Obnavljanje prijateljstva

Facebook. Ili fejs. Kako vam drago. Meni je svejedno. Mnogo mi je toga postalo svejedno u posljednje vrijeme. Rijetko se uzbuđujem zbog bilo čega. Nije baš da mi je svejedno, ali na većinu se gadosti koje se događaju u zemlji i okolici samo nasmijem. I odmahnem rukom. Jer što drugo učiniti? Koliko god se ja ljutio, pjenio, ni jednu jedinu činjenicu ne mogu ispraviti. Shvatio sam to, nakon mnogih ljutnji i bjesova i konačno popustio, naučio obuzdavati svoje emocije. Uživati u miru, u tišini, smijuljeći se ljudskoj gluposti.
Dakle, da se vratim na temu, visim ja tog dana fejsu i dosađujem se, kad iz daleke prošlosti iskoči jedno ime. Naravno, u zahtjevu za prijateljstvom. Gledam u to toliko poznato ime, a tako dugo vremena neizgovoreno glasno i prisjećam se. Prošlo je već ...

... punih dvadeset i dvije godine, a da se nismo sastali Bero i ja. Sprijateljili smo se i družili dvije ili tri godine u ona daleka vremena. On bi znao navratiti već ujutro k meni, pa bi zajedno izašli na ulicu, malo šetali, a zatim mnogo pili. Svi smo tada mnogo pili. Bili smo bezbrižni, snažni i rugali smo se životu pijući enormne količine alkohola i prisjećajući se onih dalekih dana kad smo plovili.
Svi smo, osim Bere, bili dugogodišnji pomorci. A Bero je želio postati pomorac, pa je znatiželjno slušao naše mornarske priče, pretvarajući se zamalo u veliko uho. To što je bio oko petnaest godina mlađi od nas, nikome nije smetalo. Odnosili smo se prema njemu kao s ravnopravnim članom naše družine i bilo je očito da mu to silno imponira. Neprestano nas je bombardirao s pitanjima.
Kad si već na brodu, gdje je bolje raditi: na palubi ili u strojarnici? Koliko košta "matrikula", pomorska knjižica? Koliko pregleda moraš učiniti, da bi dobio pomorsku knjižicu? Koji su to pregledi? Kako ...
Pitanjima nikad nije bilo kraja i smijali smo se tome. Pomogli smo mu našim znanjem i iskustvom koliko smo mogli. Dali smo mu adrese kompanija na kojima smo mi sami nekad plovili, pomalo mu zavideći. Mi smo se opraštali s tridesetim godinama života, a Bero je još bio daleko od njih i ispred njega se pružalo nepregledno mnogo plavih valova. Uz bocu vina sastavili smo molbu za ukrcaj na mom pisaćem stroju i nekoliko sam kopija uručio Beri.
- Ako se ukrcam - obećao mi je tada - i kad se vratim, pasti će takva pijanka, da će se o njoj godinama govoriti.
- Ukrcati ćeš se - hrabrio sam ga. - Mlad si, zdrav, snažan. Takvi su im ljudi uvijek potrebni.
I onda je jednog dana naprosto nestao. Ni sa kim se nije oprostio, nikome nije rekao da odlazi. Samo ga više nije bilo. U početku nismo to ni primijetili, jer bilo je uobičajeno izostati nekoliko dana, prestati sa pijankom i odmarati se u tišini doma. Skupljati snage, tako smo to zvali. Ali nikad to ne bi predugo potrajalo i onaj koji bi na nekoliko dana nestao, vratio bi se nasmijan i svjež i počastio sa nekoliko rundi društvo.
- Gdje je Bero? - upitao je netko i svi su se zagledali u mene.
- Što buljite u mene? - upitao sam ih.
- Kod tebe je dolazio, u tvoj stan. Ti si ga uveo u društvo.
Bila je to istina i samo sam klimnuo glavom. Što sam drugo mogao?
- Ne znaš što je sa njim? - pitali su me.
- Nije ti se javio?
- Nije - odgovarao sam poslušno i strpljivo, osjećajući nelagodu, možda čak i malo stida.
- Nestao dečko! - primijetio je jedan od nas i istresao čašu. - Toliko o prijateljstvu. Neka ga prati mirno more.
Svi smo šutke ispraznili čaše u to ime.

I eto, sad taj isti Bero, koji je onako naprasno nestao iz našeg društva, traži moje prijateljstvo na popularnom fejsu, novom mediju, koji u vrijeme našeg druženja nije ni postojao.
Dok sam klikom potvrđivao prijem zahtjeva, osjećajući nelagodu zbog te misli, zapitao sam se: što li mu sad treba? Dvadeset i dvije godine se nije javio. Ni jednom jedinom riječju. Ni razglednicom iz neke luke. Nije me došao posjetiti. Da pijanku o kojoj će se godinama pričati nije nikad ni platio, ne moram ni reći. Nekoliko sam ga puta sreo na Korzu, ne više od pet puta tijekom svih ovih godina i samo bi klimnuli jedan drugom, produžujući svatko svojim putem.
Niti sat kasnije, porukom na fejsu molio me za sastanak. Odgovorio sam mu odmah i upravo sam htio napisati kako ću u čast ponovnog sastanka ispeći brdo palačinki sa sirom, prisjetivši koliko sam to mnogo puta prije učinio i koliko ih je Bero volio, kad me neka do tada nepoznata opreznost zaustavi. Umjesto na palačinke, pozvao sam ga na kavu. Samo na kavu.

Razgovor je, kad je Bero sutradan došao, naravno zapinjao. Izgubili smo bliskost. Ništa više nije ostalo. I priznajem, dok sam slušao njegovu životnu žalopojku, nisam osjećao sućut.
Oženio se, pričao mi je nervozno gledajući u pod. Ima sina. Žena ga izbacila iz stana kojeg im je njen otac kupio. Dobio je otkaz. Da, već nekoliko godina ne plovi. Zaposlio se na kopnu, radi obitelji. I sad ovo ...
Trajalo je gotovo dva sata. Osjećao sam kako još nešto želi reći, ali nikako da se odvaži na to. Šutio sam, nisam zapitkivao. Nisam ga želio pitanjima ohrabrivati. Govorio je o našem nekadašnjem druženju, dajući mi naslutiti kako želi obnoviti prijateljstvo. Ali mu nisam osjetio nostalgiju u glasu, nije joj ni traga bilo. Kao da je govorio napamet naučenu lekciju. Za koju je pretpostavljao da je želim čuti.

Sutradan, i opet sam bio na fejsu, mobitel se oglasi. Poruka. Od Bere.
"Možeš li mi posuditi ..."

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.