Putujući

Vlak je već povukao, ubrzao, a Edita se još i dalje naginjala kroz prozor i mahala Marinu. Toplina žalosti zbog rastanka zarumenjela je njeno lice, ali znajući kako će se veći idući vikend vratiti i ponovo se naći u njegovom, Marinovom naručju, tuga se pretvorila u tihu sjetu.
Edita se udobno smjesti na sjedalo uz prozor, ispraćajući i posljednji Marinov trag. Gledala u pravcu u kojem je Marin nestao i dalje, iako ga već odavno nije mogla vidjeti. On sad izlazi iz željezničke stanice i hoda gradom prema svojoj kući, a ona u mislima korača uz njega i osmjehuje se zamišljajući Marinovu sobu i strast koja ih je spajala čitav protekli vikend.
A tek nježnost! Edita nije mogla vjerovati da tako nježan muškarac postoji. U početku je malo sumnjala: ne glumi li Marin toliku nježnost? Pa on kao da se boji i leći na nju čitavom svojom težinom, iako je Edita to željela. I dala je Marinu na znanje da to želi. Ali je vrlo dobro osjetila njegovo kolebanje i silno se iznenadila, kad se nije mogao prisiliti i učiniti to. Leći na nju čitavom svojom težinom.

- Bojim se da ću te zgnječiti - prošaputao je s molbom u glasu u njenu kosu, a ona je zamišljala njegove oči kako postaju tamne i koje nije mogla vidjeti. – Znam da je glupo, ali …
- Nećeš - strastveno mu je dahtala u vrat.
Marin je podigao malo glavu i pogledao je u oči, pa su jedan dugi i nježni trenutak koji zauvijek ostaje urezan u sjećanje, napeto zurili jedno u drugo.
- Oprosti mi - rekao je Marin. - Ne mogu se natjerati na to.
- Luđače!
- Čini mi se da ćeš puknuti pod mojom težinom - objasnio je Marin osmjehujući se zbunjeno. – Ne mogu se natjerati i gotovo.
- Ne razmišljaj o tome - odgovorila mu je Edita i privila ga uz sebe. - Ne razmišljaj uopće. Samo me voli.
Ali je osjećala kako se njen Marin podupire laktima nikako ne dozvoljavajući svom tijelu sasvim pritisnuti njeno. Nije znala ljuti li je takvo njegovo ponašanje, tolika obzirnost, ili ne. A onda je ponese strast i sve je postalo nevažno, osim slasti koja se penjala prema vrhuncu, rasla i rasla i rasla ... i kad je već pomislila kako tome nikad više neće biti kraja, oboje su klonuli u slatkoj zajedničkoj eksploziji silnog uživanja.

- Prijatna razmišljanja? - upita muškarac koji je sjedio preko puta Edite i nju zapahne odvratni joj zadah alkohola, a Edita ga u mislima istog časa nazove "Smrdljivko". - Jesi se lijepo provela?
Edita ne odgovori. Odvrati pogled od polupijanog muškarca tridesetih godina, kako je procijenila okrznuvši ga krajičkom oka. Privuče svoju torbu i iz nje iščeprka knjigu: možda će je zaštiti od ljubopitljivih pitanja.
- Gledao sam te kako se opraštaš - nastavi muškarac naginjući se prema Editi: dlanove je položio na koljena. - Jesi li zaljubljena u njega?
- Molim vas! - uzvikne Edita. - Ostavite me na miru!
- Ništa ti ja ne radim - mirno reče Smrdljivko. - Samo prijazno čavrljam.
- Ostavite me na miru! -povišenim glasom reče Edita. - Želim čitati. Zar ne vidite to?
- A ja želim razgovarati - reče Smrdljivko. - Sviđaš mi se. Zašto se ljutiš na mene?
Edita uzdahne i spremi knjigu nazad u veliku torbu koju prebaci preko ramena, pa ustane.
- Kuda ćeš? - upita Smrdljivko iznenađeno.
Edita ga ni ne pogleda, niti mu ne odgovori. Snažnim trzajem koji je odavao njenu ljutinu otvori vrata i izađe iz kupea i brzim koracima krene uskim hodnikom. Kotači su vlaka veselo kloparali ispod njenih nogu i ona, koja je uvijek voljela slušati taj zvuk, ovog puta ne obrati pažnju na to.
"Blesavi pijanac", ljutito je razmišljala, dok se približavala idućem kupeu u kojem će potražiti slobodno mjesto." Kako je samo nepažljiv, nekulturan. Bezobrazan. Blesavi Smrdljivko! Ne opravdava ga ni to što je popio koju čašicu više. Ništa ne opravdava takvo ponašanje. Zar žena ne smije i ne može sama putovati, a da joj se neki blesavko ne počne nabacivati?"
Stigavši do kupea u kojem je sjedio samo prosjedi muškarac čitajući novine, Edita otvori vrata i osmjehne se.
- Slobodno? - upita učtivo.
- Naravno - reče gospodin i na Editino iznenađenje ustane.
- Molim vas, sjednite - zbunjeno reče Edita.
- Evo, imate mjesto pored prozora - reče gospodin osmjehujući se. - Ukoliko volite promatrati krajolik kojim prolazimo.
- Hvala vam - reče Edita: nakon onog divljačkog susreta, silno joj je prijala ovolika pažnja.
I upravo kad se počela opuštati nakon neugodnog iskustva, vrata se kupea bučno otvore i Smrdljivko uđe.
- Ne možeš pobjeći od mene - reče Editi, sjedajući pored nje.
- Molim vas! - zavapi Edita: sad je već bila pomalo i uplašena.
- Molim vas da izađete - reče učtiv gospodin Smrdljivku. - Ima mjesta koliko god želite. Ostavite mladu damu na miru.
- Ništa joj ja ne radim - odbrusi mu Smrdljivko. - Samo joj udvaram, stari. Jesi li zaboravio što to znači?
Učtivi gospodin ljutito stisne usnice, ustane, otvori vrata kupea tražeći pomoć, ali nikog nije bilo u hodniku. Edita osjeti kako se gospodin koleba: otići po konduktera ili ne. U sebi se molila da gospodin ostane, jer silno je bilo strah ostati u kupeu zajedno sa Smrdljivkom, bez zaštite prijaznog gospodina.
- Ah, tu ste! - začuje gospodina i Edita shvati da je nekog ugledao: nekog tko može pomoći.
- Imate problema? - upita kondukter.
- Može se tako nazvati - reče gospodin i rukom pokaže na Smrdljivka. - Ovaj mladić nasrće na djevojku. I čini mi se da je malo pripit. Dosađuje joj.
- Kartu – reče kratko kondukter Smrdljivku.
Smrdljivko nešto promrmlja kroz zube, a miris alkohola dopre ovog puta i do konduktera, koji iskrivi lice u gadljivu grimasu.
- Evo karta - reče Smrdljivko pružajući je kondukteru. - Nisam ja propalica, pa da se švercam.
Kondukter pažljivo pogleda u kartu i vrati je Smrdljivku koji je nemarno strpa u džep i naceri se prema Editi.
- Ima kartu - reče kondukter ljubaznom gospodinu. - Ništa mu ne mogu.
- Ali ... - započne ljubazni gospodin, kad shvati kako je sve uzalud, jer kondukter se već udaljavao uskim hodnikom ljuljajući se u hodu.
Smrdljivko, odahnuvši što je sve prošlo, nagne se prema Editi i reče joj u lice:
- Ajde sa mnom. Sakriti ćemo se u zahod i dati ću ti malo bijelog. Kažem ti ...
Bilo je to više nego što je Edita mogla izdržati i ona odjednom skoči na noge i nadvije se nad Smrdljivka koji je iznenađen ostao sjediti.
- Ostavi me na miru, luđače! - poviče Edita. - Ne zanimaš me ni ti ni to što i nudiš. Ostavi me na miru!
Smrdljivko je iznenađeno i sa nerazumijevanjem pogleda, a tada ga zahvati nerazumni bijes.
- Luđakinjo jedna! - vrisne na uplašenu Editu. - Što si ti umišljaš da jesi? Gaduro!
Učtivi gospodin zausti da se umiješa, ali postalo je odjednom nepotrebno. Smrdljivko izjuri iz kupea i ostavi ih same.
Jedan su se tihi trenutak Edita i gospodin gledali sa olakšanjem, a zatim gospodin priđe prozoru i otvori ga.
- Da istjeramo svaki trag nemilog događaja - umirujuće se osmjehujući reče Editi, koja ga zahvalno pogleda.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.