Mnogo buke ni za što

Znam, znam! Sad ste pomislili: ma vidi ovog uobraženka! Naslov je gotovo istovjetan kao i kod velikog William Shakespeara. Varate se: ne umišljam da se moje pisanje može usporediti s njegovim. Vjerovali li ne, naslov ove pričice odjednom je izronio prošle noći u mom umu i zasvijetlio titravim crvenilom i točno sam znao da savršeno odgovara onom što će biti dalje izrečeno i što će te pročitati, budete li priču čitali do kraja, ne uplašite li se ovolikog neuobičajenog uvoda. Jer ja obično prasnem pravo u centar i razmašem se, a tek negdje u sredini, još češće pri kraju, otkrivam uzrok prasku.

Volim nedjelju. Nedjeljom su ljudi nekako opušteniji, manje zgrčeni pod navalom ubitačnog života koji im je nametnut. Mnogi se svečano odjeveni upućuju u crkvu, mnogi šeću besciljno, uživajući u neradu, mnogi izvode svoje ljubimce u šetnju. I ja spadam među ove posljednje i priznajem, silno uživam dok gledam svog razdraganog psića kako veselo trčkara, njuška, obilježava teritorij. Šetnja s psom je dobra za duševno zdravlje. Opuštajuća. Ili bi trebala takvom biti.

Nisam prešao ni dvadesetak metara, kad ugledam na suprotnoj strani ulice sasvim obasjanom suncem, svoju susjedu Vinetu. Vodi svog psa na šetnju, a pas je velik, ogroman, crn, jak, ima krvi rotvajlerske u njemu, pa poteže lanac i nisam baš siguran tko koga vodi. Jer Vineta je sitna, malena, tek negdje oko sto i šezdeset visoka, ako se o visini može govoriti u ovom slučaju, umjetna plavuša koja krije plave oči iza velikih i crnih sunčanih naočala.
- Idete do parka? - pita me Vineta, a na zvuk njenog glasa Lori se uzvrpolji i poteže prema njoj, želeći se maziti: nikad joj nije dosta maženja.
- Idemo - kažem.
- Onda ćemo zajedno - odlučuje Vineta.
- Kako to da ti vodiš ovu živinu na šetnju? - bockam je i smiješim se njenim naporima zadržati Nestora pored sebe, dok Nestor svom snagom vuče, ni davilica koja ga steže oko vrata mu ne smeta, suviše je jak.
- Svi su zauzeti - žali se ona. - I već su otišli. I sad se ja moram brinuti za Nestora. A nije ni moj pas.
- Ajde, ne kukaj! - bockam je. - I onako ništa ne radiš.
- Kako to ... - počne Vineta, a onda primijeti izraz mog lica i nasmije se. - Samo ti pričaj.
Razgovarajući šaljivo, jer nedjelja je, nikome se ne žuri, približavamo se parku. Prodavačica cvijeća već je na svom uobičajenom mjestu, a pored nje eksplozija veselih boja odudara od općeg zelenila. Pozdravljamo je ljubazno, jer gotovo da smo postali prijatelji, srećemo se svakodnevno po nekoliko puta.
- Oh! Vidi ga! - kaže Vineta odjednom, a u glasu joj negodovanje.
- Što je? - pitam je.
- Pas - kaže ona. - Sam je. Bez gospodara.
Pogledam i vidim maltezera, sitnu i bijelu mrlju na zelenoj travi. Poznajem psa, a poznajem mu i gospodara Veljka, za kojeg znam da je negdje u blizini. I u tom ga trenutku ugledam kako se približava drvoredom.
- Zašto nije vezan? - protestira Vineta.
- Zašto bi bio vezan? - odgovaram i puštam Lori sa uzice, neka slobodno trčkara i obavi nuždu.
- Morao bi biti vezan - ne popušta Vineta.
- Nisi li ti malo previše nervozna? - pitam je. - I kad smo kod toga, zar tvoj pas ne bi trebao nositi brnjicu?
- Nestor nikog neće napasti neizazvan!
- To ti kažeš - ne popuštam. - Ukoliko napadne, možeš li ga kontrolirati? Ne možeš, a to i sama znaš. Zato i jesi nervozna.
Vineta ne obraća pažnju na moje riječi, već dovikuje Veljku, koji se lagano, ne žureći, približava.
- Zašto ne vežete psa? - pita ga.
- Neće nikog napasti - odgovori mirno Veljko.
- Ali može zalajati - reče povišenim i sad već svađalačkim tonom Vineta. - Ako zalaje, izazvati će Nestora.
- To nije moj problem - kaže Veljko.
- Biti će - uzvraća Vineta - kad ga Nestor rastrga.
- Onda ću otići kući - odgovara sad već i Veljko svađalačkim tonom, a široko mu se lice nervozno trza - uzeti pištolj i ucmekati vašu mrcinu.
- Ne bi on tako govorio, da je Gerd sa Nestorom - mrmlja potiho Vineta ime svog muža.
- Smirite se! - umiješam se i polazim na suprotnu stranu od Veljka, udaljavajući se iz parka, vodeći Vinetu u tom pravcu. - Ništa se nije dogodilo.
- Što će on meni govoriti da bi pošao po pištolj? - žesti se Vineta. - Neotesanac jedan.
- Idemo dalje - kažem joj i vodim niz cestu. - Koji ti je vrag? Prva si počela izazivati.
- Ja? - iznenadi se ona i zastane, a ja zamislim kako joj se plave oči sakrivene tamnim naočalama šire u pravednom protestiranju. - Zar nisi čuo što je rekao? Da će ubiti Nestora?
- Rekao je to - polako joj govorim - tek na tvoje riječi kako će Nestor rastrgati njegovog mališana.
- Ne bi on sa mnom ...
Hodam uz nju i osluškujem bujicu riječi koje odaju duboku povrijeđenost, ljutnju, bol, bijes. I čudim se tome.
Konačno se rastajemo, njen je ogromni Nestor odlučio kući krenuti, a Vineta mora tamo gdje Nestor želi. Umjesto da bude obratno.
Polako se vraćam u park, još je rano za povratak kući. U parku i dalje nervozno šeće Veljko.
- Kako ona može tako - praska Veljko. - Ubio bi njeno pseto, kad bi samo pokušao nešto ...
Slušam bujicu riječi i polako se udaljavam. Jutarnja nedjeljna opuštajuća šetnja, postala je sve samo ne opuštajuća.
I dok odlazim iz parka, ne mogu, a da se ne zapitam: što bi bilo da je mališan maltezer zalajao na Nestora, a Nestor se oteo i napao? Jer ništa se nije dogodilo, baš ništa, a to ništa, sama mogućnost nesretnog događaja, zamišljenog samo u glavi Vinete, izazvala je prolom bijesa, mržnje i uvredljivih riječi.
Mnogo buke ni za što!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.