ponedjeljak, 13. srpnja 2009.

Propis


Stanovnici jedne ulice – priča devetnaesta:


Vodeći na uzici svoju miljenicu, kujicu Viru, polako hodajući, uvijek misleći na pozne godine svoje drage miljenice, gospođa Marica se osmjehne, primijetivši kako joj susjeda, koja stanuje u zgradi nasuprot njene, veselo domahuje na suprotnoj strani ulice, dok joj jutarnje sunce obasjava široko lice, a poludjela joj kosa strši na sve strane.
- Marice! - vikne gospođa Valerija. - Pričekajte me tren!
- Nema žurbe - odgovori gospođa Marica, zaustavi se i blago zategne uzicu, ali je Vira svejedno prijekorno pogleda, mahnuvši prijateljski repom, ne bi li ublažila prijekor u svojim blagim očima.
- Ste bila na placi? - upita je gospođa Valerija griješeći u govoru, ni ne mareći za to. - Ima li gužve?
- Sve je krcato - odgovori gospođa Marica. - Otišla sam jako rano, da se mogu što ranije vratiti Viri.
- Kako si ti, Virice? - upita gospođa Valerija, nagne se polako, teško, smeta joj veliki trbuh, pa pogladi kujicu po glavi: Vira potiho zareži.
- Ma vidi ti nju! - iznenadi se Valerija,
- Takva je postala nedavno - opravdavajući svoju miljenicu reče Marica. - Jadnica je ostarjela, postala ćudljiva.
- Koliko sad ima?
- Četrnaest.
- Četrnaest? - Gospođa Valerija podigne crne obrve. - Nije li to duboka starost za jednog psa?
- Ne govorite tako! - oštro, a li usprkos tome blago, prijekorno, reče gospođa Marica. - Ne mogu zamisliti život bez nje.
- Pa nemojte tako ...
- A kako drugačije? - upita Marica, pa se sad ona sagne i pomiluje psa. - Donio mi ju je moj Hrvoje, baš prije nego je počela "Oluja".
- Oh! - uzvikne gospođa Valerija.
- Iz koje se nije vratio - dovrši gospođa Marica, a pogled joj se zamagli.
- Oh! - ponovi Marica, zbunjena sasvim, ne znajući što bi rekla.

A gospođa je Marica u duhu vidjela onu vjetrovitu i olujnu noć, koja kao da najavljivala katastrofu koja se njoj osobno dogodila. Najveća moguća nesreća. Ali onda to još nije znala, nitko ne zna što donosi sutra i silno se obradovala sinovljevoj posjeti.
- Našao sam je na cesti, odbačenu - rekao je njezin Hrvoje i ispod mokre košulje izvukao malu drhtavu smeđu lopticu. - Neki ju je luđak odbacio. Hoćeš li mi je pripaziti dok se ne vratim, mama?
- Znaš da hoću - raznježeno je odgovorila Marica i pažljivo podigla uplašenu kujicu, dok je Hrvoje odlagao pušku i ranac u kut sobe. - Zvati ćemo je Vira. Jednom sam pročitala priču o psu istog imena i baš sam uživala čitajući.
- Neka onda bude Vira - složio se njen Hrvoje. - Čuvaj je. A kad se vratim ...
Ali nije se nikada vratio. Ona ljudska "Oluja" ga je progutala. Ostala je sama sa Virom, plačući i ne mogavši se dugo vremena smiriti. Jer prirodno je da djeca sahranjuju roditelje, a ne obratno. Briga o Viri je pomogla prebroditi očajne dane. Njena draga Vira ...

- Nemojte biti tužni - suosjećajno joj reče gospođa Valerija. - Godine su već prošle ...
- Jesu - prizna Marica. - I samo mi je Vira ostala ...
- Hoćete li sa nama večeras? - promijeni temu razgovora Valerija.
- Gdje?
- Pa prošetati se novim lukobranom - čudeći se pitanju, odgovori gospođa Valerija. - Zar ne znate? Danas je pušten u promet. Možemo se tamo šetati.
- Nisam znala - prizna gospođa Marica. - Tko sve ide?
Gospođa Valerija počne nabrajati dobro joj poznata imena, a gospođa je Marica na svako poznato ime klimala odobravajući.
- Onda? - upita na kraju nabrajanja gospođa Valerija. - Idete sa nama?
- Idem - odgovori Marica. - I Viri će biti drago promijeniti mjesto šetnje.
- Krećemo u šest - obavijesti je Valerija. - Svi ćemo se naći u parku.
Marica klimne: objašnjenje nije bilo potrebno. Uvijek su se sastajale u obližnjem parku, kad bi organizirale neki izlet.
- Biti ćemo tamo - obeća Marica, a Vira zalaje, na što se obje gospođe nasmiju.

Skupina gospođa, glasno i raspoloženo razgovarajući, približava se ulasku u lukobran. Zastajkujući malo, puštajući svoje društvo korak-dva ispred, jer Vira ne trpi šumu ljudskih nogu, postaje zbog njih razdražljiva, Marica je radoznalo pogledavala na lukobran, koji joj se učini čudan, onako "pust" bez doka, kojeg je veći dio svog života na njemu gledala. Dug i bijel, obasjan ljetnim večernjim suncem, izdužen u plavetnilu, izgledao je krasno i Marica se radovala šetnji. Na lukobranu mora da puše osvježavajući vjetar i biti će pravo uživanje prošetati njime sa svojom Virom. I prijateljicama.
- Samo tren! - zapovjedno reče mladić obučen u uniformu zaštitara. - Vi ne možete proći.
Gospođa Marica zastane, iznenađena, pomalo uplašena. Pa svi ostali su prošli pored zaštitara. Zašto ona ne smije?
- Zašto? - ratoborno upita Valerija, organizatorica ove šetnje, zaustavivši čitavu grupu i vrativši se malo nazad. - Kakva je to sad glupost?
- Nije glupost, gospođo - učtivo, ali tvrdo, odgovori zaštitar. - Nije glupost već propis. Psima je zabranjeno.
- Glup propis! - odbrusi gospođa Valerija i uzvikne pokazujući rukom: - Pogledaj! Ima i biciklista. I jedan automobil. Samo pas ne može?
- Tako je. - Zaštitar klimne. - Ne možete sa psom.
- A ako Viru podignem i nosim je? - upita sa nadom u glasu gospođa Marica.
- Ni onda ne možete - odgovori mladić. - Propis.
- Glup propis! –odreže ponovo gospođa Valerija. - Kao i mnogo toga još u ovoj državi!
Skup odobravajućih glasova vine se prema nebu, ali ništa im ne pomaže: zaštitar je neumoljiv.
- Idite bez nas - reče Marica tiho. - Mi ćemo šetati obalom i čekati vas.
- Propisi - gunđala je Valerija, povevši skupinu gospođa za sobom prema vrhu lukobrana, prema moru, pokoravajući se nepokolebljivom propisu.

Zbunjena, malo omamljena, kao da je doživjela šok, gospođa Marica se zagleda za skupinom žena i odjednom, nakon jako dugo vremena, osjeti se sasvim sama.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: