Vjetrenjača želja

Stanovnici jedne ulice – priča šesnaesta:


Posebno mu je zadovoljstvo bilo rano izjutra lagano pognut trčati uz brdo, dok bi pored njega promicala rijetka vozila. Morao je taj neželjeni dio puta pretrčati, jer vodio ga je u zelenilo, šumu, čist zrak kojeg su njegova pluća izmučena pušenjem bila željna. Godina je dana apstinencije, potpunog suzdržavanja od pića već promicala i Mićo se čudio kako to "ne-lokanje", kako je u sebi apstinenciju nazivao, sasvim lagano podnosio. Nije mu nedostajalo piće, nedostajali su mu ponekad oni ludi provodi u kojima je toliko uživao. Ne samo piće, kao piće, već više sve ono što uz velike količine pića obično dolazi. Pomamno uživanje u uživanju. Ako je to bilo uživanje. Jer i trčanje je uživanje, a trčanje mu je zamijenilo uživanje u piću. Jedno za drugo. Otarasio se loših navika, prigrlio dobre. I bio je sretan zbog toga.

Zbog toga se i silno iznenadio, kad mu je njegov nekadašnji drugar u piću Krunoslav, kojeg su svi, naravno, zvali Kruno, pozvonio na vrata u sitne sate: nije još bilo deset navečer, ali od kad je prestao sa nezdravim životom, Mići je bilo nepojmljivo da mu netko zvoni na vrata u taj sat.
- Nemam gdje spavati - rekao je Kruno cereći se zbunjeno i sa očekivanjem, dok su mu oči pitale, molile. - Gazdarica mi je dala otkaz.
- Zbog čega?
- Što ja znam? Kakvo je to pitanje?
- Što si učinio, pa si dobio nogu?
- Nabio sam joj račun za telefon do neba - rekao je Kruno keseći se. - Možda i preko te granice.
- Budala ostaje budala - promrmljao je Mićo puštajući ga u stan. - Koliko dana misliš ostati?
- Samo nekoliko dana - umirivao ga je Kruno, zadovoljno trepćući. - Neću ti previše smetati, ne brini.
- Nema dolazaka iza deset - počeo je Mićo recitirati jednoličnim glasom svom zapanjenom prijatelju. - Nema pušenja u spavaćoj sobi.

Skrećući sa asfalta u šumu, Mićo se smijao u sebi prisjećajući se tog događaja. Zbog nečeg je bio slab prema Krunoslavu. Nije znao sebi objasniti tu slabost, ali bila je činjenica, da je Krunoslavu opraštao i ono što nikada nikome nije opraštao. A Krunoslav je to znao iskoristiti, Mićo je bio svjestan toga. Nije mario.
Od kad poznaje Krunoslava, Kruno neprestano ima nekih problema. Uvijek upada u neke neprilike.

- Ti to voliš - rekao mu je Mićo jednom. - Ne znaš drugačije.
- Volim neprilike? - Kruno je zinuo.- Jesi li ti lud?
- Nisam ja, nego si ti lud. Kladim se u život da ne bi mogao funkcionirati, kad bi počeo mirno živjeti.
- Kao ti? -podrugljivo je upitao Kruno. - Da se predam?
- Ja se nisam predao - po milijuniti put pokušao mu je objasniti Mićo, mada je znao kako je to uzaludan posao. - Samo sam okrenuo list. Samo se budale uvijek drže jednog te istog uvjerenja. To nije hrabrost.
- Nego što je?
- Zadrtost, eto što je!

Uživajući u mirisu borova, Mićo se prisjeti svih onih ludih noći provedenih sa Krunom u zadimljenoj prostoriji, pijući do besvijesti. A sada ... Mićo duboko udahne svjež zrak i to ga podsjeti na Krunoslavov običaj širenja ruku i mlataranja njima, dok nešto strastveno objašnjava.

- Ti si vjetrenjača - rekao mu je Mićo onog dalekog zimskog dana, dok su potezali iz boce i pušili, a ledena se kiša spuštala iz crnog neba, čekajući prekid pljuska, pa da odjure do Miće i na toplome nastave sa pićem. - Mlataraš tim svojim krakovima i prepun si želja i planova. Prava vjetrenjača želja. A u stvari imaš samo jednu jedinu želju.
- Koju? - upitao je Kruno smijući se.
- Da se na bilo koji način dočepaš velike love - odgovorio je Mićo. - Misliš da bi velika lova riješila sve tvoje probleme.
- Zar ne bi?
- Ne bi! - uvjereno je rekao Mićo. - Razbacao bi lovu dok trepneš okom. A onda ...
- Baš me briga za onda!
- Eto vidiš!

Prisjećajući se tog dalekog događaja, Mićo se morao nasmijati. I dok se tako glasno smijao i trčao, izlazeći iz ugodne šume i ponovo stupajući na asfalt, pitao se smije li se to zbog događaja dalekih koji i nisu bili toliko smiješni, ili se smije zbog zadovoljstva kojeg mu pruža trčanje. A onda mu se osmjeh zaledi na znojnom licu, jer policijska kola, približavajući mu se iza leđa, prodorno se oglase zavijajući sirenom, a policajac mu mahne rukom, nedvosmislenim pokretom kojim mu je zapovijedao stati. Mićo se polako zaustavi i brišući znoj sa čela, upitno se zagleda u policijska kola.
Policajac suvozač izvježbanim i brzim pokretom otvori vrata, iskorači iz kola i nagne se preko krova vozila.
- Mićo ...? - upita glasno.
- Ja sam - prizna Mićo.
- Poznajete li Krunoslava ...?
- Poznajem - odgovori Mićo, pitajući se u sebi, kojeg li je vraga sad ta budala učinila.
- Pođite sa nama - reče policajac.
- Zašto?
- Neće dugo trajati - reče policajac. - Vaš prijatelj tvrdi da je prije tri noći čitavu noć bio kod vas u stanu.
- To je istina - reče Mićo.
- Svejedno - malo grublje zapovijedi policajac - uđite u kola, pa da krenemo već jednom.

Tek oko podne, izmučeni Mićo zakorači na sunčanu ulicu i dalje obučen u trenirku. Netko je bivšoj Krunoslavovoj gazdarici, koja ga je izbacila na ulicu, ukrao nešto više od pet hiljada eura.
- Jesi li to učinio? - upita sasvim tiho, iako ih tu, na ulici, nitko nije mogao čuti.
- Pa znaš da nisam - odgovori Kruno, a lice mu odavalo nevinost i samo nevinost: možda jedino još trunčicu ljutnje što mu se ne vjeruje. - Kako sam mogao? Pa spavao sam kod tebe!
- Prokleti pajkani! - reče Mićo. - Jednom nešto zajebeš u životu i uvijek te hvataju za gušu kad se nešto dogodi.
- Prokleta istina! - reče Krunoslav.- Idemo na piće. Zaslužili smo.
- Zaboravljaš da sam prestao.
- Onda idem sam - reče Krunoslav. - Vidimo se kasnije.
Mićo klimne gledajući ga kako spuštenih ramena odlazi. I njega je izmorilo ispitivanje, shvati.

Tri mjeseca kasnije, Mićo se iznenadi pismu, jer prošlo je nekoliko godina, a da mu nitko nije pisao. Još se više iznenadi, kad otkrije da mu piše Krunoslav. Bilo je to prvo pismo uopće koje je primio od Krune i otvarajući ga stojeći u dnevnoj sobi, osjeti veliku znatiželju: konačno će doznati gdje je Krunoslav prije dva mjeseca nestao.

"Pozdrav bivšoj ispičuturi!
Da odmah kažem, u bajboku sam. Ćopili su me ni sam ne znam ubog čega i odrapili mi jednu godinu. Izdržati ću.
Zamolio bih te za uslugu: povremeno mi pošalji cigarete. Znaš da sam lud, ako nemam cigaretu u ustima"

- Lud si ti neprekidno - glasno reče Mićo i nasmije se, pa se vrati pismu.

"Sjećaš se, kad sam ono spavao kod tebe posljednji put i kad si me tjerao čitati? Posebno mi se dopao "Kum", uživao sam je čitati, pa je i tebi preporučujem. Možda naučiš nešto."

Odjednom osjetivši drhtaj uzbuđenja, Mićo odloži pismo i potraži knjigu "Kum" koju je napisao Mario Puzo, a koju je Kruno sa uživanjem čitao, prisjeti se. Pažljivo uzme knjigu u ruke i počne je prelistavati i uskoro ih pronađe: pet sasvim novih novčanica od po sto eura. Ukupno petsto!
Vjetrenjača želja pokrenula se mahnito još jednom, shvati Mićo. Ovog je puta njega iskoristila za alibi. Koji svejedno nije mnogo pomogao. Samo je odgodio neizbježno.
I odjednom se prisjeti one noći, kad se pred zoru probudio i vidio Krunu kako se uvlači u svoj improvizirani krevet na podu. Morala je to biti ta noć. Kruno se iskrao iz stana dok je Mićo mirno spavao, obavio posao, vratio nazad u krevet. A Mićo je mislio kako se vraća iz posjeta toaletu.
Manji dio love sakrio je u knjigu, znajući kako će prije ili kasnije završiti iza rešetaka. Glad za onim što je Krunoslav nazivao uživanjem, a u stvari bilo ludo bančenje i rasipanje love, vremena, energije i zdravlja, pobijedilo je, bilo je jače, uostalom kao i uvijek u kaotičnom životu Krunoslava.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.