Ljeto bez Anite

Jučer, dok sam čekao zeleno svijetlo semafora, ugledao sam te, nakon ... koliko godina, Anita? Mnogo je vremena proteklo od onog žarkog ljeta, kojeg smo zajedno proveli, a opet, na neki način bili odvojeni. Nisi se promijenila, lijepa Anito. Ne mnogo. Onda si odisala blistavom mladom ljepotom, a sad iz tebe zrači zrela, punokrvna ljepota.
Semafor se zazelenio, rijeka me ljudi povukla, izgubio sam te iz vida, a pogled na tvoju i dalje dugu i crnu i sjajnu poput gavranova krila kosu, u meni je uskovitlao davno potisnuta sjećanja. I ne mogu ih zaustaviti. Niti ne pokušavam. Ne želim.


Onog mi je ljeta bilo dvadeset i pet, tebi, Anito, devetnaest i činila si mi se nekako djetinjastom. Tek sad, nakon toliko godina, shvaćam polako koliko si ti od nas dvoje bila zrela, a ja djetinjast. Bio je to početak našeg pripadanja jedno drugom: tog smo poslijepodneva prvi put vodili ljubav. Bila je to i godina Olimpijade, godina koja je trebala pokazati preko sporta, kako ljudi mogu biti složni. Umjesto toga, pokolj u Olimpijskom selu, München se zacrvenio od krvi.
- Žalosno - rekao sam, dok smo ležali na mom kauču u mojoj sobi, a vrućina pritiskala grad. - Eto, što su ti ljudi. U starim su vremenima prekidali ratove kad bi počinjala Olimpijada, a mi prolijevamo krv.
- Misliš li - upitala si sjedajući, dok ti se duga i crna kosa zatresla - da će zatvoriti Olimpijske igre?
- Neće - odgovorio sam i dohvatio bocu. - Kad bi to učinili, priznali bi pobjedu terorista.
- Moraš li toliko piti? – prvi si put rekla nešto o mom ponašanju.
- Ne moram - odgovorio sam - ali želim. Smeta ti?
I to je bila naša prva razmirica. Gledala si u bocu ruma kao da ti je ta boca zakleti neprijatelj. Ali nisi mi odgovorila. Povukla si se u šutnju. Barem što se tiče tog pitanja.
- A da otputujemo negdje u planine? - upitala si.
- Zašto? - upitao sam ja. - Misliš da tamo nema ruma?
- Bedak! - rekla si i bacila se na mene.


Samo dva dana kasnije, popustio sam tvom navaljivanju i odlučili smo krenuti u planine, udisati svježi zrak, maknuti se iz vreve grada. Već ću nekako to podnijeti, mislio sam, dobro se pazeći da ne naslutiš moje misli.
- Ništa ne moraš brinuti - rekla si mi, a crne ti oči blistale plamenom iščekivanja: nas dvoje sami u brdima, posvećeni jedno drugom, čitao sam joj misli ispisane u njenom radosnom pogledu. - Ja ću se za sve pobrinuti.
Dan prije nego li smo trebali otputovati u planine, posvetiti se sami sebi, našoj ljubavi, kako si ti Anito to voljela reći, napio sam se do besvijesti.
Pijanka je otpočela sasvim bezazleno, u našem omiljenom kafiću u kojem se naše društvo redovito nalazilo. Sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, prepričavali smo jedni drugima doživljaje sa mora. A doživljaja je bilo i mi smo uživali prisjećati se, znajući kako nas slijedeći ukrcaj na brod, vodi ka drugim doživljajima, uvijek novim, uvijek neočekivanim, nepredvidljivim.
Kako su priče tekle, sve smo više i više pili, gubeći nadzor nad svojim ponašanjem, da bi na kraju završili u kući jednog od nas. Posjedali smo u ogromnoj dnevnoj sobi a Mate, naš domaćin te noći, poredao je na stol ispred nas gomilu boca.
- Neka pije tko što želi - rekao je i svatko je od nas privukao k sebi svoje omiljeno piće.
Ujutro sam se probudio među prvima, jer mi je sunce, koje se već prilično visoko popelo na plavom nebu, udaralo ravno u lice. Zastenjao sam, ustao sa kauča na kojem sam sasvim obučen zaspao pored još dvojice i otišao u kupaonicu, ravno pod tuš, istiskujući pastu za zube na prst. I upravo u tom trenutku sjetio sam se dogovora na koji sam, naravno zakasnio. Ti me Anito čekaš, a ja se tuširam ... ma nije važno, imamo vremena, nekako ću se opravdati.


- Zašto si to učinio? - upitala si me te iste večeri, kad si došla kod mene.
- Dogodilo se, Anito - rekao sam. - Nisam to namjerno učinio.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno.
- Meni se čini – rekla si tužno, a to me ljutilo, ta tuga u tvom glasu – da si se napio samo da bi imao opravdanje …
- Nije mi potrebno opravdanje – zagunđao sam paleći cigaretu. - Ili možda misliš da jest?
- Ne mislim – popustila si i oborila pogled.


U petak, dok smo gledali onaj sjajni film Polanskog, privila si se u kinu uz mene i ja sam odmah osjetio kako se nešto sprema. Osjećajući se pomalo krivim zbog one pijanke i propuštenog putovanja, unaprijed sam odlučio udovoljiti tvojoj molbi, ma kakva bila.
- Želim te nešto pitati - rekla si, dok smo sa rijekom ljudi napuštali filmsku dvoranu, polako, nogu pred nogu, izlazeći u toplu i zvjezdanu ljetnu noć.
- Pitaj - rekao sam, a u sebi sam želio da me ništa ne pitaš: želio sam mirno te odvesti u svoju sobu i voditi ljubav sa tobom do jutra, a onda iscrpljen zaspati. To sam želio. Ništa više.
- U nedjelju je rođendan moje sestre - rekla si, hodajući brzo pored mene, već smo izašli iz rijeke ljudi i bili sami. - Pozvala je i tebe. Pričala sam joj o tebi.
- Ah! - uzdahnuo sam. - Što si joj rekla?
- Malo toga. Da si pomorac, da sam te upoznala prije mjesec dana. Da mi se dopadaš.
- Hoće li tvoji starci biti tamo?
- Smeta ti to?
- Neeee ... - otegnuo sam.
- Biti će u kući, naravno - rekla si, a licem ti je preletio oblak tuge i osjećao sam krivnju zbog toga. - Ali nam neće smetati. Biti će u svojim prostorijama. Ne želiš ih upoznati?
- Iskreno, ne znam - odgovorio sam. - Ne znam što želim.
- Ponekad se pitam - rekla si zamišljeno - nisam li se zaljubila u nezrelog dječaka.
- Anito!
- Pa tako se ponašaš - nisi ovog puta željela popustiti. - Čim se pojavi neka obaveza, ti podviješ rep i bježiš.
- Krasna usporedba - progunđao sam.
Volio sam te strastveno te noći i tek smo oko četiri ujutro zaspali, navivši budilnik, koji je ludo zvonio u šest, jer ti si morala otići. Napola budan sam osluškivao kako ustaješ, sakupljaš odjeću i odlaziš u kupaonicu. Zaspao sam, kad me tvoj oproštajni poljubac ponovo probudio.
- Spavaj - prošaputala si. - Večeras u sedam.


Na rođendanu tvoje sestre sve je nekako krenulo krivo. Nisam se mogao opustiti, nekako sam uvijek mislio na prodorne i znatiželjne poglede tvojih roditelja, koji su me nijemo pitali: "Tko si ti, koji nam je oteo našu djevojčicu?". I žalio sam što sam došao na zabavu, a zbog toga što sam žalio, pio sam previše, znao sam to, ali nisam mario, nije me bilo briga.
I na kraju se ljutnja nagomilala u meni i mislio sam, što, do vraga, tko si ti Anito, da mi govoriš idi ovamo, idi onamo, jer doživio sam to kao kontrolu svog života, a biti kontroliran ...
- Napio si se - optužila si me, odguravši me u kut.
- Pa što onda? - ratoborno sam uzvratio. - Pogledaj oko sebe: koliko je njih pijano?
- Nije me briga za ostale - tužno si odgovorila.
- Ne moraš brinuti ni za mene.
- Zašto si takav?
- Kakav?
Nisi odgovorila. Okrenula si mi leđa i otišla do sestre, slavljenice. Nedugo zatim, oprostio sam se i izašao van iz kuće u kojoj sam se osjećao zarobljenikom.
- Ne mogu sa tobom - rekla si mi, ispraćajući me.
- Zašto ne? - upitao sam, mada sam znao zašto ne možeš, ali želio sam te mučiti, ništa ti ne olakšati.
- Znaš zašto - tiho si rekla i rukom mahnula prema kući iz koje je dopirala glazba, pomiješana smijehom. - Roditelji bi shvatili ...
- Što? - upitao sam. - Da se ševimo? Pa to već znaju. Osim ukoliko nisu savršeni glupani.
Pljusnula si me i zatim nijemo i zapanjeno promatrala, sasvim se ukočivši i ne vjerujući da si to mogla učiniti. Lice ti je bilo uplašeno, oči razrogačene i bila si prelijepa. I želio sam te poljubiti. Za oproštaj. Ali nisam.
- Hvala, Anita - rekao sam i pompozno se naklonio, okrenuo na peti i okret malo pokvario zateturavši blago i pošao u noć, sretan što se to dogodilo, jer tom sam pljuskom stekao slobodu.
- Čekaj! - zajecala si u tami.
Nisam čekao. Brzo sam se udaljavao, osjećajući tvoj prodorno-žalosni pogled na leđima. I ma koliko god ti čudno izgledalo, lijepa i draga Anito, u tom sam te trenutku silno volio.


Ah, Anito, možda nikad nećeš pročitati ovo pismo u kojem ti priznajem kako te još uvijek volim. Jučer, dok sam te samo na trenutak vidio, sve se vratilo. Svaki onaj osjećaj prema tebi, kojeg sam u svojoj gluposti gušio u začetku, sad se razbuktao i puštam ga da se razmaše, neka leti, neka me nosi, jer važno je voljeti, sad to razumijem i više me nije strah. Volim te, Anito!
Što misliš, Anito, hoću li imati hrabrosti poslati ti ovo pismo?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.