In memoriam

Stanovnici jedne ulice – priča dvadeseta:


Kao i obično, Mićo se probudi nešto prije sedam osjećajući se neobično. Još u polusnu, potraži razlog tom čudnom osjećaju i sjeti se da je jutros osvanuo sedamnaesti dan mjeseca. Za njega poseban dan.

Prije više milijuna godina, dok je još bio veoma mlad i sa povjerenjem gledao u život i u budućnost, u ovo je vrijeme čvrsto spavao. Imao je običaj noću čitati, lakomo gutajući knjige, upijajući svjetove. I dok je spavao najtvrđim snom mladosti, probudilo ga drmusanje ramena.
- Ustani - rekla mu je susjeda, a on se čudio koga li vraga ona radi u njegovoj spavaćoj sobi. - Potreban si majci.
- Što se dogodilo?
- Ustani. Razbudi se - rekla je susjeda i izašla iz sobe.
Osjećao kako razlog njegovom neuobičajenom buđenju nije i ne može nikako biti dobar. Ali bio je grozniji nego li u bilo kom Mićinom košmaru, koji su ga s vremena na vrijeme posjećivali: sanjao bi kako more prodire u strojarnicu, on divljačkom snagom i ludom brzinom zatvara ventile, sprečavajući eksploziju i vidi kako mu nadiruće more siječe odstupnicu i zna: čeka ga smrt gušenjem. U tom bi se trenutku budio, brisao znoj sa lica i bio sretan što je to samo san. Ali jutros nije bio san.
- Otac ti je doživio saobraćajnu nesreću - rekla mu je susjeda, dok je Mićina majka skrhana bolom sjedila na kauču u dnevnoj sobi i nekontrolirano jecala, sasvim se prepustivši bolu, ne pružajući mu ni malo otpora. - Sad su dvojica došla, javila to. Idi i raspitaj se što se točno dogodilo. Jer ništa više nisu htjeli reći.

Ništa više nisu mu rekli ni u uredu nekog glavešine u SUP-u, da, onda je još bio SUP i još će mnogo vode proteći prije nego li se transformira u MUP.
- Je li živ? - pitao je Mićo uporno.
- Ništa pouzdano ne možemo vam reći - glasio je uvijek jedan te isti odgovor.

Do vraga sve! Što sad? Ništa mu drugo nije preostalo, nego vratiti se kući bez odgovora po kojeg su ga poslali.
- Što su ti rekli? -pitala ga je susjeda istog trena kad je zakoračio u dnevnu sobu: majka je i dalje sjedila na kauču i plakala i nije se zbog toga iznenadio. I bilo mu vraški krivo, što rano jutrom, čuvši starog kako ustaje i izlazi iz stana, nije ustao i pogledao kroz prozor, da vidi svog starog kako prilazi kolima i odlazi na put. Bez povratka. Niti pola sata prije ugasio je svijetlo prestajući sa čitanjem i još nije zaspao.
- Ništa mi nisu rekli - odgovorio je i nervozno zapalio cigaretu. - Ponavljaju papagajski samo to, kako je doživio saobraćajnu. Ništa više.
- Čudno - rekla je susjeda.
Mići se nije činilo čudno. Nekako je naslutio istinu i osjećao je kako ga ta istina guši, vlaži mu oči. Ali nije zaplakao. Pušio je cigaretu za cigaretom i čekao.
Onda su ponovo došla dvojica, drugovi njegovog starog, i po njihovom skrušenom držanju, odmah mu je postalo jasno kakvu vijest donose. Za njega to i nije bila vijest. Još dok je stajao ispred načelnikova stola u MUP-u, osjetio je da njegovog oca više nema.
Dok je slušao riječi sućuti koje su mrmljali pokušavajući uspostaviti kontakt sa njegovom sasvim izbezumljenom majkom, osjećao je cijepanje vlastitog života. Na dva dijela. Onog prošlog, dok je stari bio živ i ovog sad, koji tek treba započeti, nastaviti, usprkos svemu nastaviti.
A onda je stara riknula glasom kojeg nikad još nije čuo od nje i pogledala ga od plača natečenim licem, neprestano ponavljajući:
- Ti si to znao! Ali nisi htio reći!
Je li tada most povjerenja i ljubavi između njih dvoje, između majke i sina, prvi put napukao?

Nije bio siguran, ali je kod druge pukotine točno osjetio razdor koji se javlja i ostaje trajnom činjenicom u odnosu njih dvoje. Nije plakao, suzdržavao se nekako sve do početka očeva pogreba. Pa i još malo više. A onda je zasvirala prokleta glazba i kočnice su popustile: niz Mićino su se lice zakotrljale suze i ma koliko se trudio zaustaviti ih, jer tuga je privatna stvar, sveta privatna stvar i ne treba biti javna, nije uspijevao zadržati nadiruće suze koje su grunule nezadrživom snagom. Koje je vidjela samo dobra susjeda i nježno mu stegnula rame. Bio joj je zahvalan na tom pokretu utjehe.
Kod kuće, kad je sve bilo gotovo, dok su još uvijek svi oblijetali oko majke, koju ni apaurini nisu mogli primiriti, dok je mirno i stojeći po strani pušio, ošine ga majčina primjedba i tad je znao da će se pukotina teško ikada premostiti.
- Nisi plakao! - optužila ga ona. - Uopće nisi plakao!
Mićo je zanijemio, zatim odmahnuo rukom, što će u budućnosti milijun puta ponoviti i povukao se u svoju sobu. Je li to bila greška? Je li morao ostati i nametnuti svoju volju? Ne dozvoljavati majci da njena uvijek bude posljednja, zakon?

Milijun je godina proteklo od tog kobnog jutra. Kaos je i dalje posvuda. Ni dan danas nije dobro, a u čitavoj ulici kao da je pošast ludila zavladala. Nigdje toliko pijančevanja, nigdje toliko laži, vjerolomstva, licemjera, da o onim teškim, nepopravljivim potezima za koje nikad nema i nikad neće biti opravdanja i ne govori.
- Danas je godišnjica smrti mog starog - reče preko ruba šalice.
- Pitao sam se, što ti je - promrmlja Bojan: sjede u kafiću u kojem su se nekad, davno je to bilo, voljeli opijati.
- Ponekad mi se čini - reče Mićo - kako živimo u ulici ludila. Nigdje toliko raznovrsnih zanimljivih ludih likova.
- Hm! - hukne Bojan. - Donedavno smo i sami spadali među njih.
- Možda još uvijek i spadamo.
- Sigurno, ne možda. Neukrotivi.
Obojica se nasmiju.
- Toliko smrti oko nas - zamišljeno reče Mićo. - A mi smo još ovdje. Zašto?
- Tko će ga znati! - Bojan slegne ramenima. - Ti znaš da je stari Hem alkohol zvao ubojicom giganata. Misliš li, da su svi ti mrtvi, sa kojima smo nekad pili, bili giganti?
- Nikako! - pobuni se Mićo. - Izgubili su bitku, zar ne?
- A mi je dobili?
- Zar nismo?
- Nisam sasvim siguran.
- Ovdje smo, zar ne? - upita Mićo i osmjehne se. - Za razliku od njih.
- Ako tako gledaš ...
- Zar se može drugačije gledati?
Bojan ne odgovori. Prijatelji tiho sjede jedan do drugog, uživajući u kavi i međusobnoj prisutnosti, dok pored njih tihim mimohodom prolaze oni kojih više nema.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.