Udio

Stanovnici jedne ulice – priča dvanaesta:


Osjećajući bol u želudcu, prošlu se noć gotovo do besvijesti nalio, Mićo uđe u kafić, maknuvši se sa sunčane ulice i sjajne svjetlosti koja mu je vrijeđala oči. Ugleda u samom kutu Bojana, koji je već zinuo da mu nešto reče, ali ugledavši smrknuto lice Mićino, ništa ne izgovori, već se posveti svom piću, zamišljeno gledajući u njega.
- Ledeno pivo - naruči Mićo sjedajući na visoku barsku stolicu do Bojana. - I dupli rum.
- Burna noć? - tiho do njega promrmlja Bojan: samo je Mićo mogao čuti njegove riječi.
- Preburna - isto tako tiho odgovori Mićo. - Počinjem starjeti. Ne mogu više držati tempo.
- Smanji malo.
- Ne mogu. Pokušao sam. Mnogo puta. Ne ide. Kad maznem prvu, poletim u visine. A sutradan …
- Ja ti dijelim savjete, a ni ja nisam bolji - reče Bojan, gledajući kako Mićo žednim pokretom gotovo nadušak ispija rum boje zlata: primijetio je Mićino znojem orošeno čelo. - Previše pijemo. Čitavo naše društvo.
- Mi ne pijemo - gorko reče Mićo. - Mi ločemo.
- I ubijamo se ločući.
- Misliš li - znatiželjno upita Mićo preko plamena upaljača - da želimo umrijeti?
- Knjige tako kažu.
- Jebeš knjige! - podsmjehe se MIćo. - Svi su tako jebeno pametni kad drugome trebaju udijeliti savjet.
- Na to nemam prigovora - reče Bojan.- Je li ti dobro sad? Kad si otpio?
- Dobro? - podrugne se Mićo. - Nije mi dobro i vjerojatno nikada više mi neće biti dobro. Ali mi jest bolje. Zašto?
- Imam ružnu vijest - tiho odgovori Bojan zamišljeno zureći u čašu ispred sebe na šanku.
- Ah! - uzdahne Mićo. - U posljednje vrijeme same neke ružne vijesti slušam. Reci.
- Riječ je Rikardu.
U prvi se mah Mićo smeteno osmjehne, upitno gledajući u Bojana, a zatim mu licem preleti sjenka sjećanja. Naravno da zna Rikarda, ribara, bolje reći Rikarda koji pokušava biti ribar ... koji je pokušavao biti ribar, ispravi Mićo samog sebe u mislima.
- Poznajem ga - reče i otpije malo hladnog piva: pivo mu je divno hladilo užareno ždrijelo. - Nismo se baš mnogo družili, ali popili smo poneku zajedno. Nije bio loš tip. Što mu se dogodilo?
- Autobus je naletio na njega - odgovori Bojan. - I usmrtio ga na mjestu.
- Autobus? Baš autobus?
- Autobus - potvrdi Bojan. - I to na glavnoj autobusnoj stanici. U pet ujutro, jučer.
- U pet? - Mićo odmahne glavom. - Mora da je lokao čitavu pretprošlu noć, baš kao što sam ja ovu prošlu.
- U pravu si, naravno. Bio je pijan. U tome se svi slažu.
- Zna li se kako se to dogodilo?
- Vozač tvrdi da se odjednom stvorio pod kotačima - odgovori Bojan. - Tvrdi da ga prije uopće nije primijetio.
- Samoubojstvo? - Mićo se zamišljeno zagleda u Bojana. - To misle?
- Nisu sigurni ... svašta se priča ...načuo sam dosta toga.
- Što si načuo? - upita Mićo radoznalo: iako nije baš često družio se i pio sa Rikardom, znali su se sresti u raznim lokalima u sitnim noćnim satima, kad ti i površan poznanik izgleda poput prijatelja i dobro su se poznavali. - I od koga?
- Sreo sam sestru - odgovori Bojan. - Rikardovu sestru, Mariju. Onu koja se udaje ...
- Jebeš njenu udaju! - prekine ga Mićo nestrpljivo, razdraženo. - Što ti je rekla? Samo me to zanima.
- Mnogo toga mi je rekla - reče Bojan. - Sklopio sam čitavu priču.
- Ispričaj mi je - reče Mićo - uz još jedno pivo. Nikako da prestanem osjećati žeđ.
- Dehidrirao si.
- Pričaj!
- Rikardo je večer prije nego što će nastradati ...

... posjetio roditelje u njihovoj obiteljskoj kući iz koje je otišao prije gotovo deset godina. Neslaganje. Nisu se trpjeli. Oni nisu voljeli njegove povremene izlete u pijanstvo, a Rikardo nije volio, još manje trpio, njihov malograđanski duh. Rijetko ih je posjećivao i uvijek bi prije nego što li će ih posjetiti, telefonom najavio svoj dolazak.
Dvadesetak su minuta obasipali ga podacima o udaji Marije, njegove sestre, što Rikarda ni malo nije zanimalo. Gotovo da je i nije poznavao; udaljili su se jedno od drugog koliko je god to bilo moguće. Marija, deset godina mlađa od trideset i petogodišnjeg Rikarda, imala je samo petnaest kad je Rikardo napustio porodično gnijezdo i odlepršao u svijet.
- Ajde, dobro - rekao je konačno otac. - Obasuli smo ga Marijinom udajom, a da ga nismo ni zapitali što je sa njim.
- Jesi li jeo? - upitala ga je majka. - Imam janjeći gulaš, sa graškom, baš ono što ti voliš.
- Može, mama - rekao je Rikardo. - Znaš da uvijek to mogu jesti.
- Idem donijeti - nasmijano je odgovorila majka i požurila zajedno sa Marijom u kuhinju.
- Sad smo sami - rekao mu je otac zavalivši se udobno u fotelji, koju su svi ukućani zvali "tatina fotelja", što je Rikarda zbog nečeg tjeralo u bijes. - Znam da nešto trebaš. Novac?
- Pogodio si - odgovorio je Rikardo: majka i sestra su provirivale iz kuhinje napeto prateći razgovor, jer razgovor između oca i sina u prošlosti je gotovo uvijek bio buran.
- Za što?
- Mogu kupiti udio u ribarici, tata - uzbuđeno je odgovorio Rikardo i nagnuo se prema ocu, čitavim tijelom naglašavajući izgovorene riječi. - Udio, tata. To znači da više ni za koga ne bi radio. Samo za sebe! Razumiješ li to?
- Što se tu ima razumjeti? - odgovorio je stari. - Pitanje je: koliko?
- Tri soma - odgovorio je Rikardo, pa se brzo dodao: - Tri hiljade, tata.
- Tri? - otac je podigao obrve, a majka je upravo taj trenutak izabrala da pobjedonosno ušeta u dnevnu sobu noseći tanjur iz kojeg se pušilo i izvijao zamaman miris. - Pretpostavljam da govoriš o tri hiljade eura. Danas svi računaju u eurima …
- Točno - namršteno je odgovorio Rikardo, naslućujući po očevom glasu odbijanje i mrzeći sebe što se doveo u ovu priliku-nepriliku. Da je barem ...
- Dolaziš u moju kuću nakon šest mjeseci i pitaš me toliku svotu - mršteći se rekao je stari.
- Ne pitam te da mi daš lovu - odrezao je nervozno Rikardo. - Molim te da mi je posudiš. Vratiti ću ti.
- Vratiti? - podsmjehnuo se otac. - Kao što si vratio i one ranije male pozajmice?
Rikardo je pognuo glavu, dok je majka stavljala pred njega tanjur. Nije ni osjetio privlačan miris ukusnog jela.
- Vidim da sam pogriješio - rekao je i ustao.
- Sjedni, molim te! - zakukala je majka. - I pojedi to!
- Drugi put, mama.
- Zašto se vas dvojica uvijek morate svađati? - nemoćno je upitala majka, kršeći ruke. - Svaki put isto! Istog trena čim se vidite, počinje svađa.
- Sve je u redu, mama - tiho joj je rekao Rikardo. - Ne brini, sve je u redu.
- Sestra ti se udaje – odrezao je otac neumoljivim glasom iz fotelje. - Hoću je otpremiti iz kuće kako spada. Kako sam otpremio i Anu.
Ana je bila druga sestra, koja se udala i otišla iz ogromne kuće već prije šest godina i koju bi Rikardo ponekad viđao na tržnici, gdje bi donosio ulov ribe nakon noćnog ribolova. Lovio je na poznanikovoj ribarici, nije mu bilo loše, ali san o posjedovanju barem komadića takve lijepe brodice, nije ga nikad napuštao. Jer biti vlasnik čitave ... o, pa to bi već značilo nalaziti se u raju.
- Otpremiti - otpuhnuo je podrugljivo Rikardo. - Kako si mene otpremio? Sa posprdnim smijehom!?
- Ti si otišao - odgovorio je stari ne uzbuđujući se. - Bolje reći, pobjegao.
- Imaš pravo - rekao je Rikardo. - Pobjegao sam od tebe. Žao mi je što sam danas došao. I budi siguran da više nikad neću.
- Što se mene tiče - promrmljao je stari - ni ne moraš.
- O, bože! - zajecala je majka, a Marija joj je obgrlila ramena, prijekorno gledajući u brata: zar nije ušetao u njihove živote i narušio im mir, sreću?
Zgađen, Rikardo je samo prezrivim pokretom odmahnuo rukom, simbolično na taj način obrisavši svoju obitelj iz svog života i paleći novu cigaretu na prethodnoj, išetao iz kuće ni ne dotaknuvši jelo koje mu je brižna majka sa ljubavlju poslužila. Polako, sasvim tiho, zatvorio je vrata za sobom, neće starom pružiti zadovoljštinu glasnim zatvaranjem vrata, pa zakoračio u noć ...

- Sad znaš gotovo sve - reče Bojan.
- Zar ima još? - upita Mićo.
- Ima! - Bojan klimne. - Kupili su mu grobnicu dostojnu kralja! Stari se dobro isprsio sa lovom. Da si samo vidio Marijino lice dok mi je to pričala.
- Pa da - reče Mićo. - Tako oni pokazuju svoju ljubav prema sinu i bratu. Jebeni gadovi! Misliš da se ubio?
- Nisam siguran, ali sumnjam u to.
- I ja. - Mićo ispije pivo. - Dovrši to, idemo kupiti bocu i propisno se nalokati.
- Ne moraš me nagovarati.
- Ubio se? - promrmlja Mićo. - Što nam to prokleto piće radi?
- Ubija nas - reče Bojan. - Ali to smo oduvijek znali, zar ne?
- Jesmo - potvrdi Mićo. - Znali smo. Ali znaš, počinjem se pitati ...
Prestao je govoriti i otvorio vrata kafića, pa njih dvojica prijatelja, pajdaši u piću, zakorače na sunčanu i pomalo vjetrovitu ulicu. Ljudi su užurbano hodali za svojim poslom i premećući svoje brige u mislima i nitko nije mario što se još jedan život prerano ugasio.
- Što se počinješ pitati? - upita Bojan.
- Ma ništa ...
- Da prestaneš piti? - upita Bojan. - I ja razmišljam o tome.
- Ozbiljno? - Mićo zastane i radoznalo ga pogleda. - Od kad to?
- Već neko vrijeme.
- Zbog čega? Mislim, što se dogodilo? Jer nešto se moralo dogoditi ...
- Dogodilo se - promrmlja Bojan. - Prije otprilike šest mjeseci, probudim se iz pijanstva. Ležim na krevetu, sasvim obučen, ispovraćan i što vidim? Stara sjedi do mene, čisti me mokrom krpom i plače.
- Uh, boga ti! - jekne Mićo, a misao na neumoljivog Rikardovog oca pokrene silan bijes u njemu i znao je, da će i ovaj dan proteći u mahnitom opijanju. A jednog dana, možda ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.