Dva provoda

Anto, zvani Gmaz, osjeti tjeskobu u svojoj utrobi, potrese ga ledeni drhtaj i postane odjednom svjestan, kako više ni minute ne može izdržati u svojoj sobi: mora izaći, ili će poludjeti!
Ima već dvadeset i tri dana, kako ne napušta roditeljsku kuću, a gotovo čitavo to vrijeme provodi u svojoj sobi, slušajući glasnu glazbu, ponekad i preglasnu, kako mu je majka nekoliko puta predbacila. Glupača! Što ona zna o glazbi? Ni o čemu nema pojma, baš kao i većina puzavaca oko njega. Postaje li on sam puzavac? Zbog toga što se zatvorio u svoju sobu, osamio, ne prima posjete ...
Ta ga misao ošine, nastoji ne misliti na nju, ali ne može joj izbjeći. Morao se osamiti! Pametno je učinio što se maknuo sa pogleda javnosti. Prije mjesec je dana pušten iz zatvora, točnije iz pritvora, u kojem se nalazio pod sumnjom da je opljačkao tri trgovine. Morali su ga pustiti, ništa mu nisu mogli dokazati, glupani jedni! Kao i toliko puta do sada.
Ležeći u zatvoru, koji su zvali pritvor, odlučio je kad izađe pritajiti se, jedno vrijeme voditi miran život, iako ga je i sama pomisao na takav način života užasavala. Što će ti život bez uzbuđenja? Kao da si mrtav...Nema veze, to je mjesec dana, možda dva, izdržati će. Privremeno je čitavo ovo sranje.
- Hoćeš li izdržati? - upitao ga je Luka, njegov brat, dvadeset dvogodišnjak, dvije godine mlađi od Ante.
- Moram - odlučno je odgovorio Gmaz, a crni, upravo olujni osmijeh, preletio mu je namrgođenim licem. - Ne smijem im pružiti nikakvu šansu! Nemaju dokaza! Nemaju ništa. I ne učinim li nešto neko vrijeme, sve će pasti u zaborav.
- Koliko je to, neko vrijeme? - upitao ga je Luka, tiho, a upravo zbog njegovog običaja da govori tiho, nazvali su ga Tihi.
- Što ja znam! - prasnuo je Anto, ustao i zapalio cigaretu, požudno uvlačeći dim. - Mjesec? Možda dva?
- Nećeš izdržati - tiho je rekao Tihi.
I eto, Tihine su se riječi pokazale proročanskima: ne može više ni minute izdržati u sobi, između četiri zida, mora van, mora vidjeti nebo iznad sebe.
- Luka! - izdere se Anto, zvani Gmaz.
- Što je? - upita njegov brat, ušavši u sobu gotovo još i prije nego li je gromoglasna vika utihnula.
- Idi do Groznog - naredi mu Anto, koji je odjednom prestao biti Anto i postao Gmaz. - Ne zovi mobitelom! Pasji ga sin isključuje. Idi do njega i reci mu da se dovuče ovamo sa svojom krntijom. Idemo u provod. Dosta je bilo!
- Rekao sam ti, je li? - upita Luka, a oči mu tamne, poput bratovljevih, veselo zasvjetlucale.
- Ne filozofiraj! - otrese se Gmaz. - Nego kreni!


Gledajući Daniela, kako mirno sjedi preko puta nje u diskretno osvijetljenom restoranu, dok mu čitavo tijelo odaje napetost, Monika predosjeti važnost trenutka i odjednom shvati Danielovu nervozu: sigurno će je zaprositi!
Potpuno uvjerena u istinitost svoje slutnje, Monika, zgodna dvadeset i jednogodišnjakinja kratko podsječene crne kose i crnih očiju, skrene pogled sa Danielovog lica i zagleda se u svoje prste, koje je ispreplela između butina zategnutih u usku crnu svečanu haljinicu, koju je imala na sebi, i za koju je znala da joj divno ističe vitku figuru.
Već su četiri godine zajedno, njen Daniel i ona i voli ga svakim danom sve više i osjeća kako je ova večer vrhunac njihove dosadašnje ljubavi.
Pomoći će mu, odluči Monika, gledajući Daniela kako se nestrpljivo vrpolji. Mora mu pomoći. Oprezno, polako, pruži ruku preko stola i stisne Danielovu šaku, meko, toplo.
- Osjećam - reče mu blago - kako mi imaš nešto reći. Zašto to jednostavno ne kažeš, pa da se možemo posvetiti ovoj slasnoj večeri?
Daniel se u neprilici osmjehne, a njegove zelene oči, koje Monika obožava, toplo zasjaje. Uzvrati joj stisak.
- Ništa ti ne može promaknuti, je li? - upita je.
- Ne, kad si ti u pitanju - reče Monika iskreno.
- Divna si prema meni - odgovori Daniel. - Znaš, dugo sam vremena mislio kako se pretvaraš.
- Pretvaram? - Monika upitno podigne crne obrve.
- Nisam mogao vjerovati da takva djevojka postoji - objasni joj on.
Monika zabaci glavu i njen zvonak smijeh odjekne: nekoliko ih gostiju pogleda sa osmijehom odobravanja na licu i ona se prisjeti rečenice, koju je negdje čula: Čitav svijet voli ljubavnike.
- Pogotovo nisam mogao vjerovati da se meni to događa - nastavi Daniel. - Baš meni.
- Pa nisi ti toliko loš - ubaci Monika, zadirkujući ga. - Imaš svojih kvaliteta.
- Ozbiljno ... - prošaputa Daniel. - Želim te nešto pitati. Budi ozbiljna, molim te.
Monika se uozbilji, uspravi, a ruka, koja joj je neprestano, za vrijeme čitavog dijaloga milovala Danielovu nadlanicu, sada zastane i stegne njegovu šaku.
- Volim te - reče joj Daniel. - To znaš. Volim te i želim te. Zauvijek. Hoćeš li se udati za mene?


Pijana se večer odmatala, ponoć se približavala, a oni, Anto zvani Gmaz, njegov brat Luka, zvani Tihi i njihov partner Ivan, zvani Grozni, vozikali se gradom iz jednog lokala u drugi i obilno pili. Svi su pozdravljali Gmaza, pitali ga gdje bio, zašto se nije pojavljivao na uobičajenim mjestima i svu su navaljivali da ga časte pićem. Gmaz je primao te prijateljske upite mirno, prihvaćao pića i požudno pio i isto tako častio, plaćao runde, jer ona dva posla donijela su mu prilično lijepu svoticu.
Prisjetivši se toga, prinoseći čašu usnama, Gmaz se naceri, a njegove crne oči divljački zasjaje. U mislima je i opet vidio onu malu, sasvim sitnu prodavačicu, koja je uplašeno počela vrištati, gledajući širom razrogačenih očiju u pištolj koji je imao u ruci, a on je nemilosrdno tresnuo čvrsto stisnutom šakom ravno u nos koji se naprosto rascvjetao, a krv šiknula na sve strane. Pravi mali crveni vodoskoci.
Ostalo osoblje trgovine uplašeno je stajalo na mjestu, pogleda prikovanog na sitnoj prodavačici koja je ležala na podu, a iz nosa joj obilno tekla krv, pomiješana sa onom koja je isto tako tekla iz rasječene usne. Gmaz je brzo prišao blagajni, pokupio sve iz nje (kasnije je ustanovio da ima blizu pedeset komada i čudio se tako velikoj svoti, ali joj se i obradovao), pa ošinuvši sve prisutne otrovnim pogledom, izašao iz trgovine i odšetao u noć.
Ništa mu nisu mogli dokazati, prisjeti se sada, pa naglo obradovan, sjećajući se ludog uzbuđenja kojeg je osjećao te velike večeri, ispije čašu i stavi je na šank. Nepoznati mladić, koji je mirno stajao u blizini Gmaza, sasvim ga slučajno okrzne laktom, dok je uzimao svoje piće i to je bilo dovoljno.
- Odbij! - zareži na njega Gmaz i ne zadovoljavajući se samo riječima, gurne dlanom iznenađenog mladića u prsa i ovaj umalo padne.
- Nisam .. - počne mladić.
- Što nisi? - upita režeći Gmaz, pa raspali svojom čuvenom ubojitom ljevicom: mladić se stropošta na pod i ostane ležati.
Istog trena redar se pojavi pored njih i stane ispred Gmaza. Jedno su se vrijeme napeto gledali, a zatim redar reče:
- Poznajem te. Izađi i sve ću zaboraviti.
- Idemo! - reče Ivan, zvani Grozni, vukući Gmaza prema izlazu. - Ima pravo: ovdje smo česti gosti. Svi nas znaju.
Vani, na svježe-prohladnom noćnom zraku, jer ponoć se približavala, sva trojica prasnu u smijeh.
- Bilo mi je potrebno - reče Gmaz. - Čitavu vječnost nisam nikog raspalio. Umirao sam u jebenoj sobi!
- Gdje ćemo sad? - upita Luka, gledajući sa divljenjem u svog brata.
- Do raskršća! - odluči Gmaz, a ostala su dvojica znali na koje raskršće misli, a znali su i što slijedi.


Monika je plivala pamučastim oblacima sretne ushićenosti. Ushit, koji ju je zapljusnuo za vrijeme Danielove prosidbe, nije je više napuštao. Naprotiv, rastao je sve više i više i Monika mu se sasvim prepustila, dok ju je Daniel radosno gledao.
Nezaboravna večer! Prekrasan provod!
Nakon večere plesali su, Monika je obožavala ples, a Daniel je bio osrednji plesač, ali večeras joj to nije smetalo. Smijala se njegovim pogrešnim koracima i ništa joj nije moglo pomutiti raspoloženje. Uživala je, sasvim se prepustivši uživanju, zaboravljajući na vanjski svijet, živeći za trenutak i zaboravljajući na sutra.
Kad joj je Daniel rekao, kako misli da je dosta, kako je vrijeme krenuti kući, iznenađeno ga je pogledala.
- Zar već, Dani?
- Pa već je ponoć - reče joj on praktično. - A sutra nas čeka naporan dan.
I evo je, sjedi sklupčana pored svog dragog, dok on pažljivo vozi noćnim ulicama, pomalo vlažnim zbog kiše koja je upravo lagano počela sipiti.
- Pazi! - vikne Monika.
Ali je Daniel već kočio: neki se luđak zaustavio točno na sredini ceste i bila mu je potrebna sva vještina da ga netaknut obiđe. Nekako se provuče pored kola iz kojih je dopirala glasna glazba i ludi smijeh.


- Za njima! - naredi Gmaz.- Brže!
Ivan, zvani Grozni, radosno se isceri, pritisne papučicu gasa, motor zaurla u vlažnoj noći i čas kasnije vozili su tik uz automobil u kojem se nalazilo dvoje mladih.
- Zapriječi im put! - naredi Gmaz, trljajući sasvim ošišanu glavu. - Stani ispred njega!
Vješto, jer činio je to već i prije, Ivan učini kako mu je rečeno: prestigne automobil, pa naglo zakoči i bočno se zaustavi, prisilivši mladića u drugim kolima snažno kočiti.
Motori su još uvijek brujali, kad Gmaz poput pantere iskoči iz automobila, priđe progonjenom automobilu, otvori vozačeva vrata snažnim trzajem i iznenađenog i šokiranog Daniela, šakom tresne u čelo i počne ga izvlačiti iz automobila.
Prestravljena, tek napola shvaćajući što se događa, Monika zaplače tiho, kao da se boji prepustiti se emocijama straha, ali kad ugleda, kako onaj divljak izvlači iz automobila njenog Daniela, vrisak joj zapara kišovito nebo.
- Šuti, kujo! - vikne Luka, zvani Tihi, podigavši glas, što je bilo neobično za njega.
Ali Monika nije mogla šutjeti, a njeni su krikovi odjekivali u kišovitoj noći.
Gmaz izvuče ošamućenog Daniela iz kola, baci ga na asfalt i počne udarati nogama. Tihi, ugledavši slobodan prostor, uvuče se u kola i počne pljuskati prestravljenu Moniku.
- Šuti, kujo! - Tiho je njegovo režanje pratilo svaki udarac.- Šuti, kujo!
Obliven krvlju, nemoćno ležeći na mokrom asfaltu, Daniel je kao kroz neku maglu napola shvaćao što se događa, kad ga je njegov napadač iznenada pusti, okrene mu leđa i počne prilaziti Danieolovim kolima. Neće valjda ...
Sledivši se od te misli, Daniel zaboravi na bol, ustane i zakorači prema svojim mučiteljima, nesigurno teturajući mokrim asfaltom.
U tom trenutku vlažnu i nasilnu noć propara policijska sirena i napadači se ukoče.
- Brišimo! - dovikne Ivan, zvani Grozni, čitavo vrijeme sjedeći za upravljačem, spreman upravo za ovakve momente.
- Idemo! - reče Tihi svom bratu. - Brišimo!
- Samo tren! -odgovori Gmaz, izvuče iz kola uplakanu Moniku i jednim joj grubim potezom strgne usku crnu haljinicu, a paranje tkanine nanese Moniki snažnu bol. – Da vidimo kakva je …
Osjećajući prste napadača kako joj dira najintimnije dijelove tijela, osjećajući jezu, priželjkujući kako je ovo sve samo san, ružan san iz kojeg će se uskoro probuditi...
- Brišimo! - vikne Grozni, nestrpljivo, dok je motor grmio.
- Ima pravo! - prihvati Tihi. - Dolazi policija! Idemo!
- Uh, šteta - reče Gmaz. - Mala je pravi šećer. Šteta!
U tom trenutku, obliven krvlju i nesigurno se ljuljajući na nogama, Daniel, kojeg nosi jedna jedina misao, pomoći Moniki, položi ruku na rame Gmaza i pokuša ga udariti. Gmaz se, uz posprdan cerek lako izmakne i nošen inercijom, Daniel padne na cestu uz tupi i ružni zvuk.
- Ahhhh! - napola prostenje, napola zareži Gmaz. - Sam si ovo tražio, majmune!
- Brišimo! - vikne Grozni. - Blizu su!
Gmaz zavuče ruku u džep, izvadi je, a u njoj "skakavac" duge oštrice, pa mirno i sa uživanjem zabode sječivo u Danielove grudi. Izvadi "skakavac", obriše ga o Danielovo rame, gledajući ga u oči koje su se već gasile, pa mirno odšeta do automobila i uđe u njega.
- Bio je red, jebem mu! - prosikta Grozni i pritisne gas: nestanu u trenu, ostavljajući iza sebe krv, bol, patnju.


Kad se policijsko vozilo približilo, ugledali su polugolu mladu djevojku, kako kleči na mokrom i hladnom asfaltu, držeći mladićevu glavu u svom krilu i sasvim tiho šapuće:
- Ne ostavljaj me ...ne ostavljaj me ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.