srijeda, 19. ožujka 2008.

Neobična sjećanja



Starim, postajem mekan. Ne tamo, sram vas bilo! U svemu sam postao neobično blag.


Vraćam se prije neku večer kući i naletim na malo mače: cvili i gleda me tužnim i žutim očima obasjano noćnom rasvjetom. I zaustavim se: odjednom ne mogu proći pored mačeta, iako sam prije u bezbroj prilika prolazio mirno, savršeno svjestan kako se svima na ovom svijetu ne može pomoći, pogotovo ne napuštenim i nevoljenim mačkama.
Ali ugledavši mače, skutreno u kutu, pored obasjanog izloga prodavaonice cipela, odjednom sam u njemu vidio one napuštene ne svojom krivnjom: jednostavno ih je život ošinuo, obilježio i predbilježio za patnju.
Nepravda, reći će neki. Možda skrivena pravda, reći će drugi. Život daje, život uzima, kažem ja. Ni više ni manje. Jednostavno. Kad nam život daje uzimamo ništa ne pitajući, čak ni same sebe ne pitamo čime smo to zaslužili, već grabimo i uživamo. A kad uživanje nestane, kad nam život nešto oduzme, e, to je već i te kako primijećeno.
- Poludio si! - kažem samom sebi u noći, ne govoreći ni mačetu i prisilivši se krenuti dalje.


Sjećam se kako je znala, da bi me zabavila, nasmijala, namreškati i nekako zavrnuti nosić, lijep i malen i koji sam nježno volio, a očima bi zaškiljila u stranu i visoko gore. Bile je predivna tada, u tom trenutku bezazlene igre u kojoj se seks nije naslućivao, već samo čista radost što smo zajedno.
Nema boli. Osluškujem pažljivo svoju unutrašnjost: zbilja nema boli. Čudno. Kad je nestala?
Dok otključavam vrata stana, pokušavam se sjetiti kad sam posljednji put osjetio bol zbog njenog nestanka iz mog života i čudim se nesjećanju. Pokušavam se sjetiti, kad sam posljednji put mislio na naše zajedničke užarene noći. Ne mogu se sjetiti. Nije zaborav pobijedio, sjećanja su pohranjena duboko u mojoj duši ( u koju ne vjerujem, ha ha ha! ), znam da će povremeno izranjati iz dubina i trenutak me kupati užarenom svjetlošću sjećanja ... ali bez tuge. Nikad više uz tugu, samo uz nježno sjećanje.
To je ono novo, novina koja me čitavo vrijeme zbunjivala. Nema tuge više, nestala je, oslobodila me neprimjetno. Čudno. I mirno. Tiho. Oslobađajuće.


Novim očima promatram svijet i mjesta poznata mi, ona ista mjesta koja sam sa njom obilazio, držeći je za ruku, osjećajući njenu toplinu. Ne razmišljam o putenim vatrenim trenutcima strasti u kojima smo se gladno i neumjereno kupali: sad razmišljam o njenom snenom pogledu, dok bih je rano ujutro nudio kavom. I sjećam se njenih protezanja, lijenih i čarobnih, dok bih je pogledom milovao, čekajući da se posve razbudi.
Osjećaji su se smirili, sad mirno drijemaju u meni, bez vrtloženja, ostavljajući mi slobodu misli, ne okupiravši je samo jednom te istom temom, koja pritišče i cijedi snagu iz mene: izgubljenom ljubavi. Više nije izgubljena ljubav, nikad nije ni bila izgubljena, ali sam bio glup, nedorastao, nezreo, nisam shvatio kako mi nitko i ništa ne može oteti proživljeno, doživljeno. I koje uvijek, u svakom trenutku, mogu obnoviti u sjećanju, bez gorčine, bez bola, sa sjetom, miran i sa tračkom nježnosti.

Jer nježnost je ostala. Zauvijek.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: