ponedjeljak, 20. rujna 2010.

Krivi smjer



Svi muškarci, koji su se nalazili u prostranoj poslovnici banke, zagledali su se u Danieline noge. Duge i vitke, obavijene vrlo kratkom crvenom suknjom, privlačile su muškaračke poglede. Ali i ženske, u čijim se očima mogla vrlo lako pročitati zavist.
Lagano lupkajući visokim potpeticama, devetnaestogodišnja Daniela osmjehne se svima u prostoriji. Svaki je prisutan muškarac bio uvjeren, kako se osmjehnula upravo njemu. Vrlo dobro znajući kakvu atmosferu stvara, Daniela se smjesti za niskim staklenim stolićem. Dok je sjedala, priljubila je suknju uz duge i potamnjele butine, osjećajući poglede muškaraca. Ali ih više nije gledala. Sasvim se udubila u čitanje nekih papira, povremeno oblizujući pune usne i ispunjavajući strpljivo dugački formular. Još jedna klijentica banke koja se nastoji domoći kredita.

Nedeljko, stojeći ispred šaltera i pažljivo prateći prebrojavanje eura blagajnice, sasvim usredotočen na taj prizor, nije ništa drugo vidio oko sebe.
- Izvolite - reče mu blagajnica tiho, mekanim glasom. - Tri tisuće eura. Točno.
Nedeljko klimne, gurne prema njoj potpisanu priznanicu, pa pažljivo privuče valutu, prebroji je i pomakne se korak u stranu, da bi oslobodio prostor za idućeg u redu. Spremajući novac u lijep novčanik od krokodilske kože, kojeg je kupio na jednom od mnogih svojih putovanja, polako je koračao prema izlazu iz bančine poslovnice i prošao pored Daniele, a da je nije ni primijetio. Podigao je novac koji je potreban njegovom bratu i sad je žurio k njemu, da mu preda toliko potreban iznos. Poslije toga je slobodan i može provesti dan kako god želi. Osjećao je zadovoljstvo zbog toga, zbog sunčanog dana, zbog večerašnjeg sastanka s Katarinom koja mu je sasvim okupirala misli.

Uživajući u suncu i kavi, Milovan, od svih poznanika zvan Majki, posegne rukom u džep traperica: osjetio je meškoljenje mobitela kojeg je podesio na opciju vibriranja.
- Reci - reče kratko u aparat. Napeto je slušao, pa reče: - Vidim ga. Upravo prolazi pored mene. Krećem.
Vraćajući mobitel u džep, već je polako ustajao. Kavu je platio unaprijed, predviđajući mogućnost brzog odlaska. Nije želio da konobarica trči za njime, viče i privlači pažnju na njega. Što manje pažnje, to bolje. Najbolje je biti neprimjetan.

Nedeljko zastane pored fontane i zapali cigaretu. Obližnji mu kafić donese miris kave u nozdrve i on ga požudno udahne. Da uđe? I na brzinu popije kavu ... Sjeti se da ga brat sigurno nestrpljivo očekuje i odmahne glavom. Krupnim je koracima zagrabio ulicom. Kad preda bratu novac, popiti će kavu sa njim. Ukoliko mu brat bude imao vremena. Jer stalno je u nekoj trci. Ili se barem njemu, Nedeljku, tako čini.
Osmjehujući se mislima nije ni primijetio prolaznika koji se iznenada stvorio ispred njega. Sudarili su se svom snagom grudima, a iz ruku prolaznika zalepršaju listovi papira, kliznuvši iz mape koju je prolaznik do njihovog sudara držao pod miškom i prosuvši se po pločniku.

- Uh! Oprostite! - jekne Nedeljko: udarac u grudi ga je poprilično zabolio.
- Ja sam kriv - reče onaj drugi. - Vi oprostite.
- Najmanje je važno tko je kriv - reče mlada i lijepa djevojka, stvorivši se pored njih. - Dok vi pričate ... Pomoći ću!
Nedeljko je gledao u djevojčine duge noge, koje je ona, pažljivo čučnuvši, nastojala držati čvrsto priljubljene jednu uz drugu. Čučeći, njih je troje brzo sakupljalo razasute papire, a muškarci su povremeno bacali poglede prema djevojčinom međunožju, koje bi se na čas pokazivalo.
- Gotovo je - reče djevojka nasmijano uspravljajući se i pružajući posljednji komad papira njegovom vlasniku. - Sve smo sakupili.
- Mnogo vam hvala na pomoći - reče joj čovjek čije su papire sakupili i brzo ih stavljajući u mapu, pa se okrene Nedeljku. - Hvala i vama, gospodine. I oprostite još jednom.
- Sve je u redu - pomirljivo reče Nedeljko, gledajući u duge i prekrasne djevojačke noge kako se udaljavaju, dok se mala i čvrsta stražnjica njihala u ritmu hoda.

- Stigao si - reče mu brat, kad je Nedeljko ušao u njegov ured.
- Zar kasnim? -upita Nedeljko.

- Ne kasniš. Nestrpljiv sam.
- Evo - reče Nedeljko i rukom posegne prema unutrašnjem džepu sakoa i problijedi.
- Što je? - upita ga brat, primijetivši promjenu.
- Nemam novčanik!
- Što?
- Nemam no ... - počne Nedeljko i ne završi, a u duhu mu zaleprša slika djevojčinog međunožja.
- Što? - ponovi brat u nevjerici. - Što hoćeš reći?
- Gledao sam u krivom smjeru - procijedi Nedeljko.

- Koliko? - upita Daniela.
- Tri soma - odgovori Majki i naceri. – I nešto sitno.
- Nije loše - reče Daniela otpivši sasvim malo kave.
- A dan je tek započeo - reče Majki. - Hajde, ispij tu kavu i vraćaj se u banku. Na posao.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: