Žuta kiša

Ponekad bi mu jutra bila iznimno teška i u glavi mu se motalo pitanje: isplati li se sve to? Ovog je jutra primijetio sivilo kiše kroz otvoreni prozor istog časa kad se probudio i znao je, ležeći gol pod toplim pokrivačem i osjećajući toplinu tijela Dorine, kako ga najvjerojatnije ništa neće ovog dana uspjeti raspoložiti. Ustao je s mukom i namrgođeno i sporo se oblačio u sasvim hladnoj sobi. Nije obraćao pažnju na hladnoću, tijelo mu je očvrsnulo gotovo svakodnevnim vježbanjem. Malo hladnoće ne škodi, možda će ga čak i natjerati na pojačanu aktivnost.
Prišao je otvorenom prozoru i bacio pogled u daljinu, prema moru. Na sidrištu su se odmarala dva broda i Vilko je samo pogledom preletio preko njih, ne želeći se pažljivije zagledati. Da ne prizove uspomene, daleke i divlje i lijepe i kojima se sve češće vraćao u trenutcima kad bi bio sam. More se sivjelo pod olovnim nebom, nije bilo ni tračka sunca, a kiša, ona sitna i silno uporna i dosadna, prava jesenska kiša, spuštala se tiho mrmoreći na svom putu. 
Kao i obično, dole ispod, na mokroj ulici, brujao je automobil, a Vilkova je susjeda šetala svog psa. Podigla je pogled uvis, prema kišnoj zavjesi, prema Vilku, i mahnula mu na pozdrav. Odgovorio je odmahnuvši joj i zapazivši njeno ozareno lice, zapitao se kako li bilo tko može biti sretan u ovo prokleto jesenje kišovito i prohladno jutro?
Iza Vilkovih leđa dopre duboki uzdah i Vilko se okrene. Dorina se probudila i gledala ga još uvijek sanjivih očiju, ali sa osmjehom na licu. Uvijek je bila raspoloženo-nasmijana i volio je to kod nje, ali ga je ovog jutra živciralo njeno sretno lice. 
- Dobro jutro - reče Dorina i prstima prođe kroz svoju dugu kosu neobične boje, koju je Vilko silno zavolio. - Koliko je sati?
- Sedam - reče on kratko: još ni zube nije oprao, a ona bi htjela razvezati priču!
- Oh! - uzvikne Dorina. - Moram požuriti. 
- Idem se ispljuskati vodom i pristaviti kavu, dok se ti obučeš - reče Vilko.
- Zlatan si - dobaci Dorina za njim, jer već je izlazio iz sobe i žurio u kuhinju pristaviti vodu, želeći se dočepati kupaonice što prije.

- Što ćeš danas raditi? - upitala ga je nekoliko minuta kasnije.
- Ništa - kratko je odrezao.
Pogledala ga je. Primijetio je iznenađenje na njenom lijepom licu, ali čak ni pogled na to lijepo lice nije mogao ublažiti njegovo neraspoloženje.
- Što ti je? - upita ona.
- Ništa.
- Nisi bolestan?
Odmahnuo je glavom otpivši gutljaj vrele kave koja mu je silno prijala.
- Siguran si?
- Siguran sam. Samo sam neraspoložen.
- Neraspoložen? - upitala je i zagledala se u njega. - Zbog čega?
Vilko je uzdahnuo. Događa se upravo ono što je tako silno želio izbjeći: razgovaraju ... ne, točnije bi bilo, trpi ispitivanje. Njeno, Dorinino. To ga je naljutilo, ali je nastojao odagnati ljutnju, stišati je, jer znao je da Dorinine namjere nisu loše. Mnogo mu je puta pokazala da ga voli i da joj je stalo do njega. Ali on ... pa nije on kriv što ne trpi olovno-siva kišovita jutra i što mu se u tim jutrima u glavi porađaju čudne i tmurne misli. 
- Nešto se događa s tobom - rekla je Dorina, ustala i prišla Vilku koji je sa šalicom kave u ruci stajao pored prozora bodući pogledom mržnje sivu zavjesu kiše. - Mogu li pomoći?
- Pomažeš - reče on osjećajući Dorinine grudi na svojim leđima i njene duge prste u svojoj kratkoj kosi.
- Pomažem? – upita ona, a dah mu njen toplo pomiluje vrat.
- Pomažeš - ponovi Vilko, okrene se prema njoj i poljubi je ovlaš. - Ne obraćaj pažnju na moja povremena neraspoloženja. Suviše brineš.
- Nemam razloga brinuti se?
- Nemaš.
- Onda dobro - reče Dorina i nasmije se. - Moram ići. Ne smijem kasniti. Misli na mene i razvedri se do večeras, molim te.

Trčao je polako, jer trčao je uz brdo, cestom koju je vrlo dobro poznavao i štedeći dah i snagu. Jer pravo će trčanje započeti onog trenutka, kad prođe uz streljanu i utrči u šumu, među borove, ostavljajući sivu i mokru cestu iza sebe. Polovica je njegovog neraspoloženja tajanstveno nestala istog časa, kad je pod nogama osjetio zemlju, a pluća mu udahnula svježi vlažni šumski zrak. Kiša je i dalje lagano mrmorila, ali mu sad već to nije smetalo. Počeo je uživati u fizičkom naporu, osjećajući kako na taj način rastjeruje oblake neraspoloženja koji su se nagomilali u njemu. Ponekad se pitao, da li bi uopće mogao preživjeti bez trčanja i pritom, naravno, ostati normalan. U ovom poludjelom svijetu sve je manje lijepih i dobrih stvari zbog kojih je divno živjeti. One druge, neugodne, odvratne i opasne, kao da preuzimaju primat. Svakog dana neka nova gadost događala se u svijetu i pritiskala sve ljude na planeti. One koji su bili toga svjesni, kao i one koji toga uopće nisu bili svjesni. Ne možeš umaći. Nigdje se nisi mogao sakriti i živjeti svoj život. Rodio se dvjesto godina prekasno, sve je više bio uvjeren u to. Prošla su vremena kad si mogao odvojiti se od takozvane civilizacije i uživati u samoći, u netaknutoj divljini, čistih misli i bistrog uma. 
Odjednom je postao svjestan promjene i prošlo je nekoliko trenutaka, dok nije shvatio kako trči uskim šumskim puteljkom kroz gustu šumu. Kišne su se kapi slijevale niz smeđu koru drveća dajući joj neobičan sjaj, a kiša kao da je još malo pojačala. Osjećao je njeno poznato bockanje na licu svaki put, kad bi podigao glavu prema nebu kojeg nije mogao vidjeti.
I vjetar se pojačao, osjetio je to na onoj laganoj nizbrdici prije početka dugačke i teške uzbrdice koja bi ga svaki put izmorila, ali i ispunila beskrajnim zadovoljstvom kad bi je konačno savladao i sa olakšanjem se počeo spuštati niz brdo. Upravo dok se dubokim udisajima pripremao se za juriš uz brdo, ledeni zapuh vjetra natjera drveće na drhtanje. Bezbroj požutjelih listova se otkinulo sa vlažnih grana i zalepršalo u sivom i mokrom zraku i Vilko sasvim uspori tempo, a dah mu se presječe zbog ljepote prizora.
Žuti su listovi plesali svoj posljednji ples, polako se spuštajući prema tlu, prema vlažnoj zemlji, koja ih je čekala. Bezbroj žutih listova, poput žutih i razigranih leptira plesala su u vlažnom zraku oklijevajući se spustiti na zemlju i umrijeti.
"Ah", pomisli Vilko osjećajući se opušteno i smireno i sretno. "Ovo je dokaz da je i smrt lijepa, veličanstvena, a ne strašna kao što je obično zbog glupog straha prikazujemo. Zar lišće ne pleše radosno svoj posljednji ples? Radosno se približava zemljinom zagrljaju, smrti. Plešući, igrajući, slaveći život po posljednji put, prije nego li će umrijeti."
Nebo je u tom trenutku raširilo svoje beskrajne ruke grleći svijet i sručivši na njega silan nalet kiše, ali Vilku to nije smetalo. Grabio je kratkim, ( zbog klizavosti terena nije se usuđivao pružiti korak ) i brzim koracima uz vlažno brdo, osjećajući toplu vlažnost na licu za koju je znao da ne potječe samo od kiše. 


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.