Okovi

Stanovnici jedne ulice – priča sedamnaesta:


Ponekad mu je silno smetalo što se nigdje ne može sakriti i učiniti nešto potajno. Nešto za što će samo on znati. I nitko više. Jer čitajući bajke, a čitati je samostalno naučio već sa pet godina, Vilko je stekao dojam kako se svaka tajna kad-tad sazna. Ne možeš se nigdje sakriti i ništa ne možeš sakriti. On sve vidi. Bilo je to strašno.

- Mama - pitao bi radoznalo, dok bi mu se majka besciljno motala po kuhinji, kako bi malom Vilku izgledalo - je li to za ozbiljno?
- Sigurno - odgovarala bi ona uvijek. - Ne smiješ sumnjati. To nije lijepo.
- Ali ...
- Nema ali! - prekidala bi ga ona svaki put.
Ponekad bi mislio kako prekida njegova radoznala pitanja iz jednostavnog razloga što ne zna ... ali bi brzo otjerao tu ružnu misao od sebe: mama je velika i ona mora znati. A sad znade i On, Bog, koji je svemoguć, pa tako sad zna i za njegovu ružnu misao.
- Moraš vjerovati, Vilko - nastavljala bi majka. - Bez zapitkivanja. U tome leži snaga vjere.
Snaga? Kakva snaga? Zar su ljudi koji "vjeruju" snažni? Jaki? Naravno da i on želi biti jak, narasti veliki i biti snažan kao tata. Tata je velik, jak, to sigurno zna dok ga u rijetkim prilikama gleda obučenog u maslinastu uniformu. Tata je vojnik, ratnik. A svi su vojnici veoma snažni.

Vilko se osmjehuje dok se sjeća kako ga je njegov tata, prilikom posljednjeg boravka kod kuće, vodio na duge šetnje uz more i visoko ga podizao u zrak. Vilko je vrištao od uzbuđenja, dok bi mu ledena bura hladila zažarene obraze, punašne, rumene. Volio je na licu osjetiti kapljice morske pjene koju su valovi visoko bacali, a vjetar podizao još više, gore visoko prema nebu, umalo ... tu se mali Vilko prestao osmjehivati jer ne smije tako razmišljati o Njemu.
- Što je, sine? - pitao ga je brižno tata, primijetivši promjenu raspoloženja na sitnom licu Vilka.
- Ništa, tata!
- Želiš li me nešto pitati?
"Želim!", umalo da nije vrisnuo Vilko, ali pitati znači sumnjati, a mama mu je rekla da se onaj koji sumnja ogrešuje o Njega. Bilo ga je strah. Jer iako ništa nije pitao, Bog je sigurno doznao što je želio pitati svog tatu. A pitanje je bilo veliko i teško i zauvijek se nastanilo u Vilkovim grudima i pričinjavalo mu tihu bol.

Vrlo bi brzo došlo vrijeme kad bi tata ponovo otišao, Vilko ostajao sam sa mamom i odmah bi počeo žaliti ta tatinim odlaskom. Mučio ga je osjećaj kako nešto skriva od tate. Od svog voljenog tate. Je li to u redu? Smije li se to? Nije li to ružno kao što je ružno i sumnjanje u Njega?
Slijedeći put će postaviti pitanje koje ga muči. Odlučio je to sjedeći na kamenom zidiću. Mama i on su bili kod djeda i bake u posjeti, tata ponovo na terenu, kako su govorili, a Vilko nije točno shvaćao što to znači. Sunce je nemilosrdno pržilo, ljeto je vrištalo žutom bojom. A iznad Vilkove glave nebo plavo. Veliko. Ogromno.
Vilko, i dalje sjedeći na kamenom zidu-ogradi, zabaci glavu što je više mogao i zagleda se u plavu nedokučivu visinu-dubinu. Gdje mu je kraj? Ima li kraja? Ako ima, koliko je daleko? Tamo je negdje i On, jer nebo je Njegov dom i sad ga vidi kako sjedi tu i gleda u beskonačnost.
Odjednom mu je postalo jasno, mada to ne bi znao uobličiti suvislim riječima, kako, u stvari, gleda u beskonačnost. I zahvati ga val strahopoštovanja, odmah zatim i ushita, jer za jedan divan plamteći trenutak učinilo mu se kako će otkriti tajnu, veliku, divnu tajnu, koja će mu donijeti ... nije ni sam znao što. Ali zatim, dok si trepnuo okom, onaj divan trenutak spoznaje prođe, kao da nikad nije ni bilo. U sjećanju dječaka ostavio je trag žalosti, ali i ushićenja, jer umalo, umalo ...

Kad je došlo vrijeme za spavanje i dok ga je mama pažljivo pokrivala bijelom plahtom, odjednom je rekao.
- Danas sam gledao u najdalju daljinu.
- Kako to misliš? - upitala je zbunjeno majka.
Vilko se iznenadio. Tata bi ga sigurno shvatio, osjećao je to duboko u sebi. Vrpoljio se pod upitnim majčinim pogledom, dok je ona rukom ispred njegovog lica činila znak križa: da ga On, Svemogući štiti dok spava, kako mu je objasnila, kad ju je on pitao zbog čega to čini.
- Nebo nema kraja - bubnuo je i ne želeći da riječi izlete iz njega i odmah se zbog toga silno pokajao, jer majka se zaustavila na sredini sobe, već odlazeći, okrenula se prema njemu i upitno ga pogledala.
- Ne znaš o čemu govoriš - rekla je nestrpljivo. - Biti će bolje da spavaš.
Tata bi ga pitao zašto je to rekao, kako to misli, neka mu objasni ... i odjednom mu je silno nedostajao njegov dragi tata. Koji je razgovarao, uvijek razgovarao sa njime. Baš uvijek!
- Dobro, mama - promrmljao je i okrenuo se prema zidu.

Najgore je bilo u toaletu. Dok bi praznio crijeva, Vilko ne bi mogao a da ne misli na Njega, gore u najvećim visinama, kako ga gleda, vidi ga dok obavlja ovu nedostojnu radnju, radnju koja bi morala biti krajnje privatna. Zbog čega mora sve vidjeti i sve znati? Što radi dok sve to ispod sebe gleda?
Grmljavina ...kako to izvodi? Jer mama mu je objasnila, jedne zimske večeri, dok je olujni vjetar ledeno zavijao, a kiša udarala, bubnjala po prozorima, kako sve to dolazi od Njega, On sve to ljudima šalje.
- A kako čini grmljavinu? - upitao je radoznalo.
- Kakva su to pitanja? - uzvratila je mama. - Kao i sve što čini, sve je Njegova volja.
Ali to nije bilo ono što je Vilko želio čuti, što je očekivao čuti, nije to bio odgovor na njegovo pitanje. Znatiželja ga je izjedala. Polako, ustručavajući se, počeo je izgrađivati svoju sliku o grmljavini. U Vilkovoj mašti stvorilo se olujno nebo prepuno oblaka koji i nisu bilo oblaci, već više kao neka brda, omanje planine. A sa njihovih vrhova u bjeličastoj magli, uzdizala se Njegova nejasna figura, brada mu duga i prosijeda vijori na vjetru, a On silnom snagom podiže u zrak i baca niz planinu jednu veliku bačvu, svaka veća od one najveće koju ima Vilkov djed i u kojem se nalazi vino. Baca drvene bačve jednu za drugom niz strminu i tako stvara silnu grmljavinu koja trese svijet.

I opet je došao tata, mirisao je na šumu i Vilko je volio namirisati taj miris u tatinoj kosi. Kad je došlo vrijeme za spavanje, tata ga je odnio u krevet, polegao, promrsio mu kosu i rekao smiješeći se:
- Lijepo spavaj, sine!
Vilko je ostao sam u sobi, bez majčinog blagoslova i onog čarobnog pokreta rukom kojeg je njegova mama svaku večer pred spavanje činila nad njim. Smije li zaspati bez toga? Ako zaspe, hoće li se ujutro probuditi?
I Vilko se počne vrpoljiti i migoljiti i kašljucati i više nije mogao izdržati i poviče:
- Mamaaaaaaaaaaaaaaa!
Tata dojuri u sobu brzinom munje, umalo ne istrgnuvši vrata i upitno ga pogleda.
- Što se dogodilo, sine? - upita ga nježno.
- Ništa.
- Viknuo si.
- Trebam mamu.
- Što će ti mama?
- Nije mi učinila ono?
- Što ono?
- Pa ono?
- Josipa! - grmne tata gotovo toliko glasno koliko je grmio i On dok je bacao bačve i pravio grmljavinu, pa izađe iz sobe.
Vilko ostane sam, mirno ležeći ispod plahte, povukavši je do brade i zvjerajući očima oko sebe. Što se događa? Zašto se tata toliko uzbudio? Zar je nešto pogriješio? Učinio je loše što je zvao mamu? Do njega su dopirali uzbuđeni glasovi roditelja: tata je ljut, shvatio je to Vilko odmah. Jer tata nikad ne podiže glas, a sad je malo nedostajalo, pa da viče.
- Nikad više! - začuje ga Vilko kako glasno govori. - Jesi li razumjela?
Nije čuo mamin odgovor, osim ako njen zbunjeni smijeh nije bio odgovor. Trenutak kasnije, tata je ponovo bio u sobi kod njega i sjeo na Vilkov krevet i pomilovao mu kosu.
- Ne moraš se bojati - reče mu meko. - To su sve bapske priče. Priče baš kao i u knjigama bajki koje čitaš. Sve je to izmišljotina.
- I Bog je izmišljotina? - razrogačivši oči upitao je Vilko.
- Sve je to ljudska mašta - objasni tata: morao ga je ranije pitati, tata sve zna. - To se zove vjera. Mnogi ljudi osjećaju potrebu vjerovati.
- Onda - zamuca Vilko još uvijek ne mogavši povjerovati - nema Boga i ne gleda me sada? I uvijek? Ne vidi sve što radim? I mislim?
- Ne, sine - meko reče tata. - Tvoje su misli samo tvoje. Dok ih ne izgovoriš nekome. Ne boj se.
- Ne bojim se.
- Morao si mi ranije reći što te tišti - reče mu tata. - Moraš mi obećati, da ćeš uvijek razgovarati sa mnom, ako te nešto tišti. Ili zanima. Ili jednostavno želiš samo razgovarati.
- Hoću, tata - odgovori Vilko, sjedne u krevetu i zagrli tatu, uživajući u mirisu šume koji se širio iz tatine kose.
- A sad na spavanje - reče tata blago ga polegnuvši. - Ujutro rano ustajemo i idemo na more.

Vrata se Vilkove spavaće sobe zatvore za tatom i Vilko je ponovo sam sa svojim mislima. Sutra će pitati tatu o nebu i ima li nebo kraja? I kako dolazi zima, a sad je tako vruće? I kako ...

Utone u san mirno, tiho, bez mučnih pitanja koja su ga obično mučila pred spavanje. Otresao se okova.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.