Kava na Trsatu

Voljela je piti kavu na Trsatu. Odmarati oči na Kvarnerskom zaljevu. Pa me često znala nazvati i reći: 
- Pridruži mi se ovdje gore. Sunce divno sije, a kava primamljivo miriše. 
Nikad nisam odolio njenom pozivu. Nisam mogao. Bilo što da sam tog trenutka radio, začuvši njen glas istog bi trenutka postalo nevažno. Samo je ona bila važna. I njen poziv. Kojeg nikad nisam odbio. 
Kako sam jedan od onih čudaka koji ne voze, koji nikad u svom životu nisu kupili auto, zagrabio bi uz one poznate i mnogobrojne stepenice nazvane "Trsatske stube", kojih kao da je bilo bezbroj, ali koje su me, znao sam to vrlo dobro, najkraćim putem i najbrže dovodili do nje. Grabio bi po dvije glatko uglačane od mnogobrojnih koraka stepenice i za čas, iako mi se činilo kako sve to i predugo traje, uspeo bih se gore, na vrh. 
Ostavivši strme stepenice iza sebe, malo bi usporio tempo, jer nisam želio doći k njoj zadihan i znojan. Duboko bi udisao i nastojao smiriti pomamne otkucaje srca, za koje nikad nisam mogao biti sasvim siguran, jesu li postali pomamni zbog gotovo pretrčanih Trsatskih stuba, ili zbog toga što se približavam k njoj. 
Primijetio bi je već izdaleka. Uvijek je sjedila na istom mjestu, crveni šal bi naglašavao ljepotu njene guste crne kose, glava bi joj uvijek bila pognuta. Čitala je. Uvijek je u torbi nemarno prebačenoj preko ramena nosila po nekoliko knjiga. Voljela je čitati i voljela je meni čitati omiljene pasuse iz njenih omiljenih knjiga. A ja sam zauzvrat uživao slušati njen meni omiljeni glas, gotovo vidjevši riječi kako lepršajući izlaze sa njenih koraljno-crvenih usnica, za koje sam znao da će se ubrzo upijati u moje i vinut me u visine sladostrašća. 
- Moja Poetesa - rekao bih joj nježno i prstima jedne ruke prošao joj kroz kosu, dok bi drugom položio dlan na njenu nadlanicu, sagnuo se i spuštao joj poljubac na vrat. 
Podizala bi pogled s knjige, kava se još uvijek crnila ispred nje na stolu i podarila mi osmjeh dobrodošlice. Osmjeh koji je iz mene brisao onaj napor uspinjanja uz Trsatske nebrojene stube. 
- Naručila sam prije nekoliko trenutaka kavu za tebe - rekla je onog divnog sunčanog zimskog dana, nudeći mi usne.
- Svakog će trenutka stići - rekla nastavljajući misao nakon poljupca kojim mi je zaželjela dobrodošlicu.
Uvijek sam osjećao dobrodošlicu u njen svijet. Bez ijedne riječi, dok bi polako pili kavu na zimskom suncu, a bili bi jedini gosti koji bi uživali u kavi vani, na terasi, neprestano me gledala i smiješila se, a smiješak mi je njen pričao o onome što nas tek očekuje slijedećih sati. Uzbuđeno bi disao i nisam se mogao prestati osmjehivati. Srećom preplavljen, davio sam se u njoj, ali nisam žalio. Sasvim sam se prepuštao osjećaju koji me vinuo visoko i još više i zbog kojeg sam lebdio u nekom svom svijetu, bolje reći našem svijetu. 
- Ovo moraš čuti - rekla bi iznenada, prekidajući čaroliju pogleda, dok bi dugim prstima brzo prelistavala knjigu. 
Znajući što slijedi, zavalio bih se u pletenoj stolici, polako sitnim gutljajima ispijao kavu i slušao je kako čita. Njen je tihi i razgovijetni i zvonki glas odjekivao u meni. Riječi su se kotrljale, gomilale jedna na drugu, a ja bih postajao sve sretniji i sretniji. Uvijek su to bili odlomci koji su govorili o ljubavi. Takva je ona bila, moja Poetesa. Nikad mi nije izravno, direktno, gledajući me u oči rekla da me voli, ili da joj je stalo do mene, ili bilo što sličnog. U početku me to boljelo, postajao sam pomalo i sumnjičav, a onda sam je još više, ako je to uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Jer odjednom sam shvatio, shvaćanje me čitavog u hipu proželo i natjeralo na drhtaj, kako mi ona, moja Poetesa, to neprekidno govori svojim neobičnim načinom: govori mi to što sam toliko želio čuti citirajući druge autore. I ljutio sam se na samog sebe, postavljajući si pitanje: kako sam mogao biti toliko glup, pa to odmah ne shvatiti? Zar nije dovoljno poslušati pažljivo njen glas, ugledati joj na tren oči, kad bi podigla pogled s knjige naglašavajući pojedinu misao i ponirući pogledom u moj?
- Kad ćeš to izreći svojim riječima? - upitao sam je jednom.
- Je li to potrebno?
- Nije.
- Eto! - rekla je i time je bilo sve rečeno.