Sve buduće noći

Stanovnici jedne ulice – priča četrnaesta


"Ne može se ovako dalje", pomisli umorno Mićo približavajući se bijelo obojenoj klupi i spuštajući se na nju polako, sasvim polako. Toliko je umoran, da zna: učini li samo jedan nesmotren pokret, srušiti će se. Neće sjesti, već pasti na klupu.
- Je li vam dobro? - upita ga sestra.
Mićo podigne glavu, pogled mu je pomalo mutan, u njemu se vide bezbrojne ispijene čaše. Klimne umorno.
- Ne brinite za mene, sestro - odgovori. - Pobrinite se za mog prijatelja.
- Za njega se već brinu – uz utješno klimanje glave odgovori mu sestra. - Biti će učinjeno sve što se može učiniti.
- Hoće li ... ?
- Ne mogu vam dati istinit i točan odgovor - reče sestra sućutnog izraza lica, kradom bacajući pogled na sat: drugi je pacijenti čekaju, noć je naporna, da napornije ni ne može biti. - Sjedite ovdje i pričekajte. Sad će doći policija i ispitati vas.
- Policija? - tupo upita Mićo.
- Policija - potvrdi ona. - Pitati će vas o nesreći ...
- Pa da, naravno - reče Mićo i zadrhti: shvaćanje kako je izmakao smrti, čitavog ga prože. - Do sada nisam ni pomislio na to.
- Ne trebate se zbog toga uzrujavati - reče sestra ponovo bacajući brz pogled na sat. - Samo ispričajte što ste doživjeli. To je sve.
- Naravno - reče Mićo. - Samo to.
- Evo ih, dolaze! - reče ona: sad se može udaljiti i olakšanje joj se vidi na privlačnom licu. - Još ćemo se vidjeti.
Gledajući je kako se udaljava, Mićo ugleda dvojicu policajaca kako mu se usklađenim koracima približavaju.
- Jeste li dobro? – upita onaj stariji pokazujući na Mićinu lijevu ruku omotanu u bijelo.
- Dobro sam. Nije slomljena. Samo istegnuta.
- Ispričajte nam što se dogodilo - reče policajac potiho sjedajući do Miće i držeći notes u ruci. - Polako. Ispričajte nam svojim riječima. Počnite kad budete spremni. Nema žurbe.

Što se dogodilo? Ono što se uobičajeno u njegovom, Mićinom životu događa. Kaos. Čisto ludilo. Mirno je ležao kući čitajući jučer poslijepodne, kad je telefon prodorno zazvonio i nikako nije prestajao narušavati tišinu. Mićo je konačno popustio, odložio knjigu koju je sa zanimanjem čitao i sa cigaretom u ustima, psujući prigušeno, ustao, prišao telefonu i podigao slušalicu.
- Što je? - zarežao je u nju.
- Što se pjeniš? - začuo je razdragani glas Pjera, glas koji nije čuo nekoliko mjeseci.
- Pjero? - u nevjerici je upitao.
- A tko drugi? Dolazim kolima po tebe za pola sata. Spremi se za lumperajku godine! Nadam se da si jako žedan.
- Uvijek sam žedan. Zar to ne znaš?
- Dosta brbljanja! Spremaj se! Stižem!
I luda je pijanka pola sata nakon tog razgovora započela. Prvo su kod Miće ispraznili bocu u kojoj je bilo još malo ruma, zatim išetali u toplu noć i krenuli prema periferiji.
- Malo ćemo divljati na nekim mjestima na koja obično ne odlazimo - objasnio je Pjero kad je ugledao radoznali Mićin pogled. - Sutra ćemo piti u našoj ulici i okolici. Noćas želim samo sa tobom lokati. Ostali će doći na red sutra.
Noć je polako odmicala, ponoć otkucala, a oni su pili vozeći se od jednog lokala do drugog.
- Možda bi nam bilo pametnije - rekao je u jednom trenu Mićo, dok su moćni farovi sjekli crnu noć - da se skrasimo na jednom mjestu?
- Zbog čega? - podrugljivo je upitao Pjero. - Zar misliš da nisam u stanju voziti? Još nisam pijan.
- Nisam rekao da si pijan.
- Nisi rekao ni da sam trijezan.
Mićo je još nešto htio reći, kad su kola odjednom poskočila, odjeknuo mukli udarac i odjednom se ispod njih prostirala praznina i oni padali, padali ... činilo se da padanju nema kraja. Odjednom ponovo jak udarac, škripa metala i bol, nesnosna bol u ruci, ramenu, glavi, pa još jedan udarac i Mićo se odjednom našao vani, na hladnom noćnom zraku, razrogačenih očiju gledajući kako se kola, a i Pjero u kolima, njegov prijatelj, kotrljaju uz jezovitu škripu niz duboku padinu kojoj kao da nema kraja.

- I to je sve čega se sjećam - reče MIćo, dok je prometni policajac brzo zapisivao u blok njegove tihe riječi. - Probudio sam nešto kasnije i vidio kako neki ljudi izvlače Pjera iz kola. Meni su pomagali uspeti se uz brdo. To je sve.
- Znači pili ste? - upita policajac.
- Pili smo - prizna Mićo: što drugo reći? Pa samom sebi zaudara na rum. - Pili smo mnogo.
- Dobro. - Policajac uzdahne i spremi notes u džep. - Liječnik nam je rekao da je sa vama sve u redu. Ništa strašnog. Ukoliko želite, odvesti ćemo vas kući.
- To neće biti potrebno - reče ženski glas i svi iznenađeno pogledaju u pravcu iz kojeg je glas dolazio. - Ja ću ga odvesti kući.
Visoka i lijepa, kratke crne kose i sjajnih crnih očiju, Marija je stajala pored njih i kao da prošlih petnaest godina nije ni bilo, nestale su i Mićo se ponovo osjetio sasvim mladim. Ali odmah zatim ugleda umor u pogledu Marije i sjećanje na ono što se sve noćas dogodilo, ali i na ono što se prije petnaest godina dogodilo između Marije i njega, Miću vrati u stvarnost.
- Onda je to riješeno - odluči policajac. - Za sad smo gotovi sa vama. Čuvajte se. Želimo sreću vašem prijatelju. Do viđenja.
Mićo ne odgovori, samo odsutno klimne i podigne se sa klupe. Koljena su mu i dalje pomalo klecala, ali sumnjao je da je sad razlog nešto drugo, a ne piće koje je sasuo u sebe.
- Zdravo, ljepotice - pozdravi je. - Tko bi se tebi ovdje nadao?
- Naprotiv, tebe sam uvijek očekivala sresti na ovakvom mjestu - reče Marija pomalo bijesno. - Vidim da se nisi nimalo promijenio.
- Nemoj ...
- I dalje piješ - nesmiljeno nastavi ona.- Bolje reći, ločeš. Do kad, reci mi do kad?
- Ne znam - tiho odgovori Mićo.
- Do smrti? - upita Marija. - Je li to ono što tražiš?
- Ne pretjeruj, molim te.
- Prekinuli smo zbog toga, znaš - reče Marija. - Ili ne znaš?
- Rekla si mi - odgovori on, a daleka noć bljesne mu u sjećanju i tračak umalo zaboravljenog bola i opet je bio tu. - Rekla si da me napuštaš jer više volim smrt nego život. I da to dokazuje moj način života. Moje opijanje, plovidba, neuredan život ... moram li sve nabrojiti?
- Ne moraš! - Marija se nasmije pogladi ga po mokroj i smeđoj kosi koja mu je pala na čelo. - I dalje imaš šarma. Na koji sam pala.
- Zbog čega si ovdje? - upita je Mićo, pogleda na sat i zaprepasti se: tek je prošlo jedan, a njemu se čini da su sati i sati prošli od onog klizanja niz padinu.
- Majka mi leži ovdje - odgovori Marija.
- Što joj je? - upita Mićo i odmah se ispravi. - Glupo pitanje, oprosti. Očito je, kad si debelo iza ponoći ovdje.
- Da .. - prošapće Marija. - Umire, polako se bliži kraj.
- Svih nas to čeka - reče Mićo misleći na Pjera.
- Poznajem li tvog prijatelja? - upita Marija naslutivši njegove misli.
- Poznaješ. - Mićo klimne i izvadi cigarete. - Da li ga se sjećaš, drugo je pitanje. Prošlo je mnogo vremena.
- Ime?
- Pjero.
- Sjećam ga se vrlo dobro. Visok, mršav, plavokos ...
- Baš taj - potvrdi Mićo.
- Da pođemo kući? - upita Marija.
- Ne još - odbije Mićo. - Moram čuti kako je Pjero. Sad je u operacijskoj sali. Moram čekati.
- Naravno - reče ona.
- Ali možemo izaći ispred bolnice - predloži Mićo. - Krvnički mi se puši.
Polako, koračajući vrlo blizu jedno uz drugo, krenu niz dugi i pusti hodnik, dok su njihovi koraci muklo odzvanjali u tihoj noći.
- Kiša - reče Marija, kad su izašli i stali pred vrata. - Počela je kiša.
- Sjećaš li se - upita je Mićo - onog pisma što si mi poslala dok sam bio u vojsci? O kiši?
- Bilo ih je toliko ...
- Istina, bilo ih je mnogo - potvrdi on. - Ali je ono bilo posebno. Spominješ kišu koja neprestano pada kao ...
- ... Da žali za odlaskom tvojim - prekine ga Marija nastavljajući rečenicu. - Sjećam se, naravno. Bilo je to jedno od prvih pisama koje sam ti poslala.
- Sačuvao sam ga.
- Oh!
Vlažna tišina se omotala oko njih. Mirno stoje jedno pored drugog ne gledajući se, zureći u vodeni zastor i mrklu noć, osluškujući vlastito uzbuđeno disanje.
- Jesi li se udala? - upita Mićo ono što je želio od samog početka upitati, ali se nekako suzdržavao: sad je pitanje izletjelo iz njega.
- Jesam - odgovori tiho ona.
- Ah!
- Umro je. Prije pet godina.
- Ah!
- A ti? Jesi li oženio?
- Nisam - odgovori promuklo Mićo i odbaci cigaretu, kojoj nemilosrdni pljusak istog časa ugasi užareno oko. - Koja bi me htjela? Sjećaš se, ja sam onaj koji voli neuredan život.
- Nemoj - reče Marija molećivo.
- Vratimo se - odluči on. - Da čujem što je sa Pjerom.
Kao da su petnaest proteklih godina proveli zajedno, a ne vodili sasvim odvojene živote, Marija primi Mićinu ruku, stisne je i ne popusti stisak, pa držeći se za ruke, poput ljubavnika, vrate se u toplu prostoriju i sjednu na klupu, pripremajući se na dugo čekanje. Ali nisu dugo čekali.
- To je on - reče sestra za pultom glasno i Mićo podigne pogled i vidje kako dežurna sestra pokazuje na njega visokom mladom čovjeku obučenom u zeleno: shvati da je to kirurg.
Mićo ustane, Marija isto tako, pa stojeći sačekaju dok im se mladi kirurg približava. Lice mu ništa ne odaje, zaključi Mićo razočarano.
- Učinili smo što se moglo učiniti - reče kirurg gledajući u Miću: očito ga je sestra informirala o njegovoj ulozi u ovoj nesretnoj priči. - Povrede su teške. Slijedeća dvadeset i četiri sata su odlučujuća. Ukoliko ih preživi ...

Kiša sad, dok izlaze iz bolnice, dva su sata ujutro, a još je noć, još jače pada, pa brzo koračaju prema obližnjem parkiralištu, gotovo trčeći.
- Prokleta kiša - reče Mićo, zavalivši se na suvozačevo sjedište. - Čini mi se da je upravo počela padati kad se to dogodilo.
- Kriviš kišu? - upita Marija startajući motor.
- Ne krivim nikog i ništa - razdraženo odgovori Mićo. - Samo primjećujem.
- Ne bijesni odmah.
Mićo ne odgovori. Umotao se u šutnju i osjeća kako mu se zgrčeni mišići opuštaju u toplini kola. Osjeća parfem Marijin, duboko ga udiše. Odjednom primijeti da se voze u suprotnom pravcu od onog u kojem stanuje.
- Pogriješila si - reče.
- Nisam - odgovori Marija. - Vozim te k sebi.
Mićo ništa ne reče. Samo je pogleda. Noć je prepuna iznenađenja. Što mu još donosi?
- Tješiti ćemo jedno drugo - tiho reče Marija pored njega u mraku, slaba joj svijetlost obasjava lijepo lice. - Želiš?
- Znaš da želim - odgovori on.

- Još kave? - upita Marija.
Mićo klimne i gurne šalicu prema njoj. Osam je sati ujutro, kiša više ne pada, sunce raskošno sije.
- Tko će prvi zvati? -pita Marija.
Mićo zna kako misli na bolnicu i osjeća ubod straha. Što, ako ... Zatrese glavom i otjera misao.
- Ja ću! - odlučno reče.
Marija ga sa osmjehom gleda kako okreće broj bolnice, dok mu dim koji otpuhuje djelomično sakriva lice, pa mu ne vidi izraz očiju. Osluškuje njegovo predstavljanje, pitanja, primjećuje kako mu se zgrčena ramena naglo opuštaju.
- Dobro je - reče Mićo spuštajući slušalicu. - Živ je. Pregrmio je noć. Kažu da je to najvažnije. Sad ima više nade.
- Drago mi je - reče Marija.
- Sad ti - reče joj Mićo, pružajući joj slušalicu.
Uloge su sad izmijenjene: Mićo postaje pažljivi promatrač. Vidi kako se Marijina ramena zgrče i zadrhte i zna što su joj rekli. Priđe joj i obgrli joj ramena, pa je nježno stisne uz sebe lijevom, zdravom rukom.
- Žao mi je, ljepotice - reče joj u kosu.
- Ne govori - prošapće ona. - Samo me čvrsto drži!
Mićo je čvrsto steže osjećajući neizmjernu sreću i pitajući se, je li u redu osjećati se tako? Sad, dok Marija pati? Ali ne može drugačije: njegov je prijatelj živ, a Marijina majka ... žao mu je, naravno, ali ne osjeća ni malo tuge, samo sreću zbog prijatelja, zbog toga što mu Marija počiva u naručju, zbog prošle gotovo besane noći, zbog svih budućih noći, a u sjećanju mu blješti Marijino tijelo, bijelo i čvrsto i poželjno i ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.