Tina

Nisam se mogao pomiriti s time, da Tina nije više dio mog života. Da je otišla, nestala, kao da nikad nije bilo onog vrućeg ljetnog dana, kad su se naši pogledi prvi puta sreli na onoj terasi ispod kestena, gdje se mnoštvo ljudi, a među njima Tina i ja, rashlađivalo pićima. Dakle, pogledi su nam se sreli i stopili u jedan. Zurili smo jedno drugo, ni ona, a ni ja, nismo mogli dugo vremena skrenuti pogled. Onda je Tina zatreptala dugim trepavicama, oborila crnokosu glavu, njen se tamni pogled spustio i više nisam mogao uživati u crnilu njenih očiju. Znao sam, već onda sam znao, da želim gledati te oči i da silno želim da i one mene gledaju. Mora biti moja, ta predivna djevojka crne kose i tamnog i vrućeg pogleda.
Znam, sad svi očekujete još jednu ljubavnu priču prepunu nježnosti i scena poput one kad dvoje šeće uz morsku obalu, a sunce zalazi u daljini, dok se par sretno osmjehuje. Ništa od toga! Istina, sretno smo se osmjehivali, Tina i ja, tog vrućeg ljeta i iduće jeseni, ali sa dolaskom zime, Tina je odlepršala iz mog života, iz mog naručja, iz mog kreveta. Odlepršala i ostavila ogromnu rupu koju ni sa čim nisam uspio ispuniti. A pokušavao sam, vjerujte mi. Ništa nije pomoglo, ni ogromne količine alkohola koje sam lijevao u sebe tražeći zaborav, ni one druge žene, kojima sam hrlio ne bi li zaboravio Tinu. Bol je bila u početku oštra, zatim joj je oštrica malo otupjela, ali je i dalje neumorno i neprekidno svrdlala u mojoj utrobi.

Protok je vremena učinio svoje, nije patnja nestala, srodila se sa mnom i jednog dana sam mazohistički počeo pratiti Tinu. Činio sam to oprezno i mudro, nenapadno, zahvaljujući mnogim krimićima koje sam pročitao. Na primjer, ako bi se Tina kretala pločnikom obavljajući kupovinu, rijetko bi kad hodao prateći je iza nje. Više sam volio biti na suprotnoj strani ceste i držati je na oku. Začudila me je ta vještina za koju nisam ni znao da postoji, da je nosim u sebi. 
Dani su prolazili, a ja sam je uporno pratio. Dani su se pretvorili u mjesece, kad, nisam bio ni svjestan toga, ali odjednom Tina više nije bila ona Tina koju sam poznavao. Postala je neka druga Tina, zaobljena, mekog pogleda, oči joj više nisu sijale plamen. Primijetio sam malo izbočen joj trbuh i osjetio bol u grudima, kad sam shvatio: Tina je trudna! 

Vrijeme se jednolično odmotavalo i baš kad sam mislio kako će to praćenje Tine još dugo potrajati, naletim, doslovno naletim na Tinu dok sam izlazio iz pošte. Sudarili smo se i oboje se u jedan glas počeli izvinjavati jedno drogom.
- Dosta toga! - prekinuo sam je gledajući značajno u Tinin nabrekao trbuh. - Idemo na kavu, pa ćeš mi ispričati novosti.
- Nema se što pričati - rekla je osmjehujući se.
- A ovo? - upitao sam prstom upirući u njen trbuh. - Ajde, ne izmotavaj se. Idemo na kavu da se ispričamo.
Nisam je slušao što govori, značenje riječi nije me zanimalo. Zaneseno sam gledao ozareno lice Tine i slušao je kako govori o svojoj neizmjernoj sreći. Sjećam se, kako sam u jednom trenutku, dok je Tina hvatala zrak da nastavi sa bujicom riječi, pomislio pakosno: 
"Nitko ne može biti toliko sretan. Ili može?"

Od tog sam dana promijenio taktiku: umjesto Tine, počeo sam pratiti njenog muža, onog koji mi ju je preoteo. Strpljivo sam ga nadgledao kad god sam bio u mogućnosti i jedne kišovite večeri, tik pred Tinin porod, znao sam to, jer sam uredno precrtavao dane na kalendaru, osmjehnula mi se sreća. Koja mi je pokazala da Tinina sreća nije obojana sjajnim bojama, već je u njoj i primjesa crnila. Tinin dragi muž nije sa posla krenuo kući, svojoj Tini, već drugoj ženi. Ta je druga, uvjerio sam se u to već sutradan, vanjštinom bila sušta suprotnost Tini, plavokosa i pomalo mršava, izduženih udova. Pitao sam se, od kad li to traje, taj dvostruki život Tinina muža?
A onda, u jednom sasvim ludom trenutku, dok je pun Mjesec sijao s neba osvjetljavajući noć, shvatim kako u rukama držim ključ Tinine sreće. Dovoljno je samo da je "slučajno" sretnem i ...

Ništa nisam učinio. Ništa nisam nikome rekao. Pogotovo ne Tini. I shvatio sam tog trenutka, kako ponekad znači ništa ne učiniti, ustvari mnogo učiniti. Teret, kojeg sam toliko dugo nosio u sebi, odjednom je nestao i osjetio sam se lagan i lepršav poput ptice. Sjećanje na Tinu nije nestalo, ostalo je i dalje u meni, ali je sad bilo drugačije, tiho, nježno i sjetno. Jer Tinu će Život povrijediti i bez moje ljubomorne zlobe i osjetio sam tugu zbog toga, jer Tina će patiti, a ja nisam želio da Tina pati, jer vrlo sam dobro znao kakva patnja može biti.