utorak, 30. lipnja 2009.

Tako mora biti


Stanovnici jedne ulice – priča petnaesta:


Gospodin Tiho je vrlo dobro naučio svoju zadaću, shvatio sasvim ozbiljno svoju dužnost, pa se oko osam, dok se njegova gospođa Renata i dalje meškoljila u toplom krevetu, tiho iskrao iz stana i zaputio do obližnjeg kioska. Tu je, a tako je bilo već čitav niz godina, postalo je to već ritualom, kupio novine, potražio stranicu sa društvenim zbivanjima, pa polako i pažljivo prešao sva oglašavanja. Za oko su mu zapeli natpisi o otvaranju slikarskih izložbi. Mjesta na kojima će se te izložbe održati, bila se reprezentativna, gospodin je Tiho to znao. Vrlo je dobro poznavao ta mjesta, posjećujući ih mnogo puta posljednjih godina. Za umjetnike nije nikad ni čuo, ali je to bilo manje važno. Oni ga nisu zanimali. Kao ni njihova djela. Ali je svejedno izvukao kemijsku olovku iz džepa plave košulje i pažljivo zaokružio ta dva, njemu zanimljiva članka, sasvim mala i smještena negdje na sredini stranice, ali ih je oštro i izvježbano oko gospodina Tihe odmah primijetilo.
Dok se polako vraćao kući, putem listajući novine, informirao se o događajima u zemlji i inozemstvu. Odavno već u mirovini, prevalivši sedamdesetu, koračao je polako i često zastajkujući, dok mu je nabrekli trbuh podrhtavao od napora. Što se više približavao zgradi u kojoj je imao stan i u kojem ga je čekala gospođa Renata, to je sporije hodao i sve češće zastajkivao. Nije mu se vraćalo u stan. Gospođa Renata nikad nije dobre volje ujutro, a on se toga užasavao.
Sjećao se nje, svoje žene, dok mu još nije bila žena, dok je imala svega dvadeset i jednu, a on bio stariji od nje gotovo deset godina i kako se tada ponosio tom činjenicom, njenom mladošću. Bila je mlada, lijepa, tiha, iznad svega skromna. Sve ono što je volio i tražio kod žena. A sada je stara, iako je mlađa deset godina od njega, odavno više nije lijepa, debljina je nagrđuje i uzalud joj ono njeno kinđurenje: ništa ne može sakriti uzdrhtalo salo, ni jedna vješto sašivena haljina, a ni hlače koje je sve češće počela oblačiti. Umišljajući kako je one čine vitkijom, mlađom, poželjnijom. Usne su joj se stisnule u tanku i ogorčenu crtu i kad bi pobijelile od žestokog pritiskanja jedne usnice na drugu, gospodin Tiho bi znao kako će uskoro iz tog uvijek prijetećeg grotla vulkana pokuljati crnilo primjedbi na njegov račun. Ponižavajuće. Ali morao je to otrpjeti, drugog izlaza nije bilo. Nije ga vidio. I pomirio se sa tom činjenicom.

Sasvim tiho, jer Renata možda još uvijek leži u krevetu u polusnu, gospodin se Tiho ušulja u stan i uđe u kuhinju.
- Tu si! - dočeka ga gospođa Renata ljutito. - Što ti toliko treba? Gdje si išao po novine? Na vrh Učke?
- Malo sam ...
- ... čitao na ulici - završi ona bijesno umjesto njega. - Zar ne možeš doći kući, donijeti novine i kući ih čitati?
"Nemam mira u kući, a da bih mogao čitati", pomisli gospodin Tiho i obori pogled da mu ona ne pročita misao: novine je položio na stol koji stoji u sredini kuhinje.
- Ništa ne govoriš? - upita gospođa Renata. - Šutiš? I bolje je tako. Ima li što za nas danas?
- Ima - odgovori on tiho, znajući točno na što ona misli. - Zaokružio sam dva članka koja će te sigurno zanimati.
- Da vidim - nepovjerljivo reče ona, a gospodin Tiho se, kao i uvijek malo strese na taj dokaz nepovjerenja u njegov sud.
Tišina se razlijeva napeto oko njih, dok gospođa Renata čita. Gospodin Tiho bi rado obišao stol, prišao štednjaku, ulio si malo tek skuhane kave koja širi tako zamaman miris. Ali se ne usuđuje prekidati čitanje svoje Renate.
Konačno, ona podigne pogled sa novina i zagleda se u njega, a usnice joj se zategnu u tanku crtu.
- Obrij se! - zapovijedi. - I večeras obuci ono plavo odijelo. Da izgledaš pristojno.
- Dobro. - Gospodin Tiho klimne. - Na koju ćemo izložbu?
- Da vidim - odgovori ona, a on iskoristi priliku, obiđe oko stola, nalije svježe kave u šalicu i sa uživanjem otpije.
- Ima dva sata razmaka u njihovom otvaranju - zamišljeno progovori gospođa Renata, brzo računajući u glavi, pa naglo odluči: - Idemo na obje!
- Obje? - začudi se gospodin Tiho.
- Obje! - obrecne se gospođa Renata. - Rekla sam obje! Jesi li gluh?
- Obje - tiho ponovi gospodin Tiho.

U šest navečer, kad je dnevna vrućina ranog ljeta počela jenjavati, gospođa Renata i njena sjenka gospodin Tiho, izađu na ulicu, ljubazno pozdravljajući susjede koje bi sretali. Oličenje uljudnosti i dotjeranosti, to je bila slika koju su pružali o sebi, taj postariji bračni par. Ona je uvijek koračala prva, žustrim koracima, dok bi on isto tako uvijek koračao nekoliko koraka iza nje. Oboje je nosilo velike platnene torbe, koje su se mogle smotati i nositi pod miškom, kako ju je gotovo uvijek nosio gospodin Tiho. Gospođa Renata bi svoju torbu objesila na desno rame, pa žustro koračajući, iza sebe, preko ramena, napola okrećući glavu, dobacivala ponešto svakih nekoliko metara gospodinu Tihi. On bi klimao potvrdno na njene primjedbe, ni jednom se ne usprotivivši. Ono što bi gospođa Renata odlučila, to bi postajalo zakonom za gospodina Tihu. U početku, davno, davno, malo je mrzio samog sebe zbog toga, ali već odavno prestao se mrziti. Nije više ni razmišljao o tome. U stvari, ni o čemu više nije razmišljao. Pa tu je gospođa Renata, zar ne?

- Patrola kreće u ophodnju – zajedljivo je primijetio Bojan, gledajući kako gospodin Tiho daje sve od sebe nastojeći ne zaostati za predvodnicom.

Bilo je iznenađujuće mnogo znatiželjnika na prvoj izložbi: mladi slikar koji se predstavljao svojim radovima uzbuđeno je stajao okružen ljudima koji su mu postavljali pitanja o njegovom radu. Oštro oko gospođe Renate otkrilo je istog trena kad su stupili u veliku i prijatno osvijetljenu prostoriju u kojoj je veselo odjekivao žamor i smijeh prisutnih, ono što je tražila, što je nju jedino i zanimalo: veliki stol smješten u jednom uglu pored velikog prozora, a koji se gotovo savijao pod težinom jela i pića na njemu.
Bubnuvši gospodina Tihu šakom u rebra, gospođa Renata ga značajno pogleda, trgne glavom prema stolu. Ne obrativši nimalo pažnje slikama, oni se upute prema stolu i posluže se. A kad su mislili, često pogrešno mislili, kako ih nitko ne gleda, gurali bi izloženu hranu u svoje velike platnene torbe. Sa svojim su se ulovom zatim vraćali kući i hranu uredno slagali u hladnjak. Za one dane, kad nikakvih izložbi ne bi bilo. Mora se misliti na sutra.

- Čemu kupovati hranu - znala je pitati gospođa Renata retorički svoga supruga, niti ne želeći njegov odgovor - kad hrana leži poslužena i čeka samo da je uzmeš?
- Ali, Renato ...
- Što? Što? - presjekla ga je ona one davne večeri, kad se ovaj razgovor vodio. - Hoćeš reći da nisam u pravu?
- Pa, mislim ...
- Pusti mene misliti! -presjekla ga je i opet ona. - Ja to činim mnogo bolje nego ti!
Gospodin Tiho više nije ni zucnuo o tome. Mirno je prihvatio još jedan zakon gospođe Renate. Jer tako mora biti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: