se sad toga, Davor se osmjehne ljutito. Istog trena ulovi pogled plavuše koja sasvim sama sjedi za stolom preko puta njega. Plavuša mu se osmjehuje, pogrešno misli da je njegov osmjeh upućen njoj, shvati Davor. Ali kad je već tako ... Zašto ne? Prilike se ne propuštaju. Završiti dan sa dobrom ševom ne bi bilo loše, nakon svega što mu je danas prolazilo kroz glavu. Istresao bi bijes iz sebe. Mala nije loša. Lice joj zanimljivo, plava joj kosa uokviruje pomalo široko lice, šiške joj prekrile visoko čelo, a plave ga oči gledaju pozivajući.
Davor ustane i ponijevši sobom pivo koje ispija ravno iz boce, polako i lijeno priđe njenom stolu.
- Jesi li za jedno piće? - upita je sjedajući bez da ju je pitao za dozvolu.
- Uvijek - odgovori ona.
- Što piješ?
- Votku.
- Veliku votku i pivicu! – dovikne Davor okrenuvši glavu prema dugačkom šanku za kojim su užurbano radile tri djevojke, pa se ponovo okrene djevojci. - Zovem se Davor.
- Mara - kratko reče ona.
- Pa, Maro - polako reče Davor - jesi li za to da se večeras lijepo provedemo zajedno? Večer je topla i polako se spušta i šteta je biti sam.
- Uvijek sam za dobar provod - reče Mara preko ruba čaše koju je ispila.
- To volim! - uzvikne Davor. - Mrzim ono preseravanje kod većine žena! Izigravaju nedostižnost, a zbog čega? Zar svi ne želimo jedno te isto? Lijepo se provesti i kasnije se sjećati toga.
Mara mu se osmjehne, prihvativši piće koje je jedna od mladih konobarica donijela i žedno otpije.
- Vidim da ti dobro ide - sa priznanjem u glasu reče Davor.
- Imala sam naporan dan - objasni Mara.
- Meni ne moraš ništa objašnjavati - reče Davor. - I sam volim potegnuti. Ne smeta mi. Volim kad žena pije.
- Daj mi cigaretu, molim - zamoli Mara.
- Što kažeš na to - upita je Davor gurajući kutiju cigareta i upaljač prema njoj - da nas dvoje lijepo u trgovini kupimo bocu votke, sjednemo u moja kola i izvezemo se negdje u prirodu?
- Nisi li previše popio, a da bi vozio?
- Kad sam pijan, još bolje vozim!
Mara se nasmije, baš kao što je i znao da će se nasmijati: uvijek bi se na to nasmijale.

Već više od sat vremena sjede u kolima, puše i piju votku ravno iz boce. Davor je parkirao u podnožju brda, zašavši među borova stabla, vozeći nekoliko minuta po neravnom šumskom putu, na koji se skrenuo sa ceste. Već je nekoliko puta bio na ovom mjestu i dobro ga je poznavao. Znao je kako gotovo nema šanse naletjeti na nekog. Ne u ovo doba dana, kad se sumrak upravo počinje tiho spuštati, a nebo se rumeni.
- Lijepa koža - primijetila je Mara, kad su kupili bocu i stigli do kola parkiranih u blizini, pogladivši naslon sjedala.
- Nedavno sam je promijenio - rekao je Davor ponosno, uživajući gledati sjajnu crnu kožu, kojom je obložio unutrašnjost automobila. - Koštalo me čitavo bogatstvo. Zato pazi sa cigaretom ...
- Držati ću ruku ovako - rekla je Mara pijano i ruku u kojoj se žarila cigareta, ispružila kroz prozor: već se smjestila na suvozačevom sjedalu.
- Pametna mala - rekao je on odobravajući i pritisnuo papučicu gasa: žurilo mu se, želio ju je.
Istog trena kad je parkirao kola između borova, okrenuo se prema djevojci i počeo je ljubiti požudno.
- Nestrpljiv si nešto - rekla je zadirkujući ga i opkoračivši ga, zadigavši kratku suknju.
- Jesam - priznao je on bez ustručavanja.

