Šetati s leptirima

Uvjeravajući sebe u vlastitu tvrdoću, duboko sam u sebi počeo uzgajati mekoću. "Nije važno", govorio sam samom sebi, nastojeći te događaje primati kao i sve druge događaje, ne dijeleći ih, ne sortirajući ih. Ali bilo je važno. Svaki je doživljaj sa njom, bio zajednički doživljaj. Naš doživljaj. I samim tim postajao je važan. I sortiran kao naš, ne samo moj.
Nisam shvaćao što se odigralo u meni, zbog čega se sve odjednom promijenilo. Previše uživanja otupljuje čula. Pa čovjek zadovoljno sve promatra oko sebe, ne pitajući od kud sad odjednom toliko zadovoljstva u samom činu postojanja. Sve je prirodno, tako je, kako je. Ona je tu i ja sam sretan. Ne, mi smo sretni!
Onaj drugi dio mene, koji se pojavljivao u prvi sumrak, kad čovjek traži društvo, a životinja samoću, kako lijepo kaže E.M. Remarq, shvaćao je onaj tihi i mekani dio mene, kojeg nisam pokazivao, ali koji je postojao i izranjao u satima tužne samoće. Sad, kad sam se prestao opirati, kad sam ga prihvatio, shvaćam kao je taj dio oduvijek bio u meni. Rastao je i razvijao se sa mnom, ali nekako tiho, prigušeno, sramežljivo. Nisam dozvoljavao mu razulariti se, uspijevao sam ga držati pod kontrolom. Dok ga ona nije pokrenula. Samim tim što je jedno vrijeme bila moja.

Padala je kiša, meko i uporno, zimski, kad sam prvi put postao svjestan da se grad promijenio. Moj grad, kojeg dobro poznajem i kojeg volim, odjednom je dobio neko drugo lice. Koje sam samo ja vidio.
Skočio sam u prošlost, dok su leptirići zaplesali pomamni ples u mojoj utrobi, zastavši ispred kafića ispod čije smo tende ona i ja onog dalekog kišovitog dana ispijali kavu. Pogled mi se zaustavio na onom istom stolu. Sad nitko nije sjedio na stolicama oko njega, kiša je dosadno padala i kapala sa tende baš kao i onog dana. Ali oni leptirići u mojoj uzdrhtaloj nutrini tjerali su me vidjeti sasvim drugu sliku.
Mi smo sjedili za tim stolom uživajući u kavi i uranjajući pogledom jedno u drugo. Kiša nam nije smetala, možda nam je u tom trenutku bilo i drago što pada. Jer tako smo se pod izgovorom kiše mogli posjesti tik jedno uz drugo, uživajući u uzajamnoj blizini.

Ljudi koji su prolazili pored mene, dozvali su me iz prošlosti i krenuo sam dalje. Osvrnuo sam se i pogledao "naš" stol: bio je i dalje prazan, naravno, ali su naši duhovi i dalje lebdjeli nad njim. Jedan uz drugog. Zajedno.
U tom mi je trenutku postalo jasno, kako na sasvim drugačiji način doživljavam svoj grad, nego što sam ga ranije doživljavao. Više nije bio isti. Ne poslije nje. Promijenio se. Jer sam ga gledao drugačijim očima, očima ljubavi.
Sjećanje bi nenadano iskakalo, naoko ničim izazvano. I sjetio bih se kako smo spuštali niz ove iste stepenice, sa rukom u ruci, osmjehujući se i stepenice su od tog dana dobile drugo značenje. Nisu više bile one stepenice kojima sam godinama prije nje prolazio. Jer sad je i ona prolazila njima i ja sam svaki put mislio samo na to. Kako je ona prolazila tim stepenicama, kao da nikad prije bez nje nisam prešao taj isti strmi put. Čudno.
I tako pri svakom momentu. Leptirići bi se budili kad bih prolazio pored kafića, za čijim smo stolom pili kavu, na obali, jer i tu smo uživali u kavi, na ...nije potrebno nabrajati. Nisam uspijevao pobjeći leptirićima. Ma gdje da sam krenuo, leptirići njene i moje prošlosti, naše prošlosti, sustigli bi me i lepršali u mojoj nutrini budeći uspomene.
Bilo je dana, priznajem, kad sam svom snagom nastojao ubiti leptiriće. Bezuspješno. Leptirići su lepršavo izmicali rugajući se mojim nastojanjima smaknuti ih. I činilo mi se, kao da ih svakog dana ima sve više. Nije bilo ulice u gradu u kojoj oni nisu plesali. A gdje smo mi nekada šetali.
Prestao sam tjerati ih. Sad šećem s njima. S leptirićima. Meko lepećući nježnim krilima oni mi šapuću o onim danima, našim danima, dok hodam ulicama kojima sam nekad sa njom šetao.
Prije smo bili ona i ja, mi. Sad smo leptirići i ja, mi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.