srijeda, 4. prosinca 2013.

Brisač



Rob laganim korakom uđe u svlačionicu i osmjehne se svojim drugovima. Kako je vrijeme odmicalo, svi su oko Roba postajali prijazniji, a ni njega samog to raspoloženje nije zaobišlo. Iza njih je u izmaglici jednoličnosti prohujalo već osamnaest mjeseci, više od 540 radnih dana koji su se pretapali jedan u drugog u svojoj bezobličnoj jednoličnosti. To je posao činilo strašnim. Ne sam rad, iako je i rad zahtijevao izvanrednu fizičku snagu uz zavidnu kondiciju koju nije bilo lako steći i za koju se mnogo toga žrtvovalo. Ali isplatiti će se. Kad za 32 dana napuste koloniju, napuste rudnik, prebace se u orbitalnu stanicu i sa nje polete prema Zemlji, svatko će od njih biti bogat čovjek. U čitavom ljudskom rodu poznatom im svemiru, nigdje nije bilo rudače krenita, kojeg su vadili iz utrobe mjeseca Krena, Rob i njegovi drugovi. Često su razgovarali o krenitu, pitajući se i nagađajući, zbog čega li je ta rudača toliko dragocjena Svjetskoj kompaniji za energiju, ali odgovor nisu nalazili. Odgovor je bio brižljivo čuvan, tajan i znalo ga je samo nekolicina glavonja na samom vrhu. 
Roba nije to previše ni zanimalo. Jedino što ga je zanimalo, bilo je to, da će za 32 dana ispuniti svoj ugovor prema Kompaniji i da će konačno napustiti ovaj prokleti mjesec koji je visio nad negostoljubivom planetom umotanom u plašt plina. 
- Još 32 dana! - reče Rob glasno, skidajući tanku majicu i vadeći skafander od specijalne legure iz svog metalnog ormara pored koje su se nizali, činilo se u beskraj, drugi metalni ormari.
- I to mi je postalo mnogo - dobaci mu visok plavokos muškarac koji se presvlačio do njega. - Ali izdržati ću, kad sam izdržao sve ove beskonačne dane.
- A zatim slijedi uživanje - reče Rob više sebi nego svojim drugovima koji su ga slušali osmjehujući se. 
- Hibernacija i let kući – dobaci netko pjevušeći. - Zaspati i probuditi se kod majčice Zemlje. 
- Spavati godinu dana i biti za to plaćen! - doda treći i prasne u smijeh. 
Rob se smijao sa svima ostalima, ali pomisao na hibernaciju nije mu se dopadala. Još je u njemu živo plesalo sjećanje na put ovamo, na mjesec Kren, gotovo na sam rub poznatog svemira. Let je trajao 14 mjeseci i bilo bi suludo čitavo to vrijeme biti budan. Ali hibernacija ... sjećao se mučnine prilikom buđenja i kako mu je bilo potrebno nekoliko dana dok se nije sasvim pribrao. Ali, do vraga sve, nije važno. Izdržao je onu prvu, pa će i ovu drugu hibernaciju. Ovu koja ga nosi kući. Uspavanog ga vraća u Zemljino okrilje. Sve se za takvog što može podnijeti.
- Idemo, ljudi, požurite! - poviče nadzornik. - Rudnik čeka!
I oni, rudari, su znali da ih čeka i svakog su dana sve lakše ulazili u duboku i usku utrobu mjeseca, u beskrajne tamne i ledene hodnike rudnika, znajući da se sve više bliži dan napuštanja ovog mjesta na kojemu nije postojalo ništa osim rada. I spavanja. Ako nisi radio, onda si spavao. I obratno. Neki među Robovim drugovima, koji su patili od nesanice, radili su i po dvije smjene. I Rob je tako radio, ali samo ponekad, kad bi sjećanje na zelene doline i šum rijeke koja krivudavo teče niz obronak postalo suviše bolno. Kad bi ga u grudima stegnula bol za Zemljom poput užarenih kliješta. Onda bi radio po dvije smjene, jer ništa mu drugo nije preostalo. Nije se mogao propisno napiti, jer na Krenu nije bilo alkoholnih pića. Nije mogao potražiti zaborav u ženskom zagrljaju, jer nije bilo ni žena. Bilo je samo rudače koju je trebalo snagom svojih mišica iščupati iz mjesečeve utrobe. I Rob ju je čupao divljom snagom, maštajući o danu kad će hodati prema planinskom vrhuncu, prateći rijeku i kad će udisati svjež i ledeni zrak u rano jutro dok pije prvu vrelu kavu. 
- Idemo ljudi! - ponovo poviče nadzornik. - Liftovi čekaju!
- Još samo 32 dana! - gromko vikne Rob, krećući prema liftu koji će ga još jednom odvesti u dubinu utrobe mjeseca.
- Još 32 dana! - prihvate ostali i uz smijeh rijeka ljudi u svjetlucavim skafanderima krene i počne se kotrljati prema liftovima koji su ih čekali.


Teo Krat, Upravitelj, predstavnik Svjetske kompanije za energiju, s osmjehom pogleda u lica okupljenih u njegovom vlastitom uredu i koja su s nerazumijevanjem gledala u monitor, promatrajući ljude u srebrnim tankim skafanderima kako se približavaju liftovima i ukrcavaju u njih. Zabavljalo ga je njihovo očito nerazumijevanje, ali namjerno nije htio ništa reći, čekajući da netko od prisutnih prekine neugodnu tišinu. 
Teo Krat isključi monitor i okupljeni su sad pogledavali jedni druge. Neugodna je tišina trajala i trajala, a onda ustane nadzornik rudnika broj 26 i zakašlje se.
- Da? - reče Teo Krat probadajući ga pogledom.
- Čini mi se - promuca zbunjeno nadzornik rudnika broj 26 zbunjeno - da smo isti prizor gledali i jučer. Ali kao da i nije isti prizor.
- U pravu si - reče Teo Krat uz široki osmjeh
- U čemu? - upita nadzornik. 
- Gledali smo isti prizor - reče Teo Krat radosno - a opet nismo gledali isti prizor.
- Kako to? - začuđeno upita nadzornik.
- Vrlo jednostavno - odgovori Upravitelj Teo Krat. - Nismo gledali jučerašnji prizor ...
- Ali riječi su bile istovjetne jučerašnjem danu - naglasi riječi nadzornik rudnika broj 26. - I jučer su izvikivali "Još samo 32 dana!". Zar nije tako?
- Tako je - potvrdi Upravitelj. - A isto će to uzvikivati i sutra. I prekosutra. Dokle god budu živi. 
- Što to znači?
- Kao što svi znate - reče Upravitelj Teo Krat - sa Zemlje nam je javljeno kako nam više ne mogu slati novu radnu snagu. Pa smo se snašli. Rudnik će i dalje do daljnjega biti u pogonu. Nema stanke. Nema gubljenja vremena ni toliko potrebnog krenita. Kompanija to ne bi mogla podnijeti.
- To je jasno - reče nadzornik rudnika broj 8. - Ali ...
- Snašli? - upita Gerom, nadzornik rudnika broj 82, grubo prekidajući svog kolegu. - Što to znači?
- To će vam objasniti doktor Fobel - odgovori Teo Krat i udobno se zavali u mjehurastu stolicu koja se prilagodi njegovom tijelu.
Sve se oči okrenu prema prozvanome. Doktor Fobel, mršav i visok tridesetogodišnjak, nelagodno se osvrne, kao da traži pomoć. Pomoć nije došla, pa doktor klimne i odlučno podigne glavu susrevši se s radoznalim pogledima.
- Kerumit ima jedno svojstvo koje je, barem do sad, svima promaklo - počne kao da predaje skupini đaka, pa čak i ustane. - Neću ulaziti u detalje ...
- Bolje nemoj! - dobaci netko.
Doktor Fobel je strpljivo čekao da smijeh koji se prolomio zamre. Fizikalni blesani, ljudi koji snagom zarađuju svoje plaće, drugo nije ni mogao očekivati od njih. Ali nije ga briga. On sam je živi dokaz da um caruje, a snaga klade valja, kao što se govorilo nekada, prije nekoliko stoljeća.
- Dakle, kerumit ima još jedno svojstvo, osim onog kojeg Kompaniju zanima - monotonim glasom reče doktor Fobel. - Pomiješan s nekim sastojcima, za sad znanim samo meni, može se koristiti kao brisač.
- Brisač ... čega? - nestrpljivo upita netko.
Doktora Fobela to prekidanje i nerazumijevanje naljuti. Zar to nije očito? Zar su već zaboravili što su vidjeli na monitoru, gledajući i slušajući razgovore rudara?
- Pamćenja, naravno - nervozno reče: želio se što prije riješiti ove gomile glupana i vratiti u svoje carstvo, u svoj laboratorij. - Briše pamćenje, sjećanje. Nazovite to kako hoćete. 
- Znači li to ... - počne nadzornik rudnika broj 26.
- Upravo to znači! - grubo ga prekine doktor Fobel. - Izbrisali smo im pamćenje. Njima će zauvijek biti još 32 dana do isteka ugovora.
- Genijalno, zar ne? - umiješa se Teo Krat. - Od sad imamo besplatnu radnu snagu. Dokle god su živi. Bezbrižni smo dvadesetak godina. A možda i duže. 
- A kasnije? - tiho upita njegov zamjenik. - Što kasnije?
- Kasnije će okolnosti promijeniti - reče Upravitelj Teo Krat ustajući iz stolice omotane oko njegovog tijela, dajući tako znak da je sastanak završen. - Tko zna što će se sve dogoditi za to vrijeme? Uostalom, onda ćemo razbijati glavu tim problemom. I za kraj, još samo ovo.
Oni koji su počeli kretati se prema vratima, zastanu i okrenu se prema Upravitelju. Teo Krat je čekao da se svi umire i onda reče:
- Ne moram ni spominjati velike bonuse koje će te svi vi dobiti, posebno doktor Fobel. I naravno, nikom ni riječi!
Ponovo se zavali u zagrljaj svoje stolice, zadovoljno promatrajući kako podređeni napuštaju njegov ured, uzbuđeno komentirajući novost o bonusu međusobno. Posegne za dugačkom cigarom i sa zadovoljstvom je pripali, nakon što ju je nekoliko minuta nježno kotrljao između prstiju, sanjalačkog izraza lica.
Kako je život lijep i dobar, kad sve stvari teku mirno i glatko. Otpuhne dim prema stropu i zadovoljan sobom zatvori oči. Uživanje je tako još izraženije.

Kava na Trsatu



Voljela je piti kavu na Trsatu. Odmarati oči na Kvarnerskom zaljevu. Pa me često znala nazvati i reći: 
- Pridruži mi se ovdje gore. Sunce divno sije, a kava primamljivo miriše. 
Nikad nisam odolio njenom pozivu. Nisam mogao. Bilo što da sam tog trenutka radio, začuvši njen glas istog bi trenutka postalo nevažno. Samo je ona bila važna. I njen poziv. Kojeg nikad nisam odbio. 
Kako sam jedan od onih čudaka koji ne voze, koji nikad u svom životu nisu kupili auto, zagrabio bi uz one poznate i mnogobrojne stepenice nazvane "Trsatske stube", kojih kao da je bilo bezbroj, ali koje su me, znao sam to vrlo dobro, najkraćim putem i najbrže dovodili do nje. Grabio bi po dvije glatko uglačane od mnogobrojnih koraka stepenice i za čas, iako mi se činilo kako sve to i predugo traje, uspeo bih se gore, na vrh. 
Ostavivši strme stepenice iza sebe, malo bi usporio tempo, jer nisam želio doći k njoj zadihan i znojan. Duboko bi udisao i nastojao smiriti pomamne otkucaje srca, za koje nikad nisam mogao biti sasvim siguran, jesu li postali pomamni zbog gotovo pretrčanih Trsatskih stuba, ili zbog toga što se približavam k njoj. 
Primijetio bi je već izdaleka. Uvijek je sjedila na istom mjestu, crveni šal bi naglašavao ljepotu njene guste crne kose, glava bi joj uvijek bila pognuta. Čitala je. Uvijek je u torbi nemarno prebačenoj preko ramena nosila po nekoliko knjiga. Voljela je čitati i voljela je meni čitati omiljene pasuse iz njenih omiljenih knjiga. A ja sam zauzvrat uživao slušati njen meni omiljeni glas, gotovo vidjevši riječi kako lepršajući izlaze sa njenih koraljno-crvenih usnica, za koje sam znao da će se ubrzo upijati u moje i vinut me u visine sladostrašća. 
- Moja Poetesa - rekao bih joj nježno i prstima jedne ruke prošao joj kroz kosu, dok bi drugom položio dlan na njenu nadlanicu, sagnuo se i spuštao joj poljubac na vrat. 
Podizala bi pogled s knjige, kava se još uvijek crnila ispred nje na stolu i podarila mi osmjeh dobrodošlice. Osmjeh koji je iz mene brisao onaj napor uspinjanja uz Trsatske nebrojene stube. 
- Naručila sam prije nekoliko trenutaka kavu za tebe - rekla je onog divnog sunčanog zimskog dana, nudeći mi usne.
- Svakog će trenutka stići - rekla nastavljajući misao nakon poljupca kojim mi je zaželjela dobrodošlicu.
Uvijek sam osjećao dobrodošlicu u njen svijet. Bez ijedne riječi, dok bi polako pili kavu na zimskom suncu, a bili bi jedini gosti koji bi uživali u kavi vani, na terasi, neprestano me gledala i smiješila se, a smiješak mi je njen pričao o onome što nas tek očekuje slijedećih sati. Uzbuđeno bi disao i nisam se mogao prestati osmjehivati. Srećom preplavljen, davio sam se u njoj, ali nisam žalio. Sasvim sam se prepuštao osjećaju koji me vinuo visoko i još više i zbog kojeg sam lebdio u nekom svom svijetu, bolje reći našem svijetu. 
- Ovo moraš čuti - rekla bi iznenada, prekidajući čaroliju pogleda, dok bi dugim prstima brzo prelistavala knjigu. 
Znajući što slijedi, zavalio bih se u pletenoj stolici, polako sitnim gutljajima ispijao kavu i slušao je kako čita. Njen je tihi i razgovijetni i zvonki glas odjekivao u meni. Riječi su se kotrljale, gomilale jedna na drugu, a ja bih postajao sve sretniji i sretniji. Uvijek su to bili odlomci koji su govorili o ljubavi. Takva je ona bila, moja Poetesa. Nikad mi nije izravno, direktno, gledajući me u oči rekla da me voli, ili da joj je stalo do mene, ili bilo što sličnog. U početku me to boljelo, postajao sam pomalo i sumnjičav, a onda sam je još više, ako je to uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Jer odjednom sam shvatio, shvaćanje me čitavog u hipu proželo i natjeralo na drhtaj, kako mi ona, moja Poetesa, to neprekidno govori svojim neobičnim načinom: govori mi to što sam toliko želio čuti citirajući druge autore. I ljutio sam se na samog sebe, postavljajući si pitanje: kako sam mogao biti toliko glup, pa to odmah ne shvatiti? Zar nije dovoljno poslušati pažljivo njen glas, ugledati joj na tren oči, kad bi podigla pogled s knjige naglašavajući pojedinu misao i ponirući pogledom u moj?
- Kad ćeš to izreći svojim riječima? - upitao sam je jednom.
- Je li to potrebno?
- Nije.
- Eto! - rekla je i time je bilo sve rečeno.

Vruće i hladno



Probudio sam se prvi, što se svaki put događalo kad bi Dorotea i ja "spavali" zajedno. Riječ "spavali" namjerno je pod navodnim znakovima, jer svakakvim bi se imenom to što se u noćima sa Doroteom događalo moglo nazvati, ali nikako spavanjem. Sva su nam čula budno podrhtavala i nezasitno smo grabili jedno drugo tonući sve dublje i dublje u strast. Tako je izgledalo naše „spavanje“. 

Ona, Dorotea, došla bi obično oko šest poslijepodne, prije toga se najavivši mobitelom.
- Hej! - svaki put bi rekla, a glas joj bio promukao i obećavajući. - Mogu li doći do tebe večeras?
Utroba bi mi zadrhtala svaki put kad bih čuo njen glas, njeno pitanje, jer znao sam da neslućena naslada lebdi prema meni nošena na plaštu noći. 
- Znaš da ne moraš pitati - svaki bi put odgovorio: pretvorilo se to već u ritual između nas, kojeg smo se oboje sa uživanjem pridržavali. 
- Znam - rekla bi Dorotea, uzdahnula, a njen uzdah svaki bi mi put probudio muškost. - Lijepo je ovo što osjećamo. Lijepo i strašno.
- Više lijepo nego strašno.
- Ima ljepote u strašnome.
- Ljepote ima posvuda - tiho sam promrmljao osjećajući kako mi mobitel klizi iz šake: znoj žudnje za Doroteom čitavog me oblio. - A ti si najljepša.
- Hvala ti što tako misliš. Vidimo se večeras. 

Veza se prekidala, uvijek je Dorotea prva prekidala vezu. Ostajao bi sam, osjećajući se strašno usamljenim i napuštenim i jadnim i silno mi je nedostajao Dorotein glas. Odmah bi počeo pripreme za njen dolazak: očistiti stan, provjetriti, ispeći palačinke sa sirom i zatim ih, bogato zalivene vrhnjem zapeći u pećnici. Bilo joj je to omiljeno jelo, a ja sam se izvještio u njegovom pripremanju. Hvalila je moje kulinarsko umijeće, podrugljivo me gledajući zelenim očima, dok bi usnicama formirala slovo "O", prije nego li će zagristi u palačinku. Točno sam znao na što misli u tom trenutku i ona je znala da ja znam i to je visjelo između nas nevidljivo, ali silno stvarno, da stvarnije nije moglo biti. Obostrana je želja rasla, usprkos tome što bi prije palačinki proveli dva do tri sata u vođenju ljubavi. Nikad nam nije bilo dosta, ni njoj ni meni. I naravno, ja bih uvijek prvi klonuo, jer bogamu, muškarcu se nešto mora i dignuti, ojačati, postati tvrdo-jakim, dok žene nemaju taj problem. U tom bi me trenutku koji bi uvijek nastupao negdje oko tri izjutra, kad bih već bio sasvim iznuren i dok je čitav grad spavao, Dorotea nježno pritiskala moje grudi, prisiljavajući me na mirno ležanje. Glavu bi sagnula nisko, usta joj se zaokruživala pripremajući se oblikovati slovo "O" i dok bi me njena tamnosmeđa, umalo crna kosa, blago draškala po napetom stomaku, Dorotea mi je vraćala ponos i snagu. Želju nije trebala, ona je uvijek bila prisutna.
Jednom je donijela drvene alke promjera nekoliko centimetara i začuđeno sam je gledao kako ih pažljivo slaže na stolicu koju smo dogurali do kauča, našeg ljubavnog bojnog polja. Puna je iznenađenja Dorotea uvijek bila. I kad bih pomislio kako ne možemo više ništa novog doživjeti, ona bi se potrudila razuvjeriti me. Naravno, beskrajno sam uživao u tome. 
- Za mene? - upitao sam je one večeri pokazujući na alke uredno poslagane jedna do druge: Dorotea je sve uvijek voljela imati pod kontrolom i nije podnosila nered oko sebe. 
- Za nas - odgovorila je, a zelene oči posule bi joj se malim crnim točkama. – Kad otkucaju tri sata. 
- Hoću li ti ikad dosaditi? - upitao sam mirno, ali strahujući od odgovora.
- Nikad! - rekla je Dorotea opkoračivši me i sjela mi na koljena, uzela moju ruku i polako, sasvim je polako, pritom me neprekidno i netremice gledajući u oči, povela moje drhtave prste prema svojoj najvećoj intimi. - Nikad me više nemoj to pitati.
- Neću - promuklo sam rekao osjećajući njenu vlažnost pod vršcima prstiju.
- Što osjećaš? - upitala je i dalje me netremice gledajući: tonuo sam u njen pogled.
- Vlažnost - rekao sam. - I toplinu.
- Ti si je izazvao - rekla je Dorotea - i samo je ti možeš izazvati.
Liznuo sam joj ukrućenu bradavicu još uvijek sputanu minijaturnim grudnjakom nježne ljubičaste boje. Tijelo joj se napelo ispod vrška mog jezika, mogao sam osjetiti kako čitavo treperi. 
- Jesi li dobio odgovor na svoje pitanje? - upitala je Dorotea u tom trenutku izvodeći kružne pokrete bokovima i sa mojom šakom čvrsto pritisnutom uz njenu vlažnost.
- Jesam. 
- A sad - promrmljala je - zaboravimo na sve oko sebe. Nitko i ništa više ne postoji. Samo mi. 
- Samo mi - ponovio sam.

"Samo mi", mislio sam sad gledajući usnulu Doroteu. Zaspali smo tek iza pet. Sjećam se, da kad sam posljednji put pogledao na sat, kazaljke su pokazivale 4:54. Sad je osam sati i grad se budi i ja moram Doroteu probuditi, razbiti ovu sliku koja mi nikad ne dosadi i koju bih vječno mogao gledati: Doroteinu gotovo crnu kosu prosutu po narančastoj jastučnici, ruke joj grle jastuk, potrbuške leži, blago raširenih nogu.
Nisam izdržao. Podigao sam plahtu i toplu deku na njoj i zavukao glavu u tamu i toplinu. Poljubio sam Doroteinu petu. Zatim prste, svakog posebno, pa počeo je ljubiti i nježno grickati putujući svilenim kožnim putem prema gore. Pod usnama sam osjećao njenu napetost i znao sam da je budna, ali ništa nije govorila, nije nikakav drugi znak budnosti davala, dozvoljavajući mi da pijem iz njenog toplog vrela. A onda su joj se bokovi i protiv njene volje počeli uvijati, iz grla joj izlazili nesuvisli glasovi, da bi se konačno probio i sladostrasni krik i vinuo se prema stropu, a tijelo joj se napelo u grčevitom čvrstom luku i odjednom nemoćno klonulo.
- Vooooooooooolim te! - vrisnula je i zatim tiše i sve tiše ponavljala: - Volim te, volim te ... 
Kad je sasvim prestala šaputati, izronio sam ispod deke i pogledao je u zažareno lice. Smijala se bezglasno i to mi se činilo najljepšim mogućim početkom još jednog dana.
- Koliko je sati? - upitala je kad je u nje smirenost konačno nadvladala nasladu.
- Prošlo je osam.
- Sranje! - uzviknula je. - On se vraća s puta u deset. 
Mjehur je sapunice pukao. Gledao sam za njom kako pomamno trči prema kupaonici, osluškivao kako brzim i ljutitim pokretima pere noć i mene sa sebe i mislio na njega kojeg ide dočekati, njenog muža, čije ime nikad, baš nikad, ispred mene nije izgovorila. 
Moja Dorotea ...

Periferno



Trebalo se spustiti, kako mi se činilo, niz strmoglave stepenice, a noge su mi podrhtavale, nisam se osjećao dobro. Sve je u meni podrhtavalo, ne samo noge. Noćašnje pijančevanje još nije isparilo sasvim iz mene, iako dijelom jest, alkohol je prestao djelovati i to je bilo ono strašno. Silno sam želio da počne ponovo djelovati, da se vrati njegova moć koja mi omogućuje siguran korak i neuzburkane i rastrzane misli. 
Lijevom sam se rukom naslonio na spasonosni zidić i počeo se polako i oprezno spuštati niz proklete stepenice. Više bih volio da se moram penjati uz njih, ali ... nadanje mi je bilo uzalud. Pod dlanom sam osjećao hladan i beživotan dodir zidića i to me podsjetilo na Slavicu i njen noćašnji dodir. 

Slučajno sam je u mrkloj noći dlanom dodirnuo i zaprepastila me hladnoća kojom je zračila. Da nije gotova? Umrla? Došla joj glave ova zadnja pijanka? I upravo kad sam se htio nagnuti nad nju i provjeriti diše li uopće, Slavica se trzne i zakašlje. "Kašljica", tako sam je zvao kad bih bio ljut na nju. Neprestano je kašljucala zbog nebrojenih cigareta koje bi tokom dana izdimila. 
Sjećanje na jedan ne tako davni događaj, natjerao me da zastanem na polovini vražjih strmoglavih stepenica i osmjehnem se u tmurno olovno jutro. Ševili smo se, Slavica i ja, dok se večer prikradala gradu, napola ispijena boca odmarala se nadohvat ruke pored zajedničkog kreveta, koji nije bio krevet, već dotrajali kauč. I baš u trenutku kad me strast snažno zgrabila i kad sam trebao prosuti nasladu u toplu i vlažnu nutrinu Slavice, ona se ukočila pod mojim nasrtajima i zakašljala. U trenu me prošla volja za njom, a u meni se podigao val mržnje za kojeg nisam ni sumnjao kako je moguć.
- Jebi se sama! - zarežao sam joj u zarumenjelo lice, skliznuo sa njenog podatnog i mekog tijela, sjeo i zgrabio bocu. - Veće je uživanje držati bocu u rukama, nego li tebe.
- Pa nisam ja ...
- Ah, zaveži - tiho sam procijedio mrzeći je iz dna duše, znatiželjno osluškujući navalu ružnih osjećaja koji su se podizali u meni. - Kašljica, eto što si ti. Jebena kašljica!
- Nisam više jebena - rekla je tužno-humoristički Slavica i ja sam to primijetio, ali nisam se nasmijao, nisam mogao, ništa što bi rekla nije moglo isprati gorčinu osjećaja koje sam počeo osjećati prema njoj.

Prva kap kiše udarila me u lice i to je prekinulo sjećanje. Još mi je samo to trebalo! Da se olovno nebo otvori i spusti vodeni zastor na mene, na ove ionako već klizave stepenice. Moram požuriti, postalo mi je jasno. 
Nastavio sam silazak niz stepenice, bio sam negdje na pola puta da ih se riješim, a Slavičin mi je lik titrao pred očima. 

Sinoć smo i opet, naravno, bili na jednoj pijanci i sasvim sam slučajno primijetio Slavičin pogled. Nisam vrebao, nisam sumnjao. Do tada. Pogled joj je šibnuo preko naših glava u zadimljenoj prostoriji i sudario se sa njegovim. Mogao sam čuti zveket sudara i čudio sam se, kako to da ostali ništa nisu primijetili.
Tip je bio visok i smeđokos i plavook, baš kao i ja, čak je bio i pijan kao i ja i pitao sam se, ugodno omamljen od ispijenog ruma, za koga vraga nije izabrala nekog drugog? Drugačijeg. Ne mog klona! Ah, tko će razumjeti proklete žene, prokleta im duša bila. 
Nekoliko su se sati gledali dok smo svi pili i razgovarali, ali je Slavica ostajala sjediti tik uz mene paleći jednu cigaretu za drugom. Iako pijan i gotovo sasvim ravnodušan, osjećao sam Slavičinu silnu želju da ustane i sjedne pored mog klona. Ali nije. Mirno je sjedila uz mene i kad sam ustao i rekao joj da idemo kući, da je dosta bilo, poslušno je ustala s mukom održavajući ravnotežu i dalje gledajući u mog klona. Ništa nisam rekao, nisam želio činiti scene pred društvom. Nisam im želio kvariti raspoloženje. Moja sranja su samo moja sranja.
Čim smo izašli iz zadimljenog stana i stupili na stubište zatvorivši vrata za sobom, zamahnuo sam i prilijepio krasan šamar Slavici. Zaprepašteno je razrogačila smeđe oči i pogledala me u nevjerici.
- Što ti je? - zacviljela je i to me još više razljutilo, jer morala je znati što mi je, pa sam je tresnuo još jednom.
- Pijan si ko klada! - vrisnula je, a stubištem je njen vrisak odjekivao rugajući nam se.
- Zaveži kujo! - procijedio sam tiho. - I ti ćeš mi govoriti o pijanstvu! Pogledaj se, jedva se držiš na nogama. 
- Nisi ni ti bolji.
- Možda. Ali ja ne gledam drugu kuju dok ti sjediš pored mene. I ne zbog toga što si prokleta ljepotica, budi uvjerena u to.
- Nisam ja ...
Zamahnuo sam da prekinem njenu laž, ali je Slavica ovog puta bila opreznija. Trznula je glavom i izbjegla mojoj ruci, ali je zbog snažnog i nekontroliranog trzaja, tresnula glavom o zid. 
- Ajoj! - zaječala je.
- Vidiš! - zarežao sam zlobno i unio joj se u lice. - Sve te kažnjava.
- Pijan si i zbog toga tako govoriš - optužila me odmičući se na sigurnu udaljenost. - Nikad trijezan o tome ne govoriš.
- Nikad?
- Baš nikad.
- Kratko ti je sjećanje, Kašljice. Al neka ti bude. Neću više o tome. Ujutro ćemo se raspraviti. Nemoj se nadati da ću zaboraviti.
- Neću ni ja.
Zamahnuo sam, promašio ponovo i samo ljutito odmahnuo rukom i potegao iz boce koju sam ponio sa sobom. 

Konačno sam stepenice ostavio iza sebe. Još desetak metara i moći ću kupiti piće, popiti nešto, osloboditi se muka i gorkog sjećanja. 
Kad sam se prije pola sata probudio, sjetio sam se obećanja danog Slavici o jutarnjem , ali pogledavši je još uvijek usnulu, kosom posvuda oko sebe, izgubio sam volju za bilo kojom raspravom. Piće, to je ono što mi treba, a ne neka neplodna i uzaludna rasprava. Dočepati se boce bilo je primaran zadatak, sve je ostalo periferno. Može čekati. Neka čeka.
Duboko uzdahnuvši, nastojeći smiriti uzdrhtale udove, otvorio sam vrata prodavaonice i namjestio smiješak na lice.
- Dobro jutro! Molim bocu ruma.
Gledao sam sretno i opušteno dok je prodavačica zamatala bocu u bijeli papir, znajući da je olakšanje nadohvat ruke, osjećajući kako Slavica nije važna. I ne samo ona. Ništa nije važno. Sve je periferno. Čak se i ja nalazim na periferiji života i nije me briga za to. 

Držeći čvrsto centar svog života umotan djevojačkim rukama u bijeli i šuštav papir, požurio sam prema obližnjem parku gdje ću se smjestiti na klupu, otpiti prvo požudno, zatim sa zadovoljstvom i bez žurbe. Sve je ostalo prestalo postojati. Postalo nebitno. Periferno.

utorak, 20. kolovoza 2013.

Common training



I met Helena at the daily running:she joined me one cold winter day shooked with her blond head,smiled and asked:

- Can I train with You? I noticed that You run almost everyday and I have a great desire to run a half marathon. Can I run with You , I think You can train me, make me able to run such a long run?

I didn't answer. I looked at her from head to foot ,open carefully without hiding.
She was high at least 170 cm. Having long legs ( which were hiden in a dark blue tracksuit) but I discovered later that they were beautiful) she was natural blond with long hair ,she tied her hair in a ponytail and her ponytail was bouncing on her back as she was running in front of me.
Her eyes weren’t blue and that surprized me : they were grey and for the first time I saw such a sight.

Her hips were maybe a little bit stronger , but all together , with her wide smile, on her wide face, she was giving an impression of a great vitality.

I changed the rhythm for several times, I speed: she followed me with a bit of a stain. I know that she could run faster and longer, and I thought , why not , I run anyway everyday, I could use her company, especially a female company.

We were hard practicing for a whole winter! She didn't hesitate not once. She listened to my advices carefully,she followed me in rate till limits of her endurances. I forced her to run in the mountains, so that she can absorb as much power in her legs and strengthen her lungs.
We sung during the run and constantly discussed: she become simply great and I enjoyed more running with her. She was never late: she arrived always on time, always smiling and always beautiul, fulled with freshness and joy. I loved being near to her : it was nice to run in the woods, with Helena next to me , with her open red lips, wet, gasping for breath, wheezing breath, but doesn't flinch. I often wanted to grab and kiss those beautiful lips in the woods.I wanted to refrain , but don't ask me how. It was very painful…

I choose the path long 21 km. Half marathon. For the finish of halfmarathon I have deliberately left kiometar long climb up the hill, a narrow forest trail.I told her that it was a challenge: I never told her that I love to run behind her and look into her, following her , listening to her hard breathing, enjoying the movements of her hips, her long legs that were strong and fast loping meters , that blue tail that whiped on her back, as if she whipped herself and forced into greater and greater effords! I kept that thought for myself.

We enjoyed both in the long-running and almost everyday of our friendship , training, our common enjoyment of stress the body, knitted something between us, and we didn't know that and connected us by invisible and strong treads of desire, which we weren't aware of , but were always very much present , very natural as breathing! Somethimes our feelings came out into the surface, while we were draw up folded in the body, after an outstanding effort: Helena would looked at me, just below the eye, and make something flashed in her eyes and between us. That confused us , so we quickly continued to run in such moments ,not restning our panting lungs enough.

The decisine day has came: the first day of spring has just dawned , it's name tells everything!
We started slowly the first 5 km. We didn't hurry the rhythm training and when I saw that she didn't even hard breathing and when I became certain that her muscles are well warmed, we rushed down the road swallowing meters, kilometers ten, twenty kilometers!

She endured all, but she was a little unstable on the 15-th kilometer, which she quickly won her unstablity. In the moment when she overcome her crisis she rushed with new, hidden forces, which she didn't even know that existed in her, she smiled at me so happy and I didn't need another reward for my effort. I was endlessly enjoying her happiness!

And than we arrived at the mountain: 1000 m heavy and sharp climb! It seemed steep,long and tough, seen from the bottom of the hill! Narrow trails, forest, steep climb with such a slope , so that you had to lean forward and almost nose touching the ground, where fallen twins were dried.

- Now - I told her, patting her on the shoulder. - Now , you must to rush , do your best ! You've already won ! This is just a cream on the top of the cake ! You did your first halfmarathon!
Congatulations !

Jarred by praise , encouraged, she rushed up to the hill like the wind: I couldn't bear to follow her! The top of the hill was approaching she was moaning and hard breathing and so do I !
Our muscles were yelling, the lactic acid was splashing through the muscles, pain to the pain, but we ran as crouch, with our noses close to the ground, unable to see the top of the hill, suddenly we found ourselves on the top! It was the end, we came to the finish line!

Helena turned to me, beaming, se was all sweaty and red, with her arms wide open, jumping from the rush of adrenaline, endorphins:her body has become a great pleasure. She was jumping high in the air, closer to me and she spontaneousy hed me and I hed her too, than her laughter suddenly stopped, she looked me seriously with the sun in her hair, her desirable lips approached to me and there at the top of the hill we were kissing and kissing and we couldn't stop loving each other!


Copyright © 2005. misko-barred the use of published works without the author's consent

Žuta kiša



Ponekad bi mu jutra bila iznimno teška i u glavi mu se motalo pitanje: isplati li se sve to? Ovog je jutra primijetio sivilo kiše kroz otvoreni prozor istog časa kad se probudio i znao je, ležeći gol pod toplim pokrivačem i osjećajući toplinu tijela Dorine, kako ga najvjerojatnije ništa neće ovog dana uspjeti raspoložiti. Ustao je s mukom i namrgođeno i sporo se oblačio u sasvim hladnoj sobi. Nije obraćao pažnju na hladnoću, tijelo mu je očvrsnulo gotovo svakodnevnim vježbanjem. Malo hladnoće ne škodi, možda će ga čak i natjerati na pojačanu aktivnost.
Prišao je otvorenom prozoru i bacio pogled u daljinu, prema moru. Na sidrištu su se odmarala dva broda i Vilko je samo pogledom preletio preko njih, ne želeći se pažljivije zagledati. Da ne prizove uspomene, daleke i divlje i lijepe i kojima se sve češće vraćao u trenutcima kad bi bio sam. More se sivjelo pod olovnim nebom, nije bilo ni tračka sunca, a kiša, ona sitna i silno uporna i dosadna, prava jesenska kiša, spuštala se tiho mrmoreći na svom putu. 
Kao i obično, dole ispod, na mokroj ulici, brujao je automobil, a Vilkova je susjeda šetala svog psa. Podigla je pogled uvis, prema kišnoj zavjesi, prema Vilku, i mahnula mu na pozdrav. Odgovorio je odmahnuvši joj i zapazivši njeno ozareno lice, zapitao se kako li bilo tko može biti sretan u ovo prokleto jesenje kišovito i prohladno jutro?
Iza Vilkovih leđa dopre duboki uzdah i Vilko se okrene. Dorina se probudila i gledala ga još uvijek sanjivih očiju, ali sa osmjehom na licu. Uvijek je bila raspoloženo-nasmijana i volio je to kod nje, ali ga je ovog jutra živciralo njeno sretno lice. 
- Dobro jutro - reče Dorina i prstima prođe kroz svoju dugu kosu neobične boje, koju je Vilko silno zavolio. - Koliko je sati?
- Sedam - reče on kratko: još ni zube nije oprao, a ona bi htjela razvezati priču!
- Oh! - uzvikne Dorina. - Moram požuriti. 
- Idem se ispljuskati vodom i pristaviti kavu, dok se ti obučeš - reče Vilko.
- Zlatan si - dobaci Dorina za njim, jer već je izlazio iz sobe i žurio u kuhinju pristaviti vodu, želeći se dočepati kupaonice što prije.

- Što ćeš danas raditi? - upitala ga je nekoliko minuta kasnije.
- Ništa - kratko je odrezao.
Pogledala ga je. Primijetio je iznenađenje na njenom lijepom licu, ali čak ni pogled na to lijepo lice nije mogao ublažiti njegovo neraspoloženje.
- Što ti je? - upita ona.
- Ništa.
- Nisi bolestan?
Odmahnuo je glavom otpivši gutljaj vrele kave koja mu je silno prijala.
- Siguran si?
- Siguran sam. Samo sam neraspoložen.
- Neraspoložen? - upitala je i zagledala se u njega. - Zbog čega?
Vilko je uzdahnuo. Događa se upravo ono što je tako silno želio izbjeći: razgovaraju ... ne, točnije bi bilo, trpi ispitivanje. Njeno, Dorinino. To ga je naljutilo, ali je nastojao odagnati ljutnju, stišati je, jer znao je da Dorinine namjere nisu loše. Mnogo mu je puta pokazala da ga voli i da joj je stalo do njega. Ali on ... pa nije on kriv što ne trpi olovno-siva kišovita jutra i što mu se u tim jutrima u glavi porađaju čudne i tmurne misli. 
- Nešto se događa s tobom - rekla je Dorina, ustala i prišla Vilku koji je sa šalicom kave u ruci stajao pored prozora bodući pogledom mržnje sivu zavjesu kiše. - Mogu li pomoći?
- Pomažeš - reče on osjećajući Dorinine grudi na svojim leđima i njene duge prste u svojoj kratkoj kosi.
- Pomažem? – upita ona, a dah mu njen toplo pomiluje vrat.
- Pomažeš - ponovi Vilko, okrene se prema njoj i poljubi je ovlaš. - Ne obraćaj pažnju na moja povremena neraspoloženja. Suviše brineš.
- Nemam razloga brinuti se?
- Nemaš.
- Onda dobro - reče Dorina i nasmije se. - Moram ići. Ne smijem kasniti. Misli na mene i razvedri se do večeras, molim te.