Zatim su, ugasivši prvu strast bjesomučnim slatkim trzajima tijela, polako ispijali votku i pušili i vrlo malo razgovarali. Jezici su im se zaplitali, ali oni nisu toga bili svjesni. Prestali su opažati mir oko sebe i prijatan miris borova, koji se pomiješao sa mirisom seksa. Zadubljeni svatko u svoje misli, vrlo rijetko progovorivši po koju riječ, pili su, pili ...
- Ah, jebi ga! - odjednom reče Mara.
- Što je?
- Pobjeglo mi.
- Što ti je pobjeglo?
- Upišala sam se.
- Što? - upita Davor odjednom ponovo postajući svjestan okoline, vraćajući se u realnost iz koje je pobjegao. - Što si rekla?
- Upišala sam se - ponovi Mara i nasmije se.
- Na novu kožu? - upita on, a lice mu se zgrči u ljutini. - Upišala si se na sic? Upropastila kožu?
- Pa nisam namjerno ...
- Kučko! – zaurla joj on u lice. - Kučko!
- Ma daj, ne seri! - odvrati Mara. - Osušiti će se.
- Jebi se! - vrisne Davor i udari je šakom u čeljust: Marina se glava zatrese, zubi zveknu, krv poteče iz rasječene usnice.
- Što? -iznenađeno uzvikne ona, ali joj ruka refleksno poleti prema Davorovom licu i svom ga pijanom snagom pljusne.
- Kučko! - zaurla u sumrak prema njenom licu Davor i udari je svom snagom, pa još jednom, pa još jednom i još jednom i više nije mogao stati i samo je udarao i udarao i uživao u svakom udarcu, a grudni mu se koš nadimao, nadimao ...

Nije znao koliko je vremena prošlo kad mu se pomračeni um smirio, kad je ponovo postao svjestan okoline, svjestan sebe i mrtve djevojke pored sebe. Iznad njega su borovi i dalje mirno šumjeli kao da se baš ništa nije dogodilo. Mirno su pjevali svoju večernju prohladnu pjesmu, dok je Davor iznosio mlitavo djevojčino tijelo iz automobila, vukao ga po zemlji i sakrivao među borove, sipajući kroz prste još uvijek od sunca toplu zemlju po tijelu, koje je još nedavno bilo puno života i u kojem je još prije nešto više od sata uživao.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 2. svibnja 2009.

Grubost


Stanovnici jedne ulice - priča treća:


Sanja, rastavši se od Josipe, ubrza korak što god je više mogla. Davor je čeka u obližnjem kafiću i nestrpljivo očekuje trenutak susreta. Smješka se dok sitnim, ali brzim koracima, grabi prema mjestu sastanka. Predložiti će Davoru da se doseli k njoj, u njen stan. On je već pravi muškarac, iako mu je samo dvadeset i pet, četiri je godine starija od njega i ponekad joj to malo smeta. Ali ne previše. Jer još nikad ni jedan muškarac nije joj pružio ono što joj pruža njen Davor.
Dok ga nije upoznala, prije otprilike četiri mjeseca, Sanja je dugo bila bez muškarca. Neugodno iskustvo koje je doživjela sa Mladenom, sa kojim se u to vrijeme viđala, ucijepilo je nepovjerenje u nju. Mladen je jednog dana naprosto nestao. Kao da nikad nije ni bilo. Došla je u njegovo poduzeće i raspitala, ali su joj samo rekli kako je Mladen iznenada i ni zbog čega dao otkaz i nestao. Gdje? Nitko nije znao.
Šokirana, Sanja se povukla u sebe, sve do onog momenta, kad je primijetila kako njen susjed Davor, visok i krupan mladić širokih ramena, baca radoznale poglede na nju. U početku nije previše obraćala pažnju na to, znajući, kao što je čitavo susjedstvo znalo, kako Davor voli neobuzdan život i često ga se noću, u sitne sate, dok svi ostali spavaju, moglo čuti kako se pomalo pripit vraća kući.

Jednog poslijepodneva, dok se vraćala iz marketa ruku prepunih najlon vrećica, dogodila joj se mala nesreća: pod suviše velikom težinom namirnica, jedna je najlon vrećica pukla, namirnice se prosule po asfaltu kojeg su razbijena jaja obojila žuto.
- Pusti, ja ću - rekao je Davor i osmjehnuo joj se pokazavši snažne i zdrave zube: odjednom se stvorio pored nje, poput dobrog duha.
Sanja je bespomoćno gledala kako se onako visok, širokih ramena, bilo ga je uživanje gledati, brzo spušta na jedno koljeno i sakuplja namirnice držeći ih nespretno, poput malog djeteta, u naručju.
- Odnijeti ću ti to kući - rekao joj je i nije čekao Sanjin odgovor, već odmah krenuo.
Zbunjena, Sanja je krenula za njim gotovo trčeći, jer Davor je zagrabio dugim i snažnim korakom.
- Skuhati ću kavu - rekla je Sanja, kad su ušli u njen stan. - Ili želiš nešto jače?
- Želim tebe! - rekao je Davor, prišao joj, položio ruke na njene kukove, privukao k sebi i poljubio. - Samo tebe želim.

Sjećajući se sad toga, sitnim i lijepim Sanjinim licem preleti sretan osmjeh. Evo je, stigla. Već vidi Davora kako sjedi za stolom u uglu, a ispred njega pivo. Zbog toga se malo namrštila: ponekad previše pije i ne dopada joj se to.
- Što je tako hitno? - upita je Davor, ni ne pričekavši da Sanja sjedne.
- Ništa nije hitno - reče Sanja.
- Takav sam dojam stekao - namršteno reče on. - Zvala si me i rekla da želiš razgovarati.
- Istina. Nisam spominjala hitnost.
- Želite nešto? - upita konobarica koja im je prišla, a koju uopće nisu primijetili.
- Kavu - reče Sanja, pogledom ošinuvši pivo ispred Davor, što njemu nije promaklo. - Samo kavu, molim.
- Ponašaš se kao da si moja vlasnica - reče Davor, kad se konobarica udaljila.
- Zašto tako govoriš?
- Nemoj misliti da nisam primijetio tvoj pogled - odgovori Damir i prstom upre u orošenu bocu ispred tebe.
Sanja porumeni i obori glavu skrivajući pogled.
- Tebe se ne tiče koliko pijem - nastavi on: sad je u prednosti i nastoji to iskoristiti koliko god može. - Zanovijetaš baš kao da smo u braku.
- Nemoj tako - zamoli Sanja. - Nemojmo se svađati.
- Dobro - popusti Davor: postavio ju je na mjesto gdje pripada i može si dopustiti biti milostiv. - Što si htjela?
Šutjeli su i gledali konobaricu kako im se približava i donosi kavu. Istog trena kad se konobarica udaljila, Sanja primi Davora za ruku i nagne se prema njemu.
- Htjela bih ti nešto predložiti - reče tiho.
- Što?
- Da živimo zajedno - odgovori ona. - Dođi k meni. Useli se, živimo zajedno. Toliko sam razmišljala ...
- Što je tebi? - prekine je grubo Davor. - Od kud ti takva glupost pala na pamet?
- Glupost? - promuca Sanja.
- Da, glupost! - potvrdi Davor. - Od kud ti pomisao da želim živjeti sa tobom. Prvo, starija si od mene! Drugo, u posljednje vrijeme stalno nešto prigovaraš! Treće ...
- Prekini - tiho zamoli Sanja. - Shvatila sam.
- Jesi li? - upita nemilosrdno on.
- Jesam - odgovor Sanja ustajući i stavljajući novac za kavu pored nedirnute šalice. - Zbogom!

Vani, na suncu koje ju je milovalo po licu niz kojeg su se slijevale suze, Sanja zastane, iščeprka iz torbe velike sunčane naočale i stavi ih na mali nos. Drhtala je. Osjećala se posramljeno. Izubijano. Čitavo ju je sitno tijelo boljelo. I kad ugleda svoju prijateljicu Irenu kako joj se približava znatiželjnog izraza na licu, poželi pobjeći.
- Što se dogodilo? - upita je Irena primivši je pod ruku. - Idemo na kavu i sve ćeš mi ispričati. Smiri se. Prestani drhtati.

Pola sata kasnije, sad već smirena Sanja, drhtavog osmjeha, prestane sa pričanjem svoje ljubavne priče, koja je tako gorko završila.
- Znam da mi nećeš vjerovati - reče joj Irena - ali mislim da je dobro što se tako završilo. Poznajem Davora i ni malo mi se ne sviđa. Grub je. Arogantan. A kad popije, podivlja. Bolje ti je bez njega, vjeruj mi.
Sanja tužno klimne, svom se snagom trudeći i sama tako misliti, jer i te kako zna da u Ireninim riječima ima mnogo istine, ali sjećanje, na one trenutke kad je sa Davorom ...
- Pusti - tiho joj reče Irena, primijetivši prijateljičinu bol. - Proći će. Vjeruj mi, proći će!
- Prošla si kroz to?
Irena klimne, a Sanja pruži ruku preko stola i položi je na Ireninu. Dvije prijateljice se dotiču razmjenjujući toplinu suosjećanja, dok oko njih bruje glasovi gostiju i zveket posuđa.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zaštićena


Stanovnici jedne ulice - priča druga:


Josipa Bled, četrdeset i dvogodišnjakinja srednje visine, duge i crne kose sakrivene crnom prozračnom maramom, koju kao da nikad nije skidala, izađe iz zgrade u uobičajeno vrijeme i uputi se lagano prema tržnici. Stupivši ispred zgrade, čula je sasvim jasno glas svoje susjede Lorete, ali snažna grmljavina motora na kojem se vozio mladi par i koji je projurio na ulici, priguši riječi Lorete. Usprkos tome, Josipa ih je čula baš kao da nikakve buke nije bilo.
Pogne još više glavu i noseći torbu, koju će na tržnici napuniti namirnicama, suspregne poriv i ne podigne pogled. Vrlo dobro zna kako je u zgradi, a i u čitavoj ulici, ogovaraju nakon nesreće od prije dvije godine u kojoj je ostala bez muža, a njena kći postala bogalj. Sve bi dala da može okrenuti sat i vratiti ga u ono poslijepodne, kad se njen dragi muž nagnuo preko krova automobila i upitao je:

- Hoćeš li da ja sad vozim?
- Ne! - odgovorila je odlučno. - Nisam umorna. Kasnije.
- Dobro - rekao je on i sjeo na suvozačevo mjesto.
Četrdeset minuta kasnije bio je mrtav. Ležala je pored automobila koji je postao hrpa lima sasvim neprepoznatljiva i gledala u muža kome je glava bila okrenuta pod nemogućim kutom. Shvatila je da je mrtav i da mu ne može pomoći i okrenula se nagonski prema Aneti, sedamnaestogodišnjoj kćerki, koja je još malo prije sjedila iza njih, na stražnjem sjedištu i koja je, Josipa se toga vrlo dobro sjećala, izletjela kroz vjetrobran očešavši Josipinu crnu kosu. Strahotan prizor. Kojeg se nikako nije mogla riješiti. Sjećala se kako je očajnički pokušavala održati automobil na cesti i snažnog praska kad je probila branik i leta koji joj se činio beskonačno dugim, dok je razrogačenih očiju gledala u provaliju niz koju su se strmoglavili. Zbog čega? Što se dogodilo? Ne zna ni dan danas.

