Poludjelo jutro

Stanovnici jedne ulice – priča osamnaesta:


Probudivši se neuobičajeno rano, prva mu je pomisao bila ledena čaša piva sa krunom bijele pjene koja ga poziva da napući usnice, pažljivo je otpuhne i žedno otpije. Ležeći u polutami sobe, Bojan se iznenadi: u posljednje vrijeme misli kao da se ne mogu otrgnuti od prokletog pića. A već je poprilično dugo apstinent. Godina je žeđi prohujala, pa i druga ….
"Potpuni apstinent", sijevne mu podrugljiva misao, sjetivši se kako već dugo nije bio ni sa jednom ženom. Čudno, kao da mu to previše ni ne nedostaje. Kad se sjeti uvertire koju žene zahtijevaju da odigra, izgubi volju za tim. Ali danas bi bilo dobro da ima ženu. Danas je dan kad više ne smije i ne može odlagati posjet tržnici. Zalihe hrane, a i ostalih kućnih potrepština, opasno su se smanjile. Bilo bi lijepo kad bi to netko drugi obavio umjesto njega, ali ...
- Što se mora nije teško - promrmlja on ustajući - već je još teže!

Na tržnici je bila ludnica. Kao i uvijek. Domaćice su se naguravale i glasno govorile i očito su uživale u čitavom šarenom i poludjelom spektaklu koji se odigravao pod vrućim suncem. Bojan namrgođeno obori glavu i počne se probijati kroz gomilu, klimnuvši tu i tamo ponekom poznaniku. Nitko mu ne uzvrati i to ga iznenadi malo, a onda se nasmije u sebi. Toliko su svi okupirani svojim brigama, da više ni ne primjećuju poznate. Preživjeti, kao da je postalo moto svih i što manje obraćati pažnje na sve oko sebe. Gadilo mu se to.
A onda ga sa osmjehom na izboranom licu pozdravi jedan raskuštrane kose i plamtećeg pogleda i Bojan mu ne misleći uzvrati. I tek tad se sjeti kako čovjeka uopće ne poznaje. Ludilo. Poznati ga ne pozdravljaju, nepoznati ga pozdravljaju. Svijet naopačke. I dan mu odjednom više nije izgledao izgubljen: počeo je uživati u njemu, pitajući se kojeg li će vraga neobičnog još doživjeti.
- Hej! - reče mu stalni "stanovnik" tržnice, lupkajući ga po ramenu, što Bojan nije trpio, pa se odmakne od njega. - Daj mi za piće.
- A ne pitaš imam li?
- Daj, ne tupi - nervozno reče "stanovnik" tržnice. - I ti si nekad lokao.
- Jesam - prizna Bojan. - Ali sam prestao, zar ne? Možeš i ti prestati.
- Ne drži mi predavanja!
Bojan se nasmije i gurne mu u ruku dvadeseticu. Uvijek je bio darežljiv i to su svi znali i mnogi koristili njegovu darežljivost.

"Cuger je barem pitao", pomisli Bojan nekoliko minuta kasnije, dok je kupovao svježe i divno rumene marelice, primijetivši kako ga je prodavačica zakinula. "A ovi sami uzimaju. Ne pitaju. Misle da je to njihovo bogom dano pravo!"
Pažljivo je pratio vaganje prilikom svake kupovine koju bi obavljao, pričinjavajući se nezainteresiranim, ali oštrim potajnim pogledom ne propuštajući ništa. I nitko, baš nitko, bez obzira što bi i koliko kupovao, baš nitko mu nije dao onoliko koliko bi mu naplatili.
"Lopovska država", mislio je probijajući se kroz mnoštvo."Svi postaju lopovi. Pa to je postalo pitanje časti: prevariti svog bližnjeg. Milosrdni kršćani! Poput Geđe. Upravo toliko milosrdni. Ni više ni manje. Milosrdni samo kad je njihova bijedna koža u pitanju. A za ostale ..."

Dok mu je sunce visjelo iznad glave, podne se opasno približilo, vruće ljeto je uzimalo zamah, Bojan sa nakrcanom torbom koju je prebacio preko lijevog ramena, napusti tržnicu sa uzdahom olakšanja. Na Korzu će popiti kavu, malo odahnuti, uživati u pogledu na žene u ljetnim haljinama ... ah, ali nema više haljina, uopće ih nema, samo traperice, nošene skroz nisko, sasvim neženstveno, čak i ružno.
Jedva pronašavši slobodno mjesto, Bojan sjedne i naruči kavu. Popije jedan mali i oprezni gutljaj i čitavim mu licem preleti gadljiva maska. Kava je bila očajna, da očajnija nije mogla biti. Privuče račun, koji je konobarica pritisnula pepeljarom i vrteći glavom u nevjerici, shvati kako će ga ovo "zadovoljstvo" koštati dvanaest kuna. A pitaju se zašto toliko mnogo ljudi pije preko svake mjere, loče. Eto razloga! Kava je preskupa! Bojan u sebi brzo izračuna kako pet kava košta točno onoliko koliko i kilogram kave. Pa ti pij u kafiću i uživaj u pogledu!
Napola razdražen, napola se zabavljajući, posegne rukom u džep u namjeri zapaliti cigaretu i onda se sjeti: prestao je i pušiti, prestao je piti, prestao je ševiti, prestao je ...što? Živjeti? Je li to još uopće on, Bojan? Onaj koji je volio noću živjeti danju spavati. Koji je silno uživao u pijanom vrtlogu života. Je li to još uvijek on? Ili se pretvorio u ... u što, ili u koga se pretvorio?
I dok je zurio u račun, jedna mu druga neobičnost privuče pogled: na računu je pisalo kako je četrnaest sati i četrdeset minuta, a bilo je tek jedanaest i četrdeset! Sasvim ludo!
Odbrojavajući novac i ostavljajući ga na stolu ( neće ostaviti napojnicu ) Bojan odluči da će, istog trenutka kad stigne kući, dobro se zagledati u svoju osobnu i provjeriti je li to još uvijek on ili samo njegova sjena živi, a on ... jer u ovakvom je jutru sve moguće.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.