Skandal

Nedjeljno kišom umiveno jutro. Prve se zrake sunčeve probijaju kroz oblake, koje bura rastjeruje sa plave pozornice. Zrak je oštar, svjež i udišem ga kroz otvorena usta, uživajući u njegovoj hladnoći. Trčim laganim korakom uz sam rub pločnika, jer na pločniku su parkirani automobili. Protrčim pored crkve ispred koje se okupljaju svježe dotjerani vjernici. Dok protrčavam pored njih, do mene dopiru iskidani ulomci razgovora, ali svejedno primam potpunu sliku njihovog razgovora koji i nije razgovor. Ljubazno smješkanje i još ljubazniji pozdravi, medene riječi zlatnim potokom teku, svi su nasmijani, svi su sretni, dječicu drže za ruke ... Uzorni građani.
Gadi mi se tolika vanjska sreća. Osjećam kako je lažna. Kao i uvijek, ništa nije onako kako izgleda da jest. Neke parove već iz viđenja poznajem i na njihov veseli pozdrav pristojno im mahnem rukom i pojačavam tempo: želim se što prije udaljiti od te čiste i mirisne gomile.


Nakon jednog sata trčanja šumom, osjećajući se srođen sa Prirodom, mojim božanstvom, pročišćenog uma, smiren, zadovoljan, vraćam se kući, tuširam i izlazim u obližnji kafić popiti kavu, prelistati novine, izmijeniti po koju riječ sa poznanicima. Činiti sve ono što se čini u lijeno nedjeljno jutro.
- Jesi čuo? - dočeka me Sandra, mlada i zgodna crnooka konobarica.
- Ništa nisam čuo - odgovaram joj. - Nisam siguran ni da želim čuti. Došao sam samo u miru popiti kavu.
- Svejedno ću ti reći.
- Nisam ni sumnjao u to.
- Na misi se jutros dogodio skandal - govori mi Sandra nagnuvši se preko šanka prema meni: ne moraju ostali gosti slušati njen trač. - U stvari ne baš tijekom mise, već nakon nje. Kad su počeli izlaziti ...
- Hoću li dobiti kavu ili moram otići na drugo mjesto?
- ... na samom izlazu dvojica se potukla: jedan je optužio drugog da švrlja sa njegovom ženom.
- Onda je trebao je ženu istući - kažem joj. - Hoće li ta kava?
- Stiže - mirno odgovori Sandra i spretno rukuje strojem, gotovo i ne gledajući što radi. - Sad dolazi ono glavno: nikad ne bi pogodio koja je u pitanju.
- Ne zanima me.
- Jesi li preko čitavog dana tako nedruželjubiv? - pita me ona, ali se smije. - Radi se o Gabrieli.
Pogledam je mirno i upitno, znajući da mi je lice neprobojna maska. Mirno čekam.
- Hrvojevoj ženi! - sikne Sandra. - Kužiš?
- Onog Hrvoja? - pitam je zainteresiran konačno.
- Baš njega!
U sjećanju ga vidim, visok, zgodan crnokos muškarac u ranim četrdesetima, uvijek besprijekorno obučen, uglancanih cipela. Viđam ih nedjeljom kako odlaze u crkvu, vidio sam ih i jutros, prisjetim se. Njegova ga je Gabriela, lijepa plavuša zelenih očiju, držala pod ruku, ali joj je pogled šarao, tražeći nekog, kako mi sad brzo objašnjava Sandra. Izmjenu pogleda primijetio je i njen Hrvoje, shvatio u hipu što se događa i već u crkvi počeli su sa oštrim riječima, tihim, siktavim glasom obraćajući se jedno drugom, kao da govore zmijskim jezikom.
Smijem se. Ne mogu drugačije. Hrvoje je viđen poduzetnik, izronio odjednom ni od kuda i u sve oko sebe vrlo brzo pustio pipke, poput halapljivo-grabežljive hobotnice. Visoko zabačene glave, samozadovoljno je hodao ulicom, dobrohotno pozdravljajući oko sebe, ali mu je pogled ostajao hladan. Ljudi ga nisu radovali, shvatio sam to odmah.
- Tko mu ševi ženu? - upitao sam Sandru radoznalo.
- Lavić! - ispali ona i prasne u grohotan smijeh.
I ja se smijuljim. Lavić je lokalni mladić koji se približava tridesetoj, ništa ne radi i samo igra tenis. Samo ga tenis zanima. Atletske građe, duge i plave kose koja mu u uvojcima pada na ramena, mami uzdahe žena. Nije pokazivao interes ni za što drugo osim sporta. Tako smo do sad mislili. Sad znam da ga još nešto pored tenisa zanima.
- Ah, jadan Hrvoje - zlurado kažem. - Da je bilo tko drugi u pitanju, a ne Lavić, sigurno bi to lakše podnio. On, stup društva, kako o sebi misli taj naduvenko, a običan mu tenisač pruža radost ženi. Sigurno ga je to više ujelo, nego samo otkriće da ga žena vara. I potukli se?
- Jesu! - zadovoljno odgovori Sandra. - I mogu ti reći, da ga je Lavić propisno izudarao.
- A kojeg je vraga Lavić tražio u crkvi?
- Pa valjda je htio vidjeti nju - odgovori Sandra. - Gabrielu.
- Znači li to, da je ljubav u pitanju?
- Sve je moguće - reče Sandra sanjalački.
Osmjehujem se dok izlazim iz kafića i promatram ljude: svi razgovaraju samo o događaju ispred crkve. Tema broj jedan. Radoznalo se pitam, što ih je više iznenadilo: ponašanje lijepe Gabriele, ili tučnjava?


Mene ništa od toga ne iznenađuje, možda samo malčice izbor Gabriele, jer klela mi se, dok je uživala u mom zagrljaju, kako voli rasne, zrele muškarce, ne želeći me nazvati starim. A mladi je Lavić dvostruko mlađi od mene.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.