- Dobro jutro! - pozdravi je Sanja iz susjedne zgrade. - Na pijacu?
- Kao i svakog utorka - odgovori Josipa.
- I ja idem u istom pravcu - reče Sanja, sitna i mršava, upravo je prevalila tridesetu, žustro koračajući uz Josipu. - Hoćemo li zajedno?
- Zašto ne?
- Kako je Aneta?
- Dobro - odgovori Josipa. - S obzirom na okolnosti.
- Naravno - reče Sanja. - Nisam je već dugo vidjela.
- Ne voli izlaziti - obavijesti je Josipa i rukom popravi maramu na kosi: sasvim nepotreban pokret, koji je odavao njenu nervozu. - Kaže da joj ide na živce što ja moram biti uz nju. I nije se još uvijek navikla na nova kolica.
- Naviknuti će se, ima vremena - reče Sanja, pa stavi ruku na usta i razrogačenih očiju pogleda u Josipu, svjesna kako je bubnula glupost. - Oprostite mi! Glupača sam koja ne zna kontrolirati jezik.
- Ne smeta - popustljivo reče Josipa, ali u sebi pomisli kako je njena susjeda istinu rekla o samoj sebi: nepopravljiva je glupača.
- Sad će topli dani - smeteno nastavi Sanja. - Moći će te s Anetom u obližnji park: biti će joj prijatno na suncu.
- Vidjeti ćemo – neodređeno reče Josipa.
- Neobično mi je ne viđati Anetu - nastavi Sanja uporno ne osjetivši u kratkoći odgovora Josipe želju za promjenom teme. - Prije ste je znali dogurati ispred zgrade, na sunce. Već dugo to niste učinili. Zašto?
- Rekla sam ti - mirno odgovori Josipa. - Ne voli izlaziti.
- Ali nije dobro za nju da bude sama.
- Nije sama. Ja sam sa njom.
- Ma znate što sam mislila - reče Sanja uporno nastavljajući. - Potrebni su joj mladi ljudi. Kao što je i sama mlada. Koliko joj je? Osamnaest?
- Devetnaest.
- Već? - začudi se Sanja. - Kako godine lete!
Josipa je samo pogleda i ništa ne reče. Za nju je vrijeme stalo. Posve automatski obavljala je poslove poput odlaska na tržnicu, kuhanja, čišćenja, a misli joj neprekidno bile obuzete jedino onim danom od prije dvije godine koji joj je promijenio život. Ako je ovo život? Ponekad nije bila sigurna i često je pomišljala kako bi za sve bilo bolje da je ona poginula, a njeni dragi da su ostali živi. Ali nije se tako dogodilo, a zašto nije, nikako nije mogla dokučiti. Život je prepun iznenađenja. Miran i zabavan obiteljski izlet završava tragično, oduzima jedan život, drugi osakaćuje, a treći … što trećem životu ostaje? Njoj? Kajanje. I strah! Ogromni se strah uvukao u nju, strah od nepredvidljivosti života. Jer nikad se ništa ne može sa sigurnošću znati. Moglo bi se dogoditi da izvede Anetu malo na sunce, a poludjeli kamion je sasvim zgnječi, dok bezazleno stoje na pločniku. Ili bi mogle, dok ona gura kolica u kojima sjedi nepokretna, mrtvih nogu, njena draga Aneta naletjeti na grupu mladih siledžija, drogeraša i moglo bi ... Zar svakog dana ne čita u novinama, o sličnim događajima? Život je postao okrutan, opasnost vreba iza svakog ugla. Doslovno iza svakog ugla! Nikad nigdje nisi siguran.
- Ovdje vas napuštam - dopru do Josipe riječi Sanje. - Imam jedan dogovor ...
Josipa joj se nasmiješi, primijetivši radost u očima Sanje: sigurno ima sastanak s nekim muškarcem.
- Želim ti lijep dan - reče joj.
- Hvala! - Sanja se nasmije. - Biti će lijep!
Josipa je gleda kako se odlučnim koracima uputila prema svom odredištu, dok je jutarnje sunce postajalo sve toplije.

Platnenu torbu punu namirnica (tri dana neće morati na tržnicu) Josipa prisloni uz zid i otključa vrata stana. Velikom brzinom, ogledavajući se, šmugne u stan, ubaci torbu u hodnik i zaključa vrata. Ostavivši namirnice u hodniku, brzim hodom, gotovo trčeći, požuri u spavaću sobu u kojoj je spavala zajedno sa Anetom. Ona druga spavaća soba, koja je nekad bila spavaća soba njenog muža i nje, bila je zaključana već dvije godine i nikad nitko nije ulazio u nju.
Ušavši u polutamu sobe, Josipa žmigne, nastojeći oči priviknuti na oskudnu svjetlost koja je dopirala kroz spuštene rebrenice. Aneta je ležala upravo u istom položaju u kojem ju je i ostavila prije nego li je otišla na tržnicu. Mršava djevojka ogromnih crnih očiju na mršavom licu ležala je na leđima, raširenih ruku, prateći majku umornim pogledom.
Josipa joj priđe, nagne se nad nju i nježnim pokretom odlijepi flaster sa djevojčinih usnica, koje Aneta odmah sa olakšanjem lizne.
- Brzo sam se vratila, zlato moje - nježno joj reče, odvezujući joj zapešća ruku, koje su bile privezane za stranice kreveta, pa se činilo kao da je djevojka razapeta. - Baš kao što sam i obećala. Znaš, u čitavoj ovoj nesreći, ti imaš i sreće. Nemaš pojma kako je svijet postao nesigurno mjesto. Ljudima se svašta događa i svi su zlobni prema svakome. Ovdje si na sigurnom, zlato moje. Zaštićena. Ja se brinem o tebi ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.