Šećući obalom

Šećući jučer poslijepodne obalom, mojim omiljenim mjestom za šetnju, u društvu svog starog prijatelja i psa, moj prijatelj pokazujući rukom na ribarsku brodicu, upita:
- Sjećaš li se ... - i odmah pregrize pitanje, shvativši da se i te kako sjećam.
- Sjećam se, naravno - odgovorio sam, ali njegovo pitanje u meni izazove jedno sjećanje kojeg moj prijatelj nije bio sudionikom. - A sjećam se i jedne davne šetnje, pred sam početak jebenog rata.
- Pričaj - ponuka me on paleći cigaretu i škiljeći preko plamena upaljača u mene. - Volim tvoje priče.

Bila je nedjelja tog dalekog dana. Krasno je sunčano jutro osvanulo i prva mi misao bila kako moram prošetati obalom, razbistriti glavu od sinoćnje pijanke. U ono smo vrijeme još bili ponekad divlji: bili su to posljednji divlji i ludi i besmisleni trzaji, prije nego li ćemo se povući u miran život. Početi živjeti onako kako nikad nismo, a za čim su, barem poneki iz našeg neobuzdanog društva, počeli žudjeti.
Istuširao sam se, popio dvije gorke kave uz isto toliko cigareta koje nisu prijale, ali koje su morale biti prisutne. Zatim sam napustio stan i spustio se do obale.

Obala zauzima posebno mjesto u mom životu. Uz koliko sam samo obala plovio, pristajao, a svaka je bila posebna. Iako su sve ličile jedna na drugu, svaka bi imala neki svoj posebni šarm, pečat, po kojem bih je izdvajao od ostalih.
Obala mog grada se u posljednje vrijeme počela mijenjati: nove i sjajne zgrade okupane suncem davale su joj poseban šarm. Najviše mi se dopadala sasvim novoizgrađena zgrada "Jugolinije", koja se blistavom bjelinom šepurila na suncu. Činila se prekrasnom i svi smo se u tome slagali. U ono vrijeme nismo slutili, da će privatizacija "pojesti" čitavu flotu "Jugolinije" i da će zgrada postati simbolom besmislenosti. Još smo vjerovali, nadali se u bolje sutra. Iako je rat kucao na vrata, udarajući krupnom i crnom pesnicom nemilosrdno nas budeći iz uspavanosti. Nada posljednja umire, zar ne, pa smo se tako i dalje nadali, kako će "naši" političari ipak pronaći zajednički jezik, upotrijebiti jezik razuma i spriječiti ono najgore.
Nadali smo se tome i onda, kad su tri ratna broda JRM-ce usidrila se pred našom dragom lukom, mirno počivajući na plavim valovima. I sprečavajući uplovljavanje i isplovljivanje iz luke. Gledali smo u njih sa strahom, naslućujući crna usta dalekometnih topova. Nismo magli zamisliti, da bi granate mogle početi padati na naš grad. Pa tu su ogromna postrojenja rafinerije i sve bi u čas planulo, a crni bi se i otrovni oblak ratnog ludila podigao visoko iznad grada!
Šetao sam obalom i razmišljao o svemu tome, kad su me sustigla dva postarija gospodina. I nehotice, njihove riječi koje su međusobno izmjenjivali lagano šećući, nošene vjetrom dolepršaju do mene.
- Možda i neće -rekao je onaj viši sa sivim šeširom.
- Strašno - odgovorio je njegov prijatelj bez šešira i srebrnaste kose koja se vijorila na pojačanom vjetru. - Sve je to strašno.
Naravno, poput svih ostalih govorili u o ratu koji nam se galopirajući približavao i već sam se htio naglo okrenuti i otići dalje, da ne moram slušati njihov razgovor, kad onaj u šeširu reče sasvim glasno i jasno:
- Sigurno da bi bilo strašno! - reče i upre prstom u svijetlu zgradu "Jugolinije". - Nju srušiti! Pa to bi bio veliki zločin!
- Istinu govoriš.
- Bilo bi bolje da pogine nekolicina - nastavio je ohrabren svojim sugovornikom - nego da se takva ljepota sruši.
Prekipjelo mi je. Mučnina me čitavog obuzela. I tada sam prvi put u životu odbrusio nepoznatim ljudima. Jednostavno sam morao, nisam mogao šutjeti.
- Možda bi bilo bolje - rekao sam zakoračivši prema njima i gledajući im iznenađena lica. - Ali dragi gospodine, da li bi tako isto govorili, kad bi se između te nekolicine mrtvih nalazio i vaš sin?
Trenutak je vladala mučna tišina. Samo je vjetar, koji se podizao, muklo šaputao između nas. Mirno smo stajali i zurili, oni u mene, ja u njih. I nitko ništa nije govorio. Nije se ni imalo što reći.
Naglo sam se okrenuo na peti i pošao dalje, što dalje od njih, od njihovih misli, od njihove negativne energije koju su odašiljali od sebe. Od besmisla!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.