Trčao je polako, jer trčao je uz brdo, cestom koju je vrlo dobro poznavao i štedeći dah i snagu. Jer pravo će trčanje započeti onog trenutka, kad prođe uz streljanu i utrči u šumu, među borove, ostavljajući sivu i mokru cestu iza sebe. Polovica je njegovog neraspoloženja tajanstveno nestala istog časa, kad je pod nogama osjetio zemlju, a pluća mu udahnula svježi vlažni šumski zrak. Kiša je i dalje lagano mrmorila, ali mu sad već to nije smetalo. Počeo je uživati u fizičkom naporu, osjećajući kako na taj način rastjeruje oblake neraspoloženja koji su se nagomilali u njemu. Ponekad se pitao, da li bi uopće mogao preživjeti bez trčanja i pritom, naravno, ostati normalan. U ovom poludjelom svijetu sve je manje lijepih i dobrih stvari zbog kojih je divno živjeti. One druge, neugodne, odvratne i opasne, kao da preuzimaju primat. Svakog dana neka nova gadost događala se u svijetu i pritiskala sve ljude na planeti. One koji su bili toga svjesni, kao i one koji toga uopće nisu bili svjesni. Ne možeš umaći. Nigdje se nisi mogao sakriti i živjeti svoj život. Rodio se dvjesto godina prekasno, sve je više bio uvjeren u to. Prošla su vremena kad si mogao odvojiti se od takozvane civilizacije i uživati u samoći, u netaknutoj divljini, čistih misli i bistrog uma. 
Odjednom je postao svjestan promjene i prošlo je nekoliko trenutaka, dok nije shvatio kako trči uskim šumskim puteljkom kroz gustu šumu. Kišne su se kapi slijevale niz smeđu koru drveća dajući joj neobičan sjaj, a kiša kao da je još malo pojačala. Osjećao je njeno poznato bockanje na licu svaki put, kad bi podigao glavu prema nebu kojeg nije mogao vidjeti.
I vjetar se pojačao, osjetio je to na onoj laganoj nizbrdici prije početka dugačke i teške uzbrdice koja bi ga svaki put izmorila, ali i ispunila beskrajnim zadovoljstvom kad bi je konačno savladao i sa olakšanjem se počeo spuštati niz brdo. Upravo dok se dubokim udisajima pripremao se za juriš uz brdo, ledeni zapuh vjetra natjera drveće na drhtanje. Bezbroj požutjelih listova se otkinulo sa vlažnih grana i zalepršalo u sivom i mokrom zraku i Vilko sasvim uspori tempo, a dah mu se presječe zbog ljepote prizora.
Žuti su listovi plesali svoj posljednji ples, polako se spuštajući prema tlu, prema vlažnoj zemlji, koja ih je čekala. Bezbroj žutih listova, poput žutih i razigranih leptira plesala su u vlažnom zraku oklijevajući se spustiti na zemlju i umrijeti.
"Ah", pomisli Vilko osjećajući se opušteno i smireno i sretno. "Ovo je dokaz da je i smrt lijepa, veličanstvena, a ne strašna kao što je obično zbog glupog straha prikazujemo. Zar lišće ne pleše radosno svoj posljednji ples? Radosno se približava zemljinom zagrljaju, smrti. Plešući, igrajući, slaveći život po posljednji put, prije nego li će umrijeti."
Nebo je u tom trenutku raširilo svoje beskrajne ruke grleći svijet i sručivši na njega silan nalet kiše, ali Vilku to nije smetalo. Grabio je kratkim, ( zbog klizavosti terena nije se usuđivao pružiti korak ) i brzim koracima uz vlažno brdo, osjećajući toplu vlažnost na licu za koju je znao da ne potječe samo od kiše. 


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Crna kosa njena



Moja se Ava onog dalekog ljeta često licem približavalo mome, a crna i silno duga kosa padala joj sa strane uskog i lijepog lica. Vršci najcrnje kose koju sam ikada vidio, nježno su mi golicali razgolićene grudi, dok sam požudno očekivao Avin poljubac. Čitavo je to ljeto odisalo na Avu, na ljubav, na slast, na strast, na strast i još jednom na strast. 
Uvijek sam je iznova želio i uvijek sam je iznova uzimao u svim mogućim trenutcima i svim mogućim pozama, ali zbog nečeg ono silno vruće jutro ostalo mi je u najživljem sjećanju, kao da smo taj put jedini put uživali u uzajamnom milovanju. 
Probudio me njen znalačko-neumorni jezik. Otvorio sam oči i ugledao golu Avu koja me opkoračila oko kukova i lizala mi bradavice. Duga i kao noć crna koca sakrivala joj je lijepo lice u polumračnoj sobi, ali nisam imao potrebe vidjeti ga. Sasvim sam dobro znao, da joj se plave oči divlje sjaje, dok me u rano jutro uvodi u ljubavnu igru. Bila je požudna, moja Ava, požudna možda i više nego ja, pa smo proždirali jedno drugo gladnim i nezasitnim ugrizima ljubavi. 
Tog prevrućeg jutra Avina usta su se požudno otvorila i primila u svoju vlažnost moju pulsirajuću muškost, pružajući mi beskrajnu slast. Zadrhtao sam i nastavio drhtati, sve jače podrhtavati, osjećajući kako se gubim, nestajem, padam u nepoznati ponor, a silno želeći ostati ovdje, produžiti trenutke uživanja u beskonačnost. Vođen tom mišlju, ako je to uopće bila misao, a ne samo običan nagon, zgrabio sam grčevito Avinu dugu i crnu kosu objema šakama. Upleo sam prste u crne i svilene bičeve, pritežući joj glavu k sebi, što bliže meni, što bliže mom zadovoljstvu. 
U jednom sam trenutku ugledao odsjaj Avinog plavog oka, pogleda dobačenog mi preko mog napetog trbuha, dok je njen jezik palucao brzo poput zmijskog, šamarajući me nasladom. U slijedećem trenutku, osjećajući kako će vruća slatkoća svakog trenutka rasprsnuti se i poteći iz mene, već nisam bio siguran jesam li Avin pogled vidio ili ga zamislio. Prestao sam misliti i počeo samo osjećati. 
- Arrrrgggghhhh - izlilo se iz mog grla hroptanje kojeg sam čuo kao iz daljine: tutnjalo mi je u ušima, pričinjavajući mi bol. 
- Pusti mi kosu! - zapovjedila je Ava oštro. - Odmah!
Tek sam u tom trenutku shvatio da i dalje čvrsto držim njenu kosu pritežući joj glavu prema svom trbuhu. Njen je lijevi obraz bio pritisnut uz moj trbuh, ruke sam raširio potežući joj kosu širokim zahvatom. Osjećao sam pečat Avinog obraza na vrelini svog znojnog tijela. 
- Pusti! - zapovjedila je ponovo.
Pustio sam. Konačno sam ponovo mogao reagirati, vratio sam se u stvarnost iz koje me je potjerala Ava svojim vještim ustima. Olabavio sam sasvim stisak i osjetio kako joj kosa klizi kroz moje prste. Poput crne vode, meko i bešumno. Podigla je glavu sa mog i dalje uzdrhtalog trbuha i nasmijala se.
- Dobro jutro, nježna bitango! - rekla je.
Zaustio sam da joj odgovorim, ali nisam mogao. Grlo mi se stezalo, a osjećaji su galopirali u mojim grudima poput krda uplašenih divljih konja. 
- Ava ... - uspio sam promucati nakon nekoliko pokušaja. - Volim te!
- Mekušac - rekla je Ava smijući se i ustajući u polutami sobi. - Jedno dobro ranojutarnje svršavanje te sasvim slomilo.
- Ava - ponovio sam, želeći joj reći kako je to što sam joj rekao da je volim najčistija istina, a ne samo trenutačni osjećaj zahvalnosti zbog pružene mi naslade.
- Mekušac ovdje - prekinula me je položivši ruku na moju mlitavost, a zatim me kažiprstom, dugim i na njemu uskim i bijelo obojenim noktom, kucnula po čelu, dodavši: - I ovdje!
Mrzio sam je tog trenutka. I silno sam je volio tog istog trenutka. Mislite da je to nemoguće? Uvjeravam vas, sasvim je moguće! Gledajući je kako pali cigaretu u vrućoj polutami sobi, znao sam da je beskrajno volim i da joj to moram prestati govoriti. Inače ...


Nisam joj prestao govoriti. Nisam mogao. Naprosto sam osjećao potrebu često joj govoriti kako je volim, kako je lijepa, kako ... Smijala se. Uvijek se smijala mojim izljevima rječitosti i podrugljivo se osmjehivala, gledajući me ispod gustih trepavica. 
- Meni je potreban jak muškarac - rekla mi je jednom na obali, dok smo gledali brodove na vezu u večernjem sutonu. - Ne mekušac.
Zbog nečeg, te me večeri posebno naljutila ta njena već mnogo puta izgovorena rečenica. Nije me bilo briga za ostale dokone šetače oko nas, za ništa me nije bilo briga tog trenutka. Brzim sam pokretom sunuo rukom prema Avinoj dugoj i kao noć crnoj kosi. Grubo sam zavukao i upleo prste u svilene niti stežući je svom snagom koju mi je bijes povećao. Povukao sam je prema sebi i znam da sam se osmjehnuo ugledavši na Avinom lijepom licu oblak boli kojeg je isti čas nestalo. Dobru je samokontrolu imala lijepa Ava. 
- Voliš ovo? - zarežao sam unoseći joj se u lice. - Grubost? To voliš?
Nije odgovarala. Samo je mirno stajala uzvraćajući mi pogled. Zurili smo jedno u drugo, dok su ljudi prolazili pored nas, radoznalo nas pogledavajući. 


Jednog sam se vrućeg jutra probudio prije nje, prije Ave, ustao sam i gledao je stojeći pored kreveta, kako spava. Ležala je na trbuhu, ruke su joj bile raširene grleći jastuk, noge razmaknute, tvoreći veliko i naopako slovo V. Kosa joj se prosula posvuda oko nje i ja sam se, ne razmišljajući, sagnuo i podigao crnu i tešku Avinu kosu, položivši je na njena leđa. Dopirala joj je točno do male i čvrste joj kruškolike stražnjice. Dugo sam promatrao raskošni prizor, usjekavši ga zauvijek u sjećanje.
Godine su prohujale od tih vrućih ljetnih dana. Ava je, baš kao što sam i slutio, otišla iz mog života. U početku sam često i prečesto mislio na nju, na Avu, na ono vruće ljeto koje kao da je vječno trajalo, a usprkos tome preletjelo u trenu. Svaki put, kad bi se prisjetio Ave, u sjećanju bi mi bljesnula njena duga i crna i sjajna kosa, čiji sam miris sa uživanjem udisao u svakom mogućem trenutku. 
Naravno, s protokom vremena, sve sam rjeđe mislio na Avu i njenu kosu. Vrijeme sve proždire, potiskuje, zatrpava. Sad bi samo ponekad, tu i tamo u nekom čudnom trenu bljesnulo u meni sjećanje koje nije dugo trajalo. Bolje je ne sjećati se ... Ali nisam sasvim mogao pobjeći sjećanju. Svaki put, kad bih ugledao neku ženu s dugom i raskošnom kosom koja joj se prelijeva u valovima preko leđa, sjećanje na Avu bi me preplavila i vraćala u ono davno doba, kad smo bili mladi i obijesni. 


U trenutku kad sam stupio na zubato zimsko sunce, napustivši jednu od zgrada u sklopu bolnice i zakoračivši niz stepenice prema parku, nečiji me zvonki glas pozove. Osvrnuo sam se, lijevo i desno, ali nikog poznatog nisam ugledao. A onda sam ugledao nju: sjedila je na klupi umotana u topli zeleni kaput, a na glavi joj krasan svileni šal omotan poput turbana. Zagledao sam se u nepoznatu ženu koja me pozivala. Tik uz nju, mlada je i visoka djevojka stajala pored nje, položivši joj ruku na rame. Primijetio sam dugu i raskošnu crnu djevojčinu kosu i sjećanje mi munjevito bljesne. 
- Ava? - upitao sam brzo zakoračivši prema njima. - Je li moguće?
- Moguće je - odgovorila je. - Još uvijek je moguće. 
Nagnuo sam se nad Avu položivši joj poljubac na obraz, tik uz usta kojih sam se još vrlo dobro sjećao. Primijetio sam bore na njenom licu i umoran pogled. Nije to više bio onaj prkosni pogled kojeg sam se sjećao. 
Nastojeći se pribrati, ne odati svoje osjećaje, sakriti misli, uspravio sam se radoznalo klimnuo prema mladoj djevojci u Avinom društvu.
- Kćerka? - upitao sam.
- Laskavče stari - uz hrapav smijeh reče Ava. - Ovo je moja draga unuka Ivona. Zar nije ista, kao što sam ja bila u tim godinama?
- Još je ljepša - rekao sam gledajući u umorne Avine oči, šaljući joj sasvim drugačiju poruku.
Klimnula mi je glavom i ja sam znao da je shvatila moju misao i bilo mi je prijatno zbog toga. Osjetio sam toplinu u grudima i ni na što ne misleći prepustio sam se osjećajima za koje sam bio uvjeren da su odavno prestali postojati. 
- Što ćeš ti ovdje? – upita me.- Jesi li bolestan?
- Samo rutinski pregled – odgovorio sam. 
- Jak i mekan istovremeno – podrugljivo je rekla.
– A što ćeš ti ovdje? - upitao sam opijen trenutkom. – I od kad skrivaš kosu? 
Ava podigne ruke i odmota svileni šal oko svoje gotovo sasvim ćelave glave. Tu i tamo bljesnuo bi na zimskom suncu po koji mali čuperak nečeg što se moglo nazvati kosom.
- Oprosti - rekao sam. - Molim, oprosti. 
- Navikla sam - reče Ava. - Kemoterapija tako djeluje. 
Klimnuo sam, a grlo mi se stegnulo i boljelo me. Ono daleko vruće ljetno poslijepodne mi bljesne u sjećanju i znao sam da ću zaplakati i nije me bilo briga i nisam se ni trudio suzdržati. Sjeo sam pored Ave i nezgrapno je zagrlio, kad je njena unuka Ivona sklonila svoju ruku s Avinog ramena.
- Mekušac - rekla je Ava utonuvši mi u zagrljaj. - Nikad nisi znao kontrolirati osjećaje. Nikad ...
Nešto me je u njenom glasu opomenulo, pa sam se malo odmakao od njenog lica u kutu oka ugledao joj suzu. Trenutak je tu stajala i nemoćno podrhtavala, zatim klizne niz umorno lice i izgubi se među borama. Nasmiješila mi se kroz suze koje su sad nesmetano potekle.
- Bila sam tako luda - reče sasvim tiho.
- Ne - usprotivio sam se. - Bila si sasvim mlada.
- Sasvim je prijatno plakati u dvoje - reče Ava tihim, jedva čujnim šapatom.
Nisam odgovorio. Gledao sam kako vjetar podiže lišće i vitla ga hladnim zrakom, podiže uvis, pa još više i odjednom ga više nisam vidio. Zatvorio sam čvrsto oči osjećaju tople Avine suze.



Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Optužena



Probudio sam se uz trzaj i osjećaj mučnine. Mirovao sam u krevetu, ne želeći se pomaknuti, uzalud se nadajući kako ću ponovo uroniti u spasonosni san. U kojemu se neću mahnito znojiti i u kojemu neću osjećati odvratan okus u ustima i oštru bol u stomaku koji se podizao. Prijeteći povraćanjem, znao sam. Odnedavno sam počeo povraćati svaki put sutradan ujutro poslije pijanke, a bogami, jučerašnja je pijanka bila velika i dugo je trajala.
Nisam dugo mislio na jučerašnje uživanje, jer želudac mi se podigao, osjetio sam gorčinu kako mi se penje uz grudi i znao sam da više ni časa ne smijem oklijevati. Sunuo sam iz kreveta onako gol, ne mareći ni za što i jureći ludom brzinom prema toaletu, umalo oborivši Rozu, tako sam je snažno odgurnuo, koja mi se našla na putu u uskom hodniku. 
- Luđače jedan! - poviče Roza za mnom. - Opet ti je slabo!
Nastavila je govoriti, ali je više nisam čuo. Poznavao sam njene monologe i nisam više obraćao pažnje na njih. Zaključao sam vrata kupaonice i otpočeo s povraćanjem nagnuvši se nad kadu. Obilno sam se znojio povraćajući i bojao se uspraviti, dohvatiti četkicu za zube i pastu i konačno se riješiti odvratnog okusa koji me pratio govoreći mi svojim smradom o nebrojenim popušenim cigaretama i mnogim ispijenim čašama. 
Malo sam se oporavio, počeo bolje osjećati, pa sam prao zube nagnuvši se nisko nad kadu i ujedno puštajući mlaz vode da mi ledenim prstima miluje zatiljak. Bol je u glavi popuštala, snaga mi se vraćala. Iskoristio sam to i ugazio u kadu i istuširao se. Pomoglo je, ali ne sasvim. Bilo mi je potrebno piće. Hitno!
Iskoračio sam iz kade i počeo se čvrsto trljati i upravo mi u tom trenutku aktiviralo se sjećanje. U mislima sam vidio samog sebe kako se pijan vraćam kući, a u ruci čvrsto stežem umotanu bocu. Tako je! Kupio sam bocu u onoj maloj prodavaonici koja je otvorena čitave noći, bocu žestice. Nisam se točno mogao sjetiti koju sam žesticu kupio i to me ljutilo. A onda sam odlučio da to uopće nije važno, jedino je važno da sam je kupio, donio kući i negdje sakrio. Ali gdje? 
Onako gol, usprkos tuširanju sasvim slabo osvježen, vratio sam se u sobu i počeo oblačiti, dok mi je pogled sumanuto tutnjao sobom tražeći bocu. Nisam je vidio i to me počelo ljutiti. Pa mora da je ovdje! Moram je pronaći!
Počeo sam pretraživati sobu od prozora, polagano se pomičući prema vratima i zavirujući u svaki mogući kutak u kojemu bi se mogla sakriti boca. Nije je bilo! Da nije ispod kreveta? Sagnuo sam se bolno i kleknuo, pa četveronoške puzeći zabio pogled ispod kreveta.
- Ma što to radiš? - upita Roza: njene su se noge odjednom stvorile pored mog lica, a da je nisam ni čuo kad je ušla u sobu. - Jesi li još pijan?
Odjednom mi je sinulo: ona, Roza ju je našla i sakrila! Roza je sakrila bocu! Učinila je to već jednom i sad je ponovo. Odjednom sam bio sasvim siguran u to. Učinila je to ponovo, mada mi je čvrsto obećala kako više nikad neće dirati moje piće. Pljusnuo sam je onog dalekog dana nekoliko puta i gledao je kako cmolji. Šmrcajući i moleći me da je prestanem tući, pokazala je na mjesto gdje je sakrila moju bocu. 
Ljutito osjećajući kako mi se čitavo tijelo trese, podrhtava, ustao sam i zakoračio prema Rozi.
- Gdje je? - upitao sam prijeteći.
- Što?
- Gdje je boca?
- Ne znam ja ni za kakvu ...
Pljusnuo sam je i prekinuo joj lažljivu rečenicu. Uplašeno me je pogledala i zakoračila unazad, ali sam je ja pratio.
- Ne laži! - prijeteći sam zarežao. - Gdje si sakrila bocu?
- Nisam, kunem se!
Raspalio sam je nadlanicom preko usta i obradovala me krv koja joj je potekla niz bradu. 
- Hoćeš li sad reći? - upitao sam, osjećajući kako svaka žilica, svaka pora mog tijela vapi za pićem.
- Ne znam, nisam ja ...
Pljusnuo sam je. Pa opet. I opet ...

Noć se upravo spustila nad gradom kad sam se polako vraćao kući. Nije mi se žurilo. Kući će me dočekati uplakana i neraspoložena Roza izigravajući mučenicu. Pa sam hodao sve sporije, nastojeći dokučiti što li se dogodilo s bocom. Ali nije išlo. Čitav dan nisam ništa jeo, a popio sam nekoliko pića, tek toliko da mi smiri živce, umiri ruke i uzdrhtalu utrobu. Lutao sam gradom neraspoložen i pušeći neprestano i sad sam osjećao kako mi vršak jezika naprosto gori. Uopće nisam uživao u cigareti, ali sam svejedno palio jednu za drugom. 
Otključao sam vrata stana, vladao je mrak, samo je treperava svjetlost televizora dopirala iz dnevne sobe. 
- Ima li što za jesti? - upitao sam.
Roza nije odgovorila. Sjedila je u fotelji, meni okrenuta leđima i lijepo sam vidio njena ukočena ramena koja su mi govorila o Rozinoj ljutitosti. 
- Nećeš odgovoriti? - upitao sam i odjednom mi je bilo svega dosta: Rozina su ramena bila ukočenija nego ikad.
- Ma, jebi se, kujo prokleta! - iznervirano sam rekao. - Ionako ne znaš kuhati. Jebi se ti i tvoja večera!
Čitav mi se golemi jutrošnji bijes odjednom vratio i pritiskao me. Brzim sam koracima odšetao do sobe, ušao i zaključao vrata: neka kučka spava na kauču! Vadeći još jednu cigaretu u neprekidnom današnjem nizu, prišao sam ormaru iza čijeg su stakla počivale nekad davno čitane knjige. I tada sam je ugledao. Bocu.
Stajala je lukavo sakrivena iza knjiga i uopće je ne bih ni sad primijetio, da je nije odao odsjaj svjetlosti žarulje. Nacerio sam se zadovoljno. Polako sam odmaknuo knjige i izvukao bocu. Rum. Najbolje piće na svijetu.
Dok sam otvarao bocu, odjednom sam se sjetio da sam Rozu nedužnu izmlatio. Nije ona uzela bocu. Bila je nedužna. Ta me je misao zabavljala i potegavši prvi gutljaj, prasnuo sam u razdragan smijeh. U svakom slučaju, dobila je što je zaslužila: da nije to učinila već jednom, ni jutros je ne bih okrivio. Sama je kriva.
Smijuljeći se, otpijajući povremeno, odlučio sam ništa ne reći Rozi. Što manje zna, to bolje za mene. I neka ide u vražju mater ona i jelo koje je skuhala. Ukoliko ga je skuhala. Ako nije umjesto kuhanja čitav dan cmizdrila sažalijevajući samu sebe. Neka ide do vraga!
Mir me zahvaćao toplim zagrljajem, dok sam palio još jednu cigaretu i pogledom milovao tek otvorenu bocu ruma. 


Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poljubac


Vilko, četrnaestogodišnjak koji kao da je preko noći naglo izrastao, hukne u promrzle prste, pa kad mu to nije pomoglo, ponovo ih strpa u duboke džepove traperica. Pod prstima je osjetio kutiju cigareta i poželio je jednu zapaliti, tako bi čekanje u zimskoj večeri postalo prijatnije. Čekao je Bojanu, čekao ju je već treću večer za redom. Čekao je pred školom koju su oboje pohađali i to je bio jedan od razloga zašto nije zapalio cigaretu. I barem privremeno i sasvim kratko ogrijao promrzle prste na plamenu.
Prije jednog je sata zašlo sunce, dani su bili već sasvim kratki i sivi se dan odjednom pretvorio u mrklu noć. Nije mu smetalo. Vilko je mislio na Bojanu, mislio je intenzivno na njeno duguljasto lice, smeđu dugu i ravnu kosu i blage smeđe oči koje su ga, takav je stekao dojam, uvijek upitno gledale iza stakala naočala. Sumnjao je i koje pitanje nečujno leži iza tih lijepih smeđih očiju. Krupne i sjajne oči, kao da su vriskale pitanje:"Kad ćeš me poljubiti?"
Večeras. Biti će to večeras, odlučio je Vilko pocupkujući s noge na nogu i nastojeći se barem malo ugrijati. Kad Bojana bude izašla iz škole, uzeti će knjige iz njenih ruku, mali znak pažnje i kavalirštine, i povesti je dobro im već znanim putem uz stepenice prema parku. I pravac po šljunkovitoj i škripećoj stazi do njihove dugačke zelene klupe. I odmah će je poljubiti. Istog trena kad budu sjeli. Neće čekati kao što je čekao prošle dvije večeri i kako je vrijeme odmicalo, Vilko je sve više gubio hrabrost i kad je Bojana konačno promucala kako više ne smije ostati vani, mora kući, odahnuo je s olakšanjem. Viša sila. Nije on kriv, nije mu dala vremena.
Ali je duboko u sebi znao da Bojana ništa nije kriva, možda ni on sam nije kriv, ali blagi stid ga nije napuštao. Zar je kukavica? Zar se boji poljubiti djevojku? Pa ona to očekuje. Svi već u razredu misle kako se on naveliko ljubi i prijaju mu njihove zavidljive primjedbe i pitanja, na koja maglovito i tajanstveno odgovara. Kad bi oni znali ...
Nošen ledenom burom, do Vilka dopre zvuk školskog zvona. Konačno! Za koji čas ... Gledao je kako đaci u ludom trku izlaze iz tople zgrade na hladnu ulicu sretno galameći. Navirali su kroz vrata poput silne bujice uz žamor i sretna lica. Još je jedan školski dan završio!
A onda je ugledao nju, Bojanu. Kao i uvijek, hodala je između dvije prijateljice, ali ugledavši ga, nešto je rekla prijateljicama, okrećući glavu čas prema jednoj i čas prema drugoj, pa se sama uputila prema Vilku.
- Evo me - reče ona približivši mu se.
- Konačno - reče Vilko i nasmije se.
- Dugo si čekao?
- Nije važno - reče on uzimajući njene knjige. - Sad si tu.
Bojana se sretno osmjehne i više ništa nije bilo potrebno reći. Vilko slobodnom rukom uhvati malu i toplu šaku Bojane, pa s rukom u ruci, krenu prema stepenicama koje će ih odvesti do parka i zatim do njihove klupe.
"Večeras", pomisli Vilko u sebi. "Večeras ću je poljubiti".
- Neću moći dugo ostati - reče Bojana u mrak u vjetar, u hladnoću.
Vilko protrne. Morati će se brzo odlučiti. Ne smije oklijevati. Mora je poljubiti, ona to očekuje, a i on to želi. Silno, gotovo bolno, želi po prvi put poljubiti djevojku u svom životu. Neprekidno je mislio na Bojanu i po prvi put u njegovom životu, nije mu bilo mrsko ići u školu. Jer znao je, u školi će vidjeti nju, Bojanu i primijetiti će kako ga njene krupne i blage oči prate duž dugačkog hodnika, dok on svojim društvom polako se udaljava. Izigravajući ravnodušnost. Ali nije bio ravnodušan: osjećaji su se podizali u njemu poput podivljale plime. Čas je osjećao beskrajnu sreću, a čas veliku i tešku tugu, koju bi jedva podnosio. Bolno i lijepo, nekakvo uzvišeno stanje, rekao bi.
- Zašto ne možeš ostati kao i obično? - upita je, dok su se uspinjali zavojitim stepenicama, približavajući se ulazu u park.
- Starci mi nešto sumnjaju.
- Što?
- Da imam dečka.
- Pa imaš ga - reče Vilko i nasmije se.
- Zašto se smiješ?
- Ne znam. Koliko možeš ostati?
- Pola sata - odgovori Bojana tužno. - Samo pola sata.
"Dovoljno za poljubac", pomisli Vilko gledajući krišom njeno duguljasto lice uokvireno kosom."Moram je poljubiti. Večeras. Nema više odlaganja".
Stigli su do njihove klupe, vrlo dugačke i zelene, a koja je u mraku djelovala crno. Sjednu tik jedno uz drugo i Bojana nasloni glavu na Vilkovo rame. Miris ga njene kose silno uzbudi i jedva se suzdržao da ne zadrhti.
"Poljubi je", reče u sebi oštro, ali je umjesto toga upleo prste u njenu kosu i uživao u svilenkastom dodiru. Nebom su nečujno promicali bijeli pamučasti oblaci, sakrivajući povremeno pun Mjesec. Pod žutim osvjetljenjem mjesečine, Vilko ugleda njene poluotvorene i uzdrhtale usne. Kao i uvijek, Bojanine su ga blage oči ispitivački gledale iza naočala.
"Sad", pomisli Vilko naginjući se prema njoj, dok je djevojka spremno nakosila glavu, pa joj se duga i smeđa kosa prosula po desnom ramenu. I onda im se usne sretnu i Vilko po prvi put u svom mladom životu doživi poljubac. Bojanine su usne bile vlažne, mekane i podatne i upile su se željno u njegove. Više ga ni za što nije bilo briga i sasvim i potpuno se prepustio uživanju poljupca, milujući bokove djevojke, a ni ne znajući da to čini. Poljubac je trajao i trajao i kad su se napokon razdvojili, oboje su disali šumno i požudno udišući ledeni zrak, koji je svakog časa postajao sve hladniji.
- Ah! - dahne Bojana. - Da me nisi večeras poljubio, ne bi mogla spavati.
Ništa nije odgovorio. Nije mogao progovoriti. Gledao je netremice u Bojanine vlažne usnice škrto osvijetljene mjesečinom. Zbog čega su tako vlažne i sjajne? I koliko mu uživanje njihov dodir pruža! A on je čekao, odgađao ovo beskrajno ustreptalo uživanje. E, pa više nije čekao i silno mu je drago zbog toga.
- Bojana - prišapće joj u lice između dva poljupca, gledajući u njene žmirkajuće oči.
- Volim te - reče mu ona.
- I ja tebe! - promuca on, osjećajući da se to od njega očekuje i odjednom znajući kako je to istina: voli je!
- Jako je hladno - požali se djevojka.
- Žao mi je - reče Vilko, kao da je on osobno prouzročio hladnoću, pa doda ustajući i podižući Bojanu s klupe, povukavši je u zagrljaj: - Hajde, otpratiti ću te kući.
Koračali su polako prema izlazu iz parka. Bojana je stanovala u blizini, pa su zbog te činjenice nesvjesno hodali sporije, odgađajući neizbježni rastanak. Pogledavajući se i ljubeći se svakih nekoliko koraka, nastojeći što duže biti zajedno, polako su se približavali izlazu iz parka, dok su oko njih fijukali ledeni bičevi bure požurujući ih, a koji im odjednom nimalo nisu smetali.

Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Trenirka




Najviše me ljuti to što je ostala kukavica i otišla bez riječi objašnjenja. A toliko sam se mnogo trudio uliti joj mrvu samopouzdanja. Mislio sam , bolje rečeno nadao sam se, da sam uspio. Barem djelomično. Bio sam uvjeren u to. Ali me njen odlazak od mene, iz mog života, uvjerio u suprotno. Nestala je bez riječi. Bez riječi objašnjenja, nagovještaja, pozdrava. Kukavički.
Kad smo posljednji put bili zajedno, činilo mi se da je vraški sretna. Kao i uvijek, dočekao sam je na autobusnoj stanici. Uletjela mi je u zagrljaj i ja sam je onako laganu podigao uvis, privinuvši je uz grudi. Oči su joj bile nasmijane, lice blago rumeno, usnice crvenkaste i poluotvorene. Jedva smo čekali da stignemo k meni, da se sakrijemo od vanjskog svijeta. Da se nađemo u našem svijetu, našem okruženju, u mojoj spavaćoj sobi u kojoj smo provodili najveći dio zajedničkog vremena.
Uvijek smo željeli jedno drugo. Ja sam mislio da i trebamo jedno drugo. Ali ona očito nije tako mislila. Dok sam ja bio uvjeren kako sam je osvojio, kako je konačno moja, samo moja (ah, ta jebena mužjačka posesivnost!). ona je imala svoje planove. O kojima nije govorila. Nije ih ni nagovještavala. Baš ničim, kunem vam se! Ne da se hvalim, ali prilično dobro poznajem ljudsku prirodu i mislio sam da sam je upoznao, upoznao dobro. Gledao sam je zaljubljenim očima i nisam je gledao zaljubljenim očima. Kad sam je gledao zaljubljenim očima, bila je lijepa i krasna i mila i nježna i podatna i malčice lažljiva, ali ne zlobno lažljiva, već lažljivica zbog osjećaja nesigurnosti.

- Gdje ću s ovim? - upitala je te večeri, podigavši donji dio trenirke: prepoznao sam svijetloplavu boju njene trenirke koju je nosila prošle zime.
- U ormar, pored moje - mirno sam rekao otvorivši ormar i okrećući joj leđa, da mi ne vidi zapanjen i jebeno sretan izraz njuške, koja mora da mi se čitava ozarila, glupanu jednom!
Položila je odjevni predmet, koji je u mojim lakovjernim očima odjednom postao najcjenjenija stvar u mojoj sobi, a možda i u mom životu, na pokazano mjesto i okrenula se prema meni. Raširio sam ruke i ona je ušetala u moj zagrljaj i iako smo samo prije pola sata vodili ljubav, željeno sam je ljubio i grlio i mislio kako sam najsretniji na svijetu. Kao što, siguran sam u to, misle sve zaljubljene budale koje se daju veslati od slatkih riječi koje teku s mednih usnica, potkrepljenje milim pogledima prikrivenim dugim trepavicama.

Ah, taj jebežljivi vikend! Skakali smo jedno na drugo i hvatali se svakog časa, tako da sam načisto malaksao. Isisala je iz mene i posljednji atom snage, moje muškosti, a ja sam joj želio dati sve, još i više i još, još, samo da bih slušao uzvike koji su se otimali s njenih ljubljenih usnica i lepršali poput lastavica u našoj sobi natopljenoj požudom. Čitavo sam vrijeme mislio na onu njenu trenirku kako leži u mom ormaru i što to znači. A značilo je toliko mnogo, da sam u jednom trenutku osjetio strah.
Ali poput svih zaljubljenih budala, potisnuo sam strah smatrajući ga nerazumnim i koreći nijemo sebe zbog nepovjerenja. Voli me! Pa koji dokaz još hoću? Zar mi je potreban još koji dokaz?
Onda sam se, dok smo se oblačili, jer morali smo izaći, pozvani smo bili na čitanje proze i poezije, sjetio toga da je malo pogledam NEzaljubljenim očima i ono što sam "vidio" nije mi se dopalo. Pa sam brzo otjerao te zloslutne misli, koreći samog sebe zbog svog nepovjerenja, jer boga mu bogovskog, pogledaj je, konjino nepovjerljiva! Jesi li ikad vidio krhkiju ženu, toliko lomnu da je i pogledom možeš slomiti? I sa čijih usana piješ slast kakvu još nikad nisi pio i za koju si bio uvjeren da ni ne postoji?

- Zašto me tako gledaš? - upitala je sjedeći na krevetu, na našem krevetu, navlačeći traperice, dok sam ja, naravno, zurio u njeno međunožje sakriveno svijetloplavim gaćicama (ista boja kao i trenirka, prokletstvo nad prokletstvima, sjećam se da sam pomislio).
- Kako to? - upitao sam skrećući pogled prema vršku njenog nosa: naučio sam taj trik odavno i uvijek sam ga upotrebljavao, ako nekome nisam želio pogledati direktno u oči.
- Kao da me još nikad nisi vidio.
- O čemu to govoriš?
- Znaš.
- Ne, ne znam - odbio sam i nasmijao se. - Hajde, požuri, da ne zakasnimo.

Nježno smo tu noć, a kasno smo se vratili u našu sobu, vodili ljubav. Baš nježno. Što me iznenadilo, jer ona je voljela strast i nije se ustručavala iskazivati je. Ali bilo je nježno, dugotrajno i nježno. Onda sam se ja okrenuo na desni bok, a ona priljubila uz mene. Kao dvije žlice. Bila je prilagodljiva spavačica i mogla je spavati uz mene kako god je to meni odgovaralo.

Čudno, sutradan je odlazila i nismo se za oproštaj ljubili još jednom, ujutro, kako smo to inače uvijek činili.
- Nekako mi se ne da - bila je rekla.
Trebalo mi je u blesavoj zaljubljenoj glavi zazvoniti na uzbunu, ali nije. Bio sam preumoran vođenjem ljubavi, bolje rečeno bjesomučnom ševom ponavljanom više puta. Ne zaboravimo ni jebenu večer kad sam morao čitati priču ispred radoznale publike. Ne bi se reklo, ali ja jesam sramežljiv, patim pomalo čak i od eritrofobije i užasavam se biti u centru pažnje. Ja sam promatrač, nisam igrač.
- Dobro, onda - rekao sam pomirljivo. - Ni ja nisam baš oran. Prilično si me iscrpila.

Smijali smo se tome dok sam je pratio na autobusnu stanicu. Da mi se više nikad ne vrati. Zvao sam je i zvao, mobitel mi se usijao u ruci, ali ona nije odgovarala. Mislio sam da je mrtva. Svašta sam mislio. I žalio beskrajno. A ona mora da je gledala u svoj mobitel dok bih je zvao i naravno, pročitavši moje ime, puštala stvarčicu zvoniti. Nije prekidala vezu, prekidala moje pozive, moj vapaj, moju žudnju. Mirno je puštala vražju stvarčicu zvoniti. Potpuno i savršeno ignoriranje. Je li možda mobitel gurnula u neko zabitno mjesto gdje ga neće čuti? Sumnjam, duboko sumnjam u to, poznavao sam njenu silno radoznalu prirodu. Je li se smijala mojim pozivima? Ne vjerujem. Mora da je i ona, nesalomljiva granitna stijena, barem malo patila, siguran sam u to. Ili i opet lažem samog sebe?
Onda se podigao val bijesa. Pa mržnje. Pa opet bijesa. I ludovao sam tako prilično dugo vremena, sram me priznati, ali ne želim biti lažljivac kao što je ona bila lažljivica. Da se barem po tome razlikujem. Patio sam. I gledao u ostavljenu plavu trenirku.
Kakav genijalni strateški potez! Ostavila je svijetloplavu trenirku uljuljavši me u lažnu sigurnost i odlepršala. Razmahala se krilima. Skupila je snagu. Ajde, barem nešto dobro iz još jedne jebene ljubavne plači-priče.
Je li dobra? Priča, ne … Meni jest! I drago mi je što sam je doživio. I ponovo bih učinio sve isto i baš me boli dupe što bi i opet patio, jer tako bi barem znao da sam ŽIVIO. 

Svadljivci




"Volim te", ponavljao sam joj gotovo svakog jutra nakon noći provedene s njom. I zbilja sam to mislio. Ali je ona postajala sve nezadovoljnija samom našom tjelesnom intimnošću ( ali zadovoljena ) i neprestano zahtijevala sve više mene, mog vremena, čak je i moje misli željela kontrolirati.
Naravno, prestao sam je voljeti. Od pohotne ženke koja je veselo vriskala dok bi je grabio za čvrsto dupe, pretvorila se u grintavu kučku. Svaki put, kad bi joj pipnuo dupe sapeto trapericama, krvotokom mi je zatreperila slika jednog drugog dupeta, ne toliko čvrstog, moglo bi se reći čak i napola mekog, ako me razumijete. Zaživjelo je sjećanje u meni na to nježno dupe. Ni velike količine alkohola kojeg sam sa uživanjem istresao u sebe, nije to sjećanje moglo isplahnuti.
- Voliš li me? - upitala je i onog ranog jutra, još nije ni svanulo.
- Volim. Znaš to.
- Ne, ne znam. Ne pokazuješ mi to.
- Ševim te, zar ne? - upitao sam grabeći bocu koja je stajala bljeskajući se u polutami sobe, bilo ih je još tri u redu, kupili smo ih prije nego li smo se uvukli u naše ljubavno-svađalačko gnijezdo. Nije uvijek bilo tako, ali sad je postalo u pravilu tako: prvo seks, pa zatim svađa!
- Upravo tako - rekla je. - Ševiš me. Ne vodiš ljubav sa mnom. Ševiš me.
Odjednom mi je bilo svega dosta. Ono malo sladostrašća što bi mi ga podarila izvijajući se oko mene i grizući mi vrat u nastupu zajedničkog slatkog ludila, nisu mogla prevagnuti na stranu oproštaja. Zamjerio sam joj primjedbu. I počeo je prezirati. Pa mrziti.
- Upravo tako! - uzviknula je i kleknula onako gola u polutami sobe pored mojih koljena: sise su joj se zaljuljale i ja sam ih poželio ugristi, ne lagano ljubavnički ugristi, već zagristi snažno, baš kao u sočno pečeno meso sa kojeg se darežljivo cijedi sok. - Ševiš me!
- Pa dolaziš zbog toga - odgovorio sam između dva gutljaja, dok mi je oporo crno vino grijalo grlo: iako sam sasvim dobro razumio što ona želi reći, pravio sam se lud.
- Ne dolazim zbog toga! - vrisnula je i otela mi bocu iz ruku i zbog toga prosula malo slatke i dragocjene tekućine po našim golim i preznojenim tijelima.
- Nego zbog čega dolaziš? - upitao sam odlučivši biti nemilosrdan, jer njeno me ponašanje i neprestano zanovijetanje primoravalo na to, dok sam rukom pokazivao na mrlje vina po vlažnim plahtama: - Gledaj što si učinila!
- Jebi se, ti i vino! - vrisnula i skočila sa kauča na pod, bocu visoko podižući u zrak, iznad svoje glave.
Mirno sam ostao ležati, radoznalo je promatrajući i paleći cigaretu sporim, što sam sporijim pokretima mogao: znao sam da će je to izludjeti, a upravo sam to i htio postići.
- Više voliš vino od mene!
- Vino nikad ne zanovijeta.
- A ja zanovijetam?
Odlučio sam da je dosta. Sasuti ću joj istinu u ljutito zažareno lice, pa neka se je ..., ne to više ne dolazi u obzir, neka se goni iz mog života!
- Slušaj, kučko! - sasvim sam tiho rekao sjedajući i grabeći odbačene traperice sa parketa. - Što si umišljaš da mi predstavljaš? Ljubav mog života? Nemoj me nasmijavati! Takvih kao što si ti mogu imati koliko god hoću i kad god se sjetim.
Zapanjeno me gledala i lijepo sam vidio, dok sam navlačio traperice na golo tijelo, kako joj se usne grče, a koljena podrhtavaju. Znao sam, svakog će časa prasnuti i početi vriskati i skakutati po sobi, a onda ...
Ali nije bilo tako. Njene su se drhtave usnice odjednom spojile u tanku i bijelu i odlučnu crtu. Oči su joj divljački zasjale. Ruka, u kojoj je držala bocu sunula je prema meni i odjednom sam se našao na podu, a sve mi pred očima postalo crveno. Mora da je prošla barem minuta, prije nego li sa shvatio da je to crvenilo moja krv.
I onda sam poludio. Ustao sam više snagom volje nego li snagom mišića, oteo joj bocu, nacerio se prema njoj, pa je bocom raspalio preko čela. Sjećam se, da sam se kikotao, poput nekog prokletog pedera se nasmijao, gledajući je kako sad ona pada na parket. Prezrivo i bez mržnje sam je gledao i povremeno potezao iz boce, čekajući da se osvijesti. Dok sam palio treću cigaretu, shvatio sam kako čekam uzalud. Prokleta lajava kuja nikad više neće ustati.
Uopće nisam razmišljao što činim. Ispio sam vino, odložio bocu, zgrabio golu kučku ispod pazuha i odvukao je do balkona, pa je strmoglavio dole, na sivi i uprljani pločnik kojemu i pripada. U trenutku kad sam je ispustio iz čvrstog stiska i kad je počela padati, širom je otvorila oči. Prestravio sam se iznenađeno shvativši da je živa i dok je njeno golo tijelo padalo niz nekoliko katova, vrisnuo sam krikom protesta i iznenađenja.
A onda, prije nego li će panduri stići, znao sam da će stići, brzo sam obrisao bocu, pa je dobro ispipao, tako da njoj ostanu samo moji otisci. Otvorio sam drugu bocu i otpio i zapalio, čekajući. Bio sam spreman.

Na vrhu




Brdo kao da mi rugalo. Svakog bi jutra, nakon ustajanja ulazio u kuhinju skuhati kavu i pogled bi mi, kao privučen magnetom, poletio prema brdu u daljini. Kao da sam ga morao pogledati. Ako ga ne bi pogledao, nego umjesto toga sa šalicom kave u ruci napustio kuhinju, osjećao bi nelagodu i svaki bi put ta nerazumna nelagoda nadvladala razum i ja bih se vratio u kuhinju i zurio nekoliko trenutaka u brdo. Koje me zvalo.
Silno sam želio sakupiti dovoljno snage u nogama i pretrčati u jednom jedinom potezu čitavu dionicu do vrha brda. Uspon do vrha brda bio je strm i dug otprilike četiri kilometra, a možda i više. Nije bilo opuštajuće ravnice na kojoj bi se mogao zagrijati, pa tek onda navaliti na uzbrdicu. Bio sam primoran odmah zagristi u najtežu dionicu do vrha brda, koja mi se uvijek činila ubitačnom. Ali koju sam nekako uvijek uspio savladati. Više snagom volje, nego snagom mišića.
Trčeći asfaltom, dok su mi u susret jurili automobili, razmišljao sam samo o jednome: istrčati već jednom cestu i ostaviti promet iza sebe, pa jurnuti u šumu. Vozači, neki među njima su me svakodnevno viđali, pružali su mi podršku bodreći me sirenama čiji se zvuk stapao s mojim šumnim disanjem.
Zatim bi odjednom sa ceste zakoračio na odvojeni put na kojemu bi nestao asfalt ispod mojih tenisica, kao da je netko zamahnuo velikim i oštrim nožem i divovskom ga snagom odrezao i ja bih se našao u šumi. Put kojim sa trčao, i dalje je bio strm, ali sad su ga okruživali visoki borovi i čuo se pjev ptica, umjesto šuma motora. Disanje bi mi postalo smirenije ujednačenije i ja bih smanjio tempo trčanja, nastojeći što duže uživati, ali i štedjeti snagu, jer još jedna velika i strma uzbrdica bila ispred mene i čekala me. Ponekad mi se činilo da mi se podrugljivo smješi.
Samo nekih pedesetak metara ispod vrha brda, vijugalo je šumski put kroz visoke borove i nekako bi se uvijek dogodilo, da upravu tu, gotovo na samom cilju, ostanem bez daha. Nisam imao više snage u plućima i uzalud bi samom sebi govori: "Još samo pedeset metara". Nije dalje išlo. Ne ovog puta. Ali sam znao, osjećao, kako se dan, kad ću uspjeti, kad ću po prvi put dotrčati na toliko željeni vrh, da je taj dan blizu, vrlo blizu. Možda sutra ...

Bila je nedjelja, kraj se ljeta približavao i vrućina je popustila i osjećao sam se moćno, a želja za uspjehom me činila nestrpljivom. Krenuo sam lagano, malo se nagnuvši prema naprijed, da me tijelo "nosi" i ujednačenim sam koracima grabio uz cestu, ne osvrćući se na trubljenje rijetkih vozača. Bilo je jako rano, tek nešto više od šest sati, namjerno sam izabrao ovo vrijeme za svoj podvig. Nisam htio nikome i ničemu dozvoliti ometanje mog nauma: istrčati po prvi put čitavu dionicu bez zastajkivanja i hvatanja daha, istrčati do samog vrha brda.
Cestu sam s olakšanjem ostavio iza sebe i polako grabio kroz šumu, udišući otvorenih usta svjež jutarnji zrak. Šumska me je svježina udarila u oznojeno lice i izmamila osmjeh. Noge su mi bile lagane, korak lak, disanje se smirilo, počeo sam u ritmu koraka jedva čujno pjevušiti. Mir me čitavog obuzeo i želio sam da ovo stanje potraje što duže. Lagano sam odmicao šumskim putem, krivudavim i još mokrim od jutarnje rose.
Misli su mi se lagano odmotavale: evo, pored ovog kamena sam nekad morao stati i nisam mogao dalje. A sad jurim bezbrižno, ne osjećajući ni tračak umora. Ta mi je misao dala novu snagu, pa sam ubrzao, grabio sam brzo i snažno, udišući pohlepno prohladni zrak. Osjećao sam da ću ovog puta uspjeti i to me ispunjavalo snagom, noge činile lakim. Bio sam sretan.

Na posljednjoj maloj okuci koja se spuštala prema samom dnu brda, do čijeg mi je vrha bio cilj istrčati, spustio sam se lagano, gotovo nečujno, primjećujući kako se pod sunčevim zrakama vlaga na lišću isparava, kad se odjednom prolomila grmljavina i topot, a ispred mene, na uski šumski put, iznenada iskočio jelen, snažno zamahnuo impozantnim rogovima i isti čas, kako mi se činilo, ogromnim skokom ponovo nestao u šumi.
Napeto i drhtureći od uzbuđenja, osluškivao buku koja se udaljavala i odjednom postao svjestan kako stojim na šumskom putu, ne trčim, stojim, a visoki borovi iznad mene pružaju mi zaštitnički hlad. Ni ovog puta neću dotrčati na sam vrh nigdje ne zastavši. Ali mi to sad više nije toliko značilo, jer nekako se sve ispremiješalo u mojim osjećajima i činilo mi se da sam osjetio vrh brda, da sam bio na samom vrhu, a da do njega nisam ni stigao.
Osmjehujući se, miran i sretan, okrenuo sam se i sasvim laganim korakom zaputio prema kući. Nije bilo potrebe nadograđivati doživljaj.

ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

Običan oproštaj



Obala je moje omiljeno mjesto prema kojemu kao da me magnet privlači. Volim osjetiti miris mora, pa, svaki put, kad došećem do obale, podignem malo glavu i sa uživanjem udahnem dobro mi znani i drag miris. Jučer se potkrao još jedan miris uz miris mora, miris svježe pržene kave i ...

... sjedio sam tu na obali, ali mnogo godina prije i pio rum sa kavom. Do mene je sjedila Marija i pila kavu, a njena je ruka stiskala moju. Opraštali smo se.
Jučer ujutro, dok sam još mirno spavao, probudila me uporna zvonjava zvonca na ulaznim vratima i kad sam ih otvorio onako bunovan, poštar mi se nasmiješio.
- Telegram! - uzviknuo je veselo, a ja sam se pitao za kojeg li je vraga toliko radostan ovako rano izjutra?
Ništa nisam rekao, samo sam uzeo telegram, potpisao potvrđujući njegov primitak, zatvorio vrata i otvorio telegram. Želudac mi je poskočio: poziv na ukrcaj! Sutra! Nalet sreće, jer činilo mi se da sam već predugo na jednom mjestu, zamijenio je val tuge: otići ću od Marije.
Mislio sam na to, dok sam osjećao njenu ruku u svojoj. Marijina je šaka bila mala i suha, usprkos vrućini, jer ljeto je upravo počinjalo.
- Samo smo mjesec dana zajedno - rekla je tužnog izraza lica - a ti me već napuštaš.
- Ne napuštam te - uvjeravao sam je. - Znala si da plovim. Ovo je moralo doći, prije ili kasnije.
- Znam, ali ...
Nije završila rečenicu, već je oborila crnokosu glavu. Lagano sam je primio za bradu, prisilo je podignuti pogled i poljubio.
- Nemoj ovdje - rekla je odmičući se podalje od moje požude: često me ljutio njen puritanizam, ali ovog puta nisam želio započinjati svađu. 
- Hajde - rekao sam - dovrši kavu, pa me otprati do ulaza u luku. Za jedan sat moram biti na brodu.
- Ti si već popio - rekla je prijekorno spustivši pogled na praznu čašu ruma.
- Zbog toga sam ga naručio - nisam mogao odoljeti, a da je ne bocnem: mnogo toga što sam činio Marija nije voljela, ali voljela je mene, pa sam i dalje osjećao se bezbrižno. Kad imaš samo osamnaest, sve ti se čini zabavnim i bezbrižnim.
- Jedva čekaš otići - rekla je tužno, a crne su joj oči još više potamnjele. 
- Ne govori gluposti! - oštro sam rekao, jer istina je bila da sam se radovao plovidbi, ali je isto tako istina bila, da me žalostilo napuštanje Marije.
- Moći ćeš piti, orgijati ...
- Hajde, molim te - prekinuo sam je nervozno. - Ne sastoji se pomorski život samo od toga. ponešto se i radi.
- Znam - priznala je i nasmiješila se: sunce joj je zablistalo u kosi i u očima, a ona mala i smeđa pjega pored malog i pravilnog nosa, privukla mi pogled.
- Znam da znaš - rekao sam i sagnuo se prema njoj i nježno poljubio pjegicu.
- Piši mi - rekla je.
Došetali smo do ulaza u luku i tu smo se morali rastati: Marija nije mogla dalje. 
- Pisati ću.
- Piši i dok si na moru - rekla je privijajući se uz mene - i onda, kad stigneš u luku, pošalji mi gomilu pisama. 
- Pisati ću ti priče - rekao sam. - Prave male romane.
- Sad me zavitlavaš.
- Ne zavitlavam te - rekao sam ljubeći je. - A sad zbilja moram ići.
- Piši - dobacila je, dok sam odlazio od nje okrećući se. - Piši mi svakog dana.
Klimao sam glavom, duga mi se kosa tresla i domahivao joj rukom, mrzeći carinika koji je prisustvovao prizoru i koji, sudeći po njegovom osmjehu, kao da ga je zabavljao.
- Pisati ću! - viknuo sam prema Mariji: bio sam već udaljen oko dvadeset metara. – Sigurno ću pisati.
Nasmijala se sretno, lijevom rukom štiteći oči od zalazećeg sunca, a desnom mi mašući, dok se osmjeh širio preko njenog lijepog lica. Taj sam prizor nosio u sebi idućih osam mjeseci.

( Evo jedan podatak u zagradama, ali ne zbog manje važnosti. Prvu sam priču napisao upravo za Mariju i dao joj je čitati, nestrpljivo čekajući njen komentar. )


Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Moja Tilda



Probudio sam se uz trzaj. Čitavo mi se tijelo napelo i trznulo i idući sam trenutak buljio u crnilo noći širom otvorenih očiju, nastojeći probiti tamu. Mrzio sam takva buđenja. Jednog sam trenutka sretno i mirno uživao u spavanju, a idućeg trenutka bio bačen u pakao života. 
Želudac mi se, naravno, bunio. Kao što bi svaki put bunio poslije pijanke. A bogami, jučerašnja je pijanka bila sve samo ne svakidašnja. Tilda i ja smo počeli pijuckati već u rano jutro, prisjetio sam se pokušavajući obliznuti suhe i ispucale usne. Pekle su me zbog mnogobrojnih popušenih cigareta. Pri piću, postajao sam lančani pušač i palio sam jednu cigaretu za drugom. 
Zastenjao sam i počeo ustajati, a u glavi mi je tutnjala podzemna željeznica. Tilda je mirno ležala pored mene i mrzio sam je zbog toga. Kako može tako mirno spavati, dok mene muke razdiru? Izvlačeći se iz zajedničkog kreveta, prisjetio sam se sinoćnje prepirke, ali da me ubijete, nisam se mogao sjetit zbog čega smo se prepirali. Tilda ima dugu jezičinu i poganu i sigurno me je izazvala bljujući otrov prema meni, kao što je to učinila već bezbroj puta. 
Teturajući dugim i uskim hodnikom do kupaonice, prisjetio sam se Tildinih zelenih očiju protekle noći. Nije bilo ljubavi u njima: samo mržnje. Gole i ubojite mržnje.

- Gade! - vriskala je, a meni se činilo da je i sad, ovog trenutka čujem i vidim onako pijanu i divljeg sjaja u očima, dok joj se lice razvuklo u ružnu grimasu mržnje. - Nisi muško! Gad si! Gad!
Raspalio sam je nadlanicom preko velikih brbljavih usta. Jedino tako se mogao zaustaviti nadirući otrov iz njih, znao sam to već iz mnogih ranijih svađa sa Tildom. Glava joj je poletjela u stranu, a plava, bolje reći prljavo-žuta kosa se zatresla, zaplesala pod električnim osvjetljenjem.
- Gade! - vrisnula je ponovo. 
Tresnuo sam se je još jednom. Obično bi začepila nakon prvog udarca, ali ovog je puta popila suviše i nije se mogla suzdržati. Ili nije željela.
- Jebeni gade! - vrisnula je i skočila na noge sa stolice na kojoj je sjedila.
Nasmijao sam se i ustao da na nogama dočekam njen napad. Zamahala je rukama nevješto i pijano prema mom licu. Bez po muke sam izbjegao njene nevješte udarce i raspalio je krvnički po lajavoj gubici. Bilo je blizu tri ujutro i želio sam piti na miru, a ne da mi luda kučka kvari uživanje.
Zateturala je unazad boreći se sačuvati ravnotežu. Bila je suviše pijana da bi uspjela u tome. Pala je na leđa i glavom sasvim pristojno zveknula o kameni pod kuhinje u kojoj smo se nalazili. Zvuk je odjeknuo šuplje, a Tilda je zajaukala.
- Povrijedio si me - rekla je nekako se uspravivši i sjedeći raširenih nogu na kuhinjskom podu i pipajući tjeme: vidio sam da su joj vršci prstiju pocrvenjeli. 
Nasmijao sam joj se u lice. Umjesto odgovora.
- Idem u krevet - rekla je s mukom ustajući s poda i uspjevši u tome tek pri četvrtom ili petom pokušaju, buljeći u okrvavljene prste. - Loči sam, pijanduro jebena. 
Ponovo sam se nasmijao. Sve sam to proživio toliko puta, da se uopće nisam ni uzbudio. Prošla su vremena kad su me Tildine riječi vrijeđale, boljele. Već sam odavno bio ravnodušan na njih, ali joj to nisam želio pokazati. Neka misli da me boli otrov kojeg sipa na mene. 
Dovršio sam bocu i odbauljao u krevet do Tilde. Hrkala je silno glasno i vrlo se dobro sjećam, da sam je raspalio laktom u rebra. Tilda je zajaukala, okrenula se na bok, okrenuvši mi leđa, a ja sam opružio pored žene koju više nisam volio i koja više ni mene nije voljela.

Sad, ujutro, dok sam preturao po stanu tražeći bilo što za popiti, mrzovoljno sam se pitao, u kojem li je to trenutku naš zajednički život postao pakao. Ništa nije bilo za popiti. Potiho sam psovao. Prevrnuo sam svako skrovito mjesto Tilde, za koje je ona mislila da ne znam za njih. Ništa, ni kapi! 
Grubo sam otvorio vrata spavaće sobe i zaurlao prema krevetu u tami:
- Tilda! Diži se! Moramo po piće.
Nije odgovorila. Nije se ni pomakla. Opsovao sam potiho. Već sam poznavao to njeno stanje. Kad bi previše potegla, obično bi prespavala čitav dan. A bogami, sinoć je dobro potegla ...
Pokupio sam svu lovu koju sam mogao pronaći po Tildinim torbicama i staklenkama u kojima je imala običaj sakriti ponešto. Ni za to nije znala da ja znam. Prepuna je bila tajni koje za mene nisu to više bile. Prebrojavajući lovu, izašao sam iz stana i krenuo na piće. Neka ludara spava. Ja ću popiti dva-tri pića, da mi krvotok proradi, pa se vratiti na jelo, kojeg će Tilda u međuvremenu pripraviti. Uvijek je bilo tako. 

Ali ne i ovog puta. Čim sam otvorio vrata stana, u lice me udarila čudna tišina. Pomislio sam, kako Tilda još uvijek spavanjem istjeruje svoje pijanstvo iz sebe i noseći bocu u ruci, ušao sam u spavaću sobu. Ležala je u sasvim istom položaju kao i jutros rano, kad sam je uzalud urlajući, pokušao probuditi.
- Hajde, stara - rekao sam meko: maznuo sam nekoliko pića i nisam se osjećao ratoborno, već prije nekako meko, popustljivo. - Vrijeme je ustati!
Pružio sam ruku prema uspavanoj Tildi i blago je prodrmao. Zatim sam je prodrmao još jednom, ovog puta malo jače i duže. Nije reagirala i odjednom sam shvatio, da Tilda više ni na što neće reagirati. Gledao sam u veliku oteklinu na njenoj glavi iz koje je izvirala tanka i crna traka krvi šarajući apstraktnu sliku na jastučnici. Krv je već bila sasvim kruta, nisam je morao dotaknuti da bih se u to uvjerio. Prestala je već odavno teći.
Sjeo sam do Tilde, potegao iz boce i zaplakao. Što ću sad bez nje? Bez moje Tilde? Bez Tilde koja ...



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Zeleni zmaj


Sunce je tek pipajući pružilo svoju prvu zlatnu traku kroz moj prozor, spustilo je meko na moje lice, kad me ugrizao zeleni zmaj. Njegovi su dugi i oštri i otrovno-zeleni zubi bolno zagrizli moju utrobu i počeli je trgati. Znao sam da će jutro biti mučno, toliko mučno, da me bilo strah i pomišljati na to. 
Izvukao sam se nekako iz kreveta ustanovivši da sam sasvim gol i iznenadivši se, kad sam ugledao crvenu kosu prosutu po nekada bijelom jastuku. Više jastučnica nije bila bijela, bila je neke čudne sive boje i to me je podsjetilo kako odavno nisam oprao kosu. Njena se kosa prelijevala pod sunčevim zrakama i usprkos boli i mučnini na dnu želudca, jedan sam trenutak uživao u prizoru. Zatim sam se sjetio da sam s Narcisom prekinuo još prije mjesec dana. Uhvatio sam je jednog sličnog bolnog i mamurnog jutra, kako mi pohlepnim i dugačkim prstima pregledava džepove. Izbacio sam je iz gajbe, bacivši njenu odjeću za njom. Vikala je kako me mrzi i kako mi se više nikad neće vratiti, a onda posrćući nestala u sivo jutro i više je nisam vidio do sad ... ne, nego do sinoć. Ali gdje i kako smo se sreli, nisam se mogao sjetiti ni za živu glavu. Zeleni je zmaj zelenom spužvom izbrisao sjećanje. Jesam li uopće živio jučer, kad se ne sjećam dana? Čudio sam se filozofskoj misli, kad me bol u stomaku natjera na drhtaj.
Onda sam pojurio koliko sam brzo mogao u kupaonicu nesigurnim korakom, jer pijanstvo me još nije sasvim napustilo. Zagrlio sam školjku kao najdražu ženu i počeo s povraćanjem. Živa muka! Ledeni me znoj oblijevao, a ja se napinjao i gurao prste u usta, nastojeći izbaciti svu zelenu muku koja se slegla na dnu mog izmučenog stomaka. 
Konačno je bilo gotovo, osjetio sam da više ničeg nema na dnu mog izmučenog stomaka, pa sam drhtavim rukama dohvatio četkicu za zube i pastu i počeo prati zube bijesnim pokretima. Prekidao sam povremeno s pranjem i još napinjao stomak, ali ništa više nije izlazilo, dok konačno nisam osjetio da su mi zubi čisti, a želudac prazan. Uspravio sam se i počeo zuriti u svoj odraz u zrcalu. Oči mutne, koža siva, kosa masna. Da se istuširam i operem kosu? Nisam se osjećao sposobnim za takvog što. Prvo moram nešto popiti. Možda je nešto ostalo od sinoćnje pijanke? Možda smo, kad je već Narcisa je u mom krevetu - gdje li sam je samo pokupio? Ili mi se prilijepila poput krpelja? - donijeli sobom nešto, bilo što za popiti. Osjećao sam se spremnim popiti bilo što, ne bi li nekako presjekao agoniju koja me tresla.
Izašavši iz kupaonice i stupivši u sobu, ugledao sam crvenokosu kako sjedi u krevetu i puši. 
- Povraćao si? - upita me izbacivši dim kroz nozdrve: podsjetila me na kobilu u rano zimsko jutro. - Zlo ti je?
- Gdje si našla cigaretu? - upitao sam umjesto odgovora.
- Nema cigareta, sve smo zdimili. Našla sam dugačak opušak.
Pogledom sam pratio njen i ugledao nekoliko velikih pepeljara prepunih opušaka. Valjda ću imati sreće i iščeprkati jedan poveći čik za sebe. Imao sam. Zapalio sam pola cigarete koju sam pronašao i duboko povukao dim. Zeleni me znaj ponovo ugrizao. Mora da mi se čitavo lice ružno zgrčilo, jer Narcisa upita uplašeno:
- Je li ti dobro?
- Pa zar ne vidiš? - odgovorio sam kroz suze. - Nikad bolje mi nije bilo. 
- Nekoliko pića i biti ćeš ko nov - reče ona.
- Tu si prokleto u pravu! Imamo li što za popiti?
- Ništa! Sve smo noćas pocugali.
- Baš ništa?
- Ništa. 
Onako gol, sa čikom u ustima, počeo sam pretraživati džepove. Zatim i Narcisinu torbicu, istresajući sitniš na krevet i s nadom ga prebrojavajući. 
- Koliko? - upita Narcisa: i dalje je ležala u krevetu, ali više nije pušila, radoznalo je gledala u sitniš ispred sebe.
- Ima za pola litre brlje - rekao sam i pogledao je. - Ti ćeš morati ići kupiti je. Ja ne mogu. Nisam siguran da mogu napraviti više od tri koraka.
- Dobro - reče ona poslušno i po tome sam znao da se nada kako je sve zaboravljeno, kako se vraća u moj život i u moju oskudnu gajbu, ali moju, jer Narcisa svoje nije ni imala, pa joj je suživot sa mnom garantirao kakvu-takvu sigurnost.
- Požuri - rekao sam osjećajući mučninu, slabost, nestrpljivost i ledeni znoj koji me je čitavog obuzeo.
- Idem - reče Narcisa ustajući i krećući prema kupaonici, sakupljajući putem razbacanu odjeću: slika kako je golu jurim po sobi, bljesne mi u sjećanju. - Za čas sam gotova i idem.

Otišla je. Konačno. Činilo mi se, da joj je potrebna čitava vječnost da se ispljuska ledenom vodom i navuče svoje krpice. Želio sam joj podviknuti:"Brže! Brže!", ali nisam. Znao sam da bi je to samo usporilo. 
Kad je konačno otišla, strpavši lovu u otrcanu smeđu torbicu, obećavši da će se vrlo brzo vratiti, počeo sam sakupljati opuške i iz njih istresati na novinski papir duhan. Od otpadaka mnogih cigareta smotao sam jednu debelu, zapalio je, pušio i šetao prostorijom poput lava u kavezu. 
Minute su miljele i postajale sati, kako mi se činilo, pa da nekako ubijem vrijeme, odlučio sam se istuširati i oprati kosu. Ni kapi šampona za kosu nije bilo, ali nije me bilo briga. Može se i sapunom sasvim lijepo oprati kosa. Drhturio sam ispod tuša, ali ne zbog ledene vode, mlaz je bio topao i nježan, ali noge su mi bile klecave i drhtave i proklinjao sam Narcisu i njenu sporost. Gdje li je, sto joj bogova? Već se odavno trebala vratiti. 
Izašao sam ispod tuša čist, ali ništa se bolje nisam osjećao. Češkao sam petodnevnu bradu i razmišljao o brijanju, ali pogledavši treperave prste, odustao sam od te ideje. Nije bila dobra, bila je suluda. Onda sam odjednom u mašti vidio Narcisu kako poteže brlju iz boce koju je kupila. Mogao sam osjetiti rakiju kako joj slasno peče grlo i umalo što nisam zaplakao. Prokleta bila, gdje li je do sad? Zar ne zna kako se osjećam? Ubiti ću boga u njoj kad konačno stigne. Ako stigne. 
Ta me je misao doslovno sledila. Ako stigne. Sve sam više postajao uvjeren kako se Narcisa neće vratiti, neće donijeti brlju, žestoku rakiju koja bi me vratila u život, podigla na noge, omogućila mi da funkcioniram. Kuja! Prokleta kuja! Sigurno negdje loče moju rakiju i smije mi se. Ubiti ću boga u njoj kad je idući put vidim. Kunem se da ću ... ako preživim. Samo da ova drhtavica prestane i ovaj prokleti znoj koji mi čitavim tijelom izbija. Samo to da prođe, da mogu izaći na ulicu i potražiti neko piće, bilo koje piće. Ah, evo, osjećao sam se mrvicu bolje, malo mi je bolje, tješio sam samog sebe, a bijes me podigao na uzdrhtale noge i pomogao pri prvim nesigurnim koracima prema ulaznim vratima moje gajbe. 



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.