Vilkova savršena večer

Neočekivana sreća šapatom se pronese razredom: posljednji, četvrti sat, koji je upravo trebao započeti, neće se održati.
- Imam neodložni sastanak - reče smiješeći se nastavnica. - Od vas očekujem da tiho izađete iz školske zgrade, ne ometajući nastavu u okolnim razredima. Jesmo li se razumjeli, djeco?
- Jesmo! - uzbuđeno reče osmogodišnji Vilko zajedno s ostalih dvadeset i tri sretnih đaka.
- Ideš ravno kući? - upita ga Stanko dok ustaju u zajedničkoj klupi.
- Ne znam - odgovori Vilko zbunjeno, zov pustolovine ga je uzbudio. - Gdje ćeš ti?
- Dogovoriti ćemo se ispred škole, sigurno u park - dobaci Stanko žurno trpajući knjige u torbu.
Ali nisu se dogovorili. Izlazeći iz ogromne zgrade u tiho i rano jesenje poslijepodne i stupajući na ulicu, Vilko ugleda poznatu visoku figuru svog oca.
- Eno mi tate - reče Stanku i žaleći zbog propuštene avanture lutanja. - Moram mu se javiti.
- Jesam li ti pokvario planove? - upita ga otac, kojem nije promakao razgovor između prijatelja.
- Htjeli smo u park - reče Vilko.
- A da umjesto toga pođeš sa mnom? - upita ga otac s osmjehom. - Jesam li dostojna zamjena?
- Volim biti sa tobom - reče Vilko, a tako je i mislio.
- Malo ćemo prošetati, razgovarati - reče mu otac, meko položivši ruku na Vilkova ramena: prijala mu je težina ruke. - Igra li koji dobar film, možemo i u kino.
- U kino! - uzbudi se Vilko: gledanje filmova mu je omiljena zabava, uz čitanje knjiga.
- Znači, nije ti žao što nisi sa prijateljima - zadirkujući ga reče mu otac. - Čini mi se da igra "Grof Monte Cristo", prvi dio.
- Ah, tata!
Otac se nasmije dječakovom uzbuđenom licu. Znao je za njegovu strast prema pustolovnim filmovima i knjigama.

Jednom, prošle zime, ni sam ne znajući zašto i ne mogavši objasniti svoj poriv, kasno noću, ponoć se približavala, nečujno se ušuljao u sinovljevu sobu i zatekao neuobičajeni prizor.
Prekriven dekom preko glave, potrbuške ležeći, Vilko je ispred lica držao knjigu, u čije je raširene stranice usmjerio mlaz svjetlosti iz baterije potajno čitajući, umjesto da spava.
Otac je pružio ruku i blago ga pomilovao po pokrivenom ramenu, ne želeći ga uplašiti. Vilko je provirio raskuštranu glavu i prestravljeno se zagledao u oca, koji je stajao u mraku: svjetlost je iz hodnika dopirala kroz otvorena vrata.
- Što to čitaš? - tiho je upitao otac.
- O istraživaču Roald Amundsenu - promucao je Vilko.
- Koliko to traje?
Vilko je samo upitno gledao u njega, ne razumijevajući pitanje.
- To potajno čitanje - reče otac, pa brzo doda: - Ne moraš odgovoriti, nije važno. Ali mi moraš obećati, kako to nećeš prečesto raditi. Možeš oštetiti vid. Obećavaš?
- Obećavam! - rekao je sa olakšanjem Vilko i zagrlio tatu: nije tražio od njega obećanje o prestanku potajnog čitanja i Vilko ga je silno volio zbog toga, jer je znao da bi vrlo teško održao obećanje.
- A sad na spavanje - meko je rekao otac uzimajući knjigu i džepnu bateriju. - Ujutro moraš u školu. Jesi li zaboravio?
- Kako bi mogao zaboraviti?
Otac se nasmijao tiho, promuklo, rukom mu prošao kroz kosu i tiho, kao što je i ušao, izašao iz sobe.

Noć se već spustila nad gradom kad su izašli iz kina nošeni gomilom koja se polako tiskala prema izlazu i palila cigarete.
- I? - upitao je otac. - Što kažeš?
- Silan film! - uzbuđeno odgovori Vilko. - Šteta što ne prikazuju oba dijela zajedno. Sad moramo čekati tjedan dana!
Otac se nasmije njegovom nestrpljenju i prebaci ruku preko Vilkovih ramena, umirujuće mu stisnuvši rame.
- Brzo će to proći, sine - meko mu reče. - Tih nekoliko dana.
- Jedva čekam! - dahne Vilko.
- Ne želi da vrijeme brže prolazi - reče mu otac, a Vilko nije mogao shvatiti zbog čega mu to govori. - Uživaj u djetinjstvu: neće dugo potrajati.
- Uzeti ću knjigu u knjižnici - reče Vilko odlučno - i pročitati je. Ne mogu čekati toliko da saznam što se dogodilo.
- Knjiga je prilično debela - upozori ga otac.
- Nije me briga! - odlučno reče Vilko.
Otac se nasmije njegovoj odlučnosti, a Vilko osjeti sreću zbog toga. Silno je tog trenutka volio svog tatu, velikog i mudrog, koji mu pomaže u otkrivanju novih uzbudljivih svjetova.
- Život nije samo avantura, Vilko - reče mu otac naslutivši mu misli koje brzo naviru jedna za drugom. - Ne žive samo avanturisti punim životom.
"Punim životom". Rečenica koju je izgovorio njegov tata, tutnjila je gromovito u Vilkovoj duši. Eto, to je ono što on želi. Sad zna. Siguran je. Želi živjeti punim životom. Želi ploviti, uživati u novom i nepoznatom. U onome o čemu sad samo čita. Doživjeti to. Sve doživjeti! Baš sve!
- Lakše malo - reče mu otac, primijetivši njegovo uzbuđenje. - Previše se uzbuđuješ. Nisu avanture uvijek slatke.
- Ali su uzbudljive!
- Vidio si koliko Dantes muka proživljava - nastavi otac promatrajući Vilkovo uzbuđenje. - Nije on izabrao biti avanturist.
- Ali je izabrao biti na brodu - reče uvjereno Vilko.
- Ah, to te uzbuđuje? - upita otac. - Brodovi?
Vilko klimne.
- Plovidba?
Vilko ponovo klimne.
- Proći će te to, dok malo odrasteš - reče otac smijući se, ali je Vilko znao da neće proći, da ne može proći. I što je najvažnije, on ne želi da prođe! - Pravi si avanturist, znaš li to? Sve te nepoznato privlači.
Vilko ništa ne reče. Samo je sretno gledao u oca koji mu se sa razumijevanjem osmjehivao.
- Što kažeš - upita ga otac pokazujući rukom na slastičarnicu - da smažemo nekoliko baklava? Od svih tih uzbuđenja, ogladnio sam. A siguran sam da me nećeš ostaviti na cjedilu i pustiti me samog jesti. Pravi avanturisti nikad ne napuštaju drugove u nevolji.
Plima ljubavi prema tati nabuja u Vilkovim grudima tolikom snagom, da se Vilko uplaši suza koje osjeti kako naviru, pa brzo obori pogled, dok zajedno sa ocem ulazi u slastičarnicu okruniti slatkom krunom savršenu večer.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.