Učiniti sutra

Marinku je bilo žao što se noć tako brzo spustila: nije još ni devet sati, a već je prava crna noć polegla nad grad. Čas prije je vladao dan, a čas kasnije sve se uvilo u neprozirnu tamu. Jesen je zakucala na vrata, ljeto se oprostilo.
Nije volio noć, ne od onog dana od prije četiri godine, kad se srušio na ulici i kad su ga doslovno pokupili s prljavog pločnika i oteli brzom intervencijom od smrti koja ga je bolnim stiskom stezala za srce. Vrativši se iz bolnice kući, slab i nemoćan poput novorođenčeta, počeo se bojati noći. Kad ne možeš normalno hodati, kad ti svaki korak pričinjava veliki i užasni napor, onda tama postaje neprijateljica. Sad je već bilo mnogo bolje, naravno. Marinko je osjećao snagu u mišićima i dobro je koračao. Sve sigurnije i sigurnije. Ali je i dalje zazirao od tame.
Približavajući se zgradi u kojoj je stanovao, primijeti poznati obris ženinih kola, pa napregne vid. Navršivši pedesetu, počeo je nositi naočale, na koje se još nije sasvim navikao. Probivši vidom tamni zastor, shvati da gleda u Sunčicu: sjedi za upravljačem i u ruci joj mobitel.
Marinko zastane. Čini se, da njegova pretpostavka, kako se Sunčica upravo dovezla kući, nije sasvim točna. Jer Sunčica, završivši razgovor, veselo se nasmije, odloži mobitel na suvozačevo prazno sjedište i upali motor. Nije stigla kući, već je tek izašla iz nje. Ili se vraćala, pa zbog mobitelskog razgovora se predomislila?
Marinko uzmakne korak i sasvim se stopi s mrakom. Nije želio biti primijećen. Kreće. Gdje? Sa kim je to razgovarala?
Gledao je u mačje oči automobila koji se udaljavao i činilo mu se, da mu podrugljivo namiguju. Zatim slegne ramenima i uputi se prema ulazu zgrade. Barem će imati stan samo za sebe. Neće biti besmislenih prepirki, koje su postale učestale, svakodnevne, zamorne. Dosadne.
Sunčica! Da se nasmiješ. Ime joj nikako ne pristaje: lice joj je, barem u Marinkovoj blizini, vječno namrgođeno.

- Zašto se više ne smiješ? - upitao ju je jednom, bilo je vruće poslijepodne i Marinko je sjedio za stolom u maloj kuhinji, a Sunčica lupala, bezrazložno, bio je Marinko uvjeren, posuđem.
- Čemu da se smijem? - odgovorila je ne okrećući se prema njemu.
- Prije si se često smijala.
- Prije ...
- Da, prije - ponovio je Marinko uporno: odjednom je, po prvi put u njihovom zajedničkom životu želio završiti otpočeti razgovor, kojeg je Sunčica odbijala. - Prije nego li sam operiran.
Uzalud je čekao da Sunčica odgovori. I dalje je stajala okrenuta mu leđima, blago sagnuta i lupajući tanjurima. Osjetio je bijes i začudio se zbog toga, jer po prirodi je bio savršeno miroljubiv i bijes mu bio nepoznat.
- Čekam odgovor! - odlučno je rekao.
Okrenula se iznenađena odlučnošću u njegovom glasu: nije navikla ga čuti, u njihovom je braku njezina riječ u pravilu uvijek bila posljednja.
- Što hoćeš? - procijedila kroz zube stisnuvši oči u tanki prorez. - Da se cerekam po čitav dan?
- Kad si sa prijateljicom - odgovorio je, ciljajući na njihovu susjedu Milenku - glasno se smiješ. Sa mnom nikad.
- Ona je zabavna.
- A ja nisam?
Još jednom nije dočekao odgovor. Ali ovog puta nije ni inzistirao na njemu. Umorno je uzdahnuo i pažljivo, u mislima prelazeći svaki pokret prije nego li što bi ga učinio, ustao od stola i polako i nesigurno koračajući izašao iz stana, na ulicu, usprkos paklenoj vrućini koja je vladala.

Od tog se dana sve promijenilo. Šutnja i pritajeni prezir uvukao se između njih. Marinko ga je osjećao, a bio je siguran da ga i Sunčica osjeća. Ne samo da ga osjeća, već ga i podgrijava, hrani. Njena je netrpeljivost postajala iz dana u dan sve grublja, otvorenija. Izrazitija. Pokazivala ju je čak i s tijelom.
- Samo sjediš i ništa ne radiš - zvocala mu je.
- Znaš da ne mogu ništa raditi.
- Nisi više slab kao što izgledaš.
- Nisam ni jak koliko ti misliš.
- Izgovaraš se na operaciju već više od tri godine.
- Od te operacije mnogi umiru.
- Ti nisi umro. Ili jesi?
Kad je to rekla, Marinko je ustao, pogledao je oštro u oči, zapiljivši se u njen bešćutni pogled.
- Tada bi bila sretna, je li? - tiho je rekao. - Da sam odapeo, ostavio ti penziju i slobodu. Je li?
Naravno, nije dočekao odgovor. Kao ni toliko puta prije toga. Sad ga više nije ni tražio: znao ga je. I gađao je istinom lice svoje žene, koja mu je trebala biti pratilja i u dobru i u zlu. A koja nije bila to. Koračala je s njima dok im je bilo dobro, zahvaljujući njegovoj marljivosti, a onda ...

Kad su točno zakoračili svatko svojim putem? Je li to bilo one prve ljetne večeri, kad se, nakon što je otpušten iz bolnice, odlučio na svoju prvu šetnju?
- Ne mogu ovako - nestrpljivo je Sunčica rekla.
- Što to? - upitao je Marinko zastavši: ruka mu je bila podvučena pod njenu mišicu, a sa drugom je stezao štap na kojeg se nesigurno oslanjao, tražeći izgubljenu ravnotežu.
- Pa ti ne hodaš! - nestrpljivo je istresla Sunčica. - Ti pužeš.
Bila je to istina, Marinko je to znao, bio je bolno svjestan te činjenice, ali su ga njene riječi silno povrijedile.
- Ne mogu brže - posramljeno je promrmljao, kao da je on kriv što mu je srce poludjelo, otkazalo poslušnost, pretvorivši ga preko noći iz snažnog muškarca u drhtavog bogalja.
- Hodaj sam - rekla mu je Sunčica i napustila ga tu, na ulici, ispred zgrade u kojoj su stanovali. - Idem kod Milenke.
- Više si kod nje, nego sa mnom.
- Pa? - upitala je: očito je to za Sunčicu bilo sasvim u redu.
- Pa ništa - rekao je Marinko, povukavši se kao i uvijek kad bi se porječkali. - Idi.
Otišla je. Uplašeno je stajao na ulici i odlučivao se na samostalno koračanje. Gledao je za Sunčicom, koja je brzo prelazila ulicu: nije se okrenula. Shvatio je da je sam. I da može računati samo na samoga sebe. Nije se uplašio, ali mu je gorčina preplavila um.

Marinko pogleda na sat. Ponoć je upravo prošla, a Sunčica još nije stigla kući. Ima ljubavnika. Sad zna. Osjeća. Ima ljubavnika. Jer oni nisu ... uhhhh, nije mogao dugo nakon operacije, a kasnije ... pa, kasnije nije više ni želio. Kako poželjeti ženu koja nema lijepu riječ za tebe i neprestano samo reži? Ili se tuži na sve i svašta. Kad su zajedno. Što je postalo prava rijetkost. Jer Sunčica se po čitave dane vozikala u svojim kolima ovamo i onamo, ostavljajući Marinka samog i dolazeći samo na spavanje. Sve kasnije i kasnije, primijetio je to odavno.

Nije važno. Više nije važno. Neće je više čekati, odlazi u krevet. A sutra ... Marinko nije znao što će se to dogoditi, promijeniti sutra, ali je, odlazeći u krevet, duboko u sebi osjećao kako ovako više ne može i kako će već smisliti, jer jutro je pametnije od večeri, što će učiniti sutra. Ali da će učiniti, to zna!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.