Izabrano

Plavuša širokog lica mi se osmjehivala, zubi joj blještali na suncu, bilo je ljeto, silno vruće i dok sam se naginjao prema njoj namjeravajući je poljubiti, morao sam pomaknuti čaše na stolu koji se nalazio između nas. U trenutku kad sam uklonio i posljednju prepreku koja me sprečavala u namjeri za kojom sam žudio, plavuša odjednom trgne glavom, divlja se griva njene kose zatrese, sunce zapleše u njoj i sve se odjednom raspline u plavičastoj magli.
Zurim u noć i napeto osluškujem, napola se nadajući kako će se san vratiti, nastaviti se. Plavuša će ponovo sjediti nasuprot mene i osmjehivati mi se požudno, a ja ću ...
Telefon u dnevnoj sobi ponovo se oglasi i ja shvatim što me probudilo. Ne vjerujući zurim u treperave brojke sata: 3:14 minuta! Zurim u noć i nadam se da se prodorna zvonjava telefona neće ponovo oglasiti. Uzalud, naravno.
Psujući potiho sebi u bradu, iskačem iz kreveta, soba je hladna, hladna, a ja sam potpuno gol, pa otvaram vrata spavaće sobe i žurim u dnevnu drhtureći i podižem slušalicu.
- Ako nije nešto važno ... - prijeteći zarežim u mikrofon.
- Vilko, ne bjesni - reče tiho glas kojeg bih svagdje i odmah prepoznao: Vito, moj stari prijatelj. - Morao sam te zvati.
- Nisi mogao čekati jutro? - pitam i tresem se, bacam panične poglede po sobi u potrazi ta bilo kakvim odjevnim predmetom.
- Nažalost, nisam - dopre Vitin glas. - Nije dobra vijest.
- To sam već shvatio.
- Pripremi se.
- Hajde, samo tresni.
- Veljo je mrtav - tiho reče.
Odjednom mi više nije hladno. Više ne drhtim. Stojim ukočeno poput kipa u mrak sa slušalicom u ruci pritisnutom na uho, toliko pritisnutom da me boli i buljim u ništa. Ništa ne osjećam. Baš ništa.
- Vilko? Vilko? Jesi tu?
- Tu sam - odgovorim i počinjem se tresti: nema više mog prijatelja, odjednom upijam u sebe, nema više Velje.
- Jesi li dobro? - zabrinuto pita Vito.
- Jesam - odgovorim. - Na tren sam se izgubio. Dobro sam. Kako? Što se dogodilo?
- Saobraćajna ...
- Ah! Je li bio ... - ostavljam rečenicu u mraku da visi, nema potrebe izgovoriti je do kraja.
- Da, bio je pijan - odgovori Vito. - Pored njega su našli