Zabrinuto

U prvi je mah pomislio, kako je to odbačena kutijica paste za zube, ali onda primijeti neobični naziv i zainteresirano ga pročita. Tog je jutra ustao ranije nego inače, imao je čitav niz obaveza ispred sebe i želio ih je sve na vrijeme riješiti i toplu ljetnu večer provesti mirno, u krugu obitelji, sasvim opušten. A sad ovo. Antonio još jednom pročita neobičan i nepoznat naziv na kutijici: "Axaclear". Ne bi ni primijetio vražju kutijicu, da se nije sagnuo i prosuo talog od kave u kantu za smeće, koja se nalazila u uglu kuhinje. "Axaclear". Što to znači?
Poznavajući dobro svoju narav, znajući kako će ga znatiželja čitavog dana izjedati, Antonio se naglo odluči, pa iz kuhinje prijeđe u dnevnu sobu, podigne poklopac Dijaninog laptopa i utipka naziv koji se kočio na kutijici i koji mu nije dao mira.
"Axaclear - test na trudnoću" vrištao je odgovor na monitoru. Antonio se zabulji u njega, a hladni mu žmarci projure tijelom. Čitavo mu tijelo zadrhti, odjednom mu je postalo hladno, baš kao da nema ljeta, već zima caruje ledenim dahom. Zar njegova mala Paula? Ali ...
Nervozno zatvori poklopac laptopa i brzo izađe iz stana, tiho zatvorivši vrata za sobom. U prvi je mah poželio ući u spavaću sobu Paule, zgrabiti je za krhka ramena i dobro prodrmati, urlajući joj pitanje u lice: Zašto! Ali je odmah shvatio kako bi to bila glupost i odustao od svoje namjere koja ničeg dobrog ne bi donijela. Ni vremena za gubljenje nema: sastanak će u tvrtki početi sat prije početka radnog vremena i on mora ...

Vozio je pažljivo. Ne treba mu sad još jedna nesreća. Zašto? Zašto? Bubnjalo mu je u glavi. Ali odgovor nije dolazio. Dok je čekao na semaforu, pokuša polako i duboko disati. Mora se koncentrirati na posao, na sastanak. Ali su mu misli bježale ka Dijani i onom sad već dalekom proljeću ...

... prije devetnaest godina, kad mu je Dijana nježno ovila ruke oko vrata i prošaputala u uho:
- Moramo razgovarati.
- Zar sad? - upitao je Antonio i mahnuo rukom oko sebe, pokazujući na pustu plažu, sumrak se spuštao, more je šumjelo. - Nisam te zbog toga doveo ovdje.
- Znam to - rekla je Dijana nesigurno se osmjehujući. - Ali moramo razgovarati.
- Pa dobro - pristao je Antonio, sad je već bio pomalo zabrinut, jer nije Dijanu često viđao ozbiljnu: bila je prava vragolanka i to ga je i privuklo k njoj.
- Mislim da sam trudna - ispalila je ona.
- Misliš - upitao je polako, pokušavajući govoriti mirno Antonio - ili to znaš?
- Znam - odgovorila je. - Bila sam jučer kod ginekologa.
- Znači - polako je rekao, osjećajući buru u svojoj nutrini - to je sigurno?
- Sigurno je.
- Malo prerano, ne misliš li? - upitao je Antonio. - Tek su mi dvadeset i dvije.
- A meni tek dvadeset - rekla je Dijana.
- Znam koliko godina imaš - rekao je on ne znajući što drugo reći i to ih je oboje nasmijalo.
- Želiš dijete? - upitala je, a šum je valova umotao njeno pitanje željom za potvrdnim odgovorom.
Umjesto odgovora, odjednom pregrizavši ogromni strah u sebi, Antonio ju je čvrsto zagrlio i meko poljubio, bez one uobičajene strasti kojom ju je inače ljubio. Nježno, nježno.
- Isplivati ćemo nekako - rekao je čvrsto u njenu smeđu dugu kosu koju je mrsio vjetar i njegovi prsti.
- Hoćemo - rekla je ona bodreći oboje. - Je li te strah?
- Umirem od straha - priznao je on.
- Dragi moj - rekla je Dijana privijajući se uz njega i pola je straha nestalo, a umjesto straha nova se odlučnost ugnijezdila u njemu.

Pomahnitali zvuk automobilskih sirena vrati ga u sadašnjost: oko je semafora sad sjajilo zeleno i Antonio mahne rukom kroz prozor, tražeći oproštaj od ostalih vozača.
Isplivali su, naravno. Ali nije bilo lako! Prvih je nekoliko godina bilo izuzetno teško. Stanovali su u Dijaninoj spavaćoj sobi u kući njenih roditelja i oboje su patili zbog toga. Štedjeli su koliko su god mogli, sanjajući o odlasku u vlastiti stan, o osamostaljenju.
I voljeli se. To je bilo najvažnije i Antonio je znao, osjećao, da nije bilo tog divnog osjećaja koji ih je spojio, nikad ne bi uspjeli.
Paulu, kćerku, obožavao je toliko, da mu se ponekad čak i Dijana znala narugati.
- Pusti je živjeti - govorila mu je ponekad. - Ne bdij toliko nad njom.
Ali se čini kako nije dovoljno dobro i dovoljno budno pazio. Paula je trudna. Nosi dijeti u svojoj utrobi. Njegova se djevojčica ...
Antonio odmahne glavom: neće misliti o tome! Ne smije misliti o tome! Ne pred sam sastanak na koji žuri.

- Muči li te nešto? - upita ga kolega nakon sastanka, dok su prilazili svojim stolovima.
- Djelujem li tako? - odvrati Antonio.
- Ne baš tako. Ali pomalo neuobičajeno, da.
- Sitni problem - reče Antonio. - Kojeg ću riješiti.
- Ne sumnjam u to - reče njegov kolega i prijateljski ga udari po ramenu.
"Ali ja sumnjam", pomisli tužno Antonio, hrabro se osmjehujući kolegi.

Isti čas kad je otključao vrata stana, osjeti miris svijeća i neodlučno zastane u malenom hodniku koji je vodio do dnevne sobe. Je li zaboravio neki važan datum? Miris svijeća govorio mu je kako je Dijana pripremila svečanu večeru, a on nema pojma povodom čega je ta večera. Njihova godišnjica? Nije: bila je prije dva mjeseca. Nije ni rođendan. Pa koji je vrag onda? I baš večeras, kad je njemu prije do svega nego li do slavlja.
Uđe u dnevnu sobu, osjećajući zamamni miris koji je dopirao iz kuhinje, ali uopće ne osjećajući glad. Iznenada se sjeti, kako uopće nije jeo. Čitav dan.
- Antonio? - dovikne Dijana iz kuhinje. - Ti si?
- Očekuješ nekog drugog?
- Ne budi mrgud - odvrati ona. - I natoči nam malo vina. Imam divnu vijest. Pripremila sam nam pravu malu gozbu. Petak je, sutra idemo kod mame i tate i ...
Antonio je prestane slušati. Nije mogao podnijeti razdraganost u Dijaninom glasu, dok se on osjeća prokleto loše. Baš kao da je na umoru.
Polako i pažljivo, da bi smirio uskovitlane misli, Antonio napuni dvije okrugle čaše do polovice crnim vinom, pa odmah malo otpije: možda će mu alkohol pomoći?
- Bez mene? - prijekorno upita Dijana ušavši u dnevnu sobu, lijepa i zarumenjela lica, dok joj je smeđa kosa bila uredno vezana pozadi, kao i uvijek dok bi kuhala. - Nisi znatiželjan?
- Jesam - odgovori Antonio, ovlaš joj poljubi usne i nasmiješi. - Naravno da sam radoznao. Gdje je Paula?
- Otišla je provesti vikend kod Valerije, zar si zaboravio? - odgovori Dijana blago kucnuvši čašom o njegovu.
- Zaboravio sam.
- Za nas! - reče Dijana.
- Za nas - tiho ponovi Antonio.
- A sad, kad sam te omamila vinom - vragolasto reče Dijana, a Antonio ni ne primijeti titraj njenog glasa, iako je njenu vragolastu prirodu obožavao - moram ti nešto reći. Nešto jako važno.
- Reci.
- Trudna sam!
Strepnja, žalost, tuga, nemir i još koješta drugog što se od ranog jutra usadilo u dušu Antonija nemilosrdno je pritiskujući, odjednom dobiju krila i uz nečujni lepet se vinu iz njegove nutrine zajedno sa sretnim i prepunim olakšanja uzdahom koji mu se ote iz dubina grudi.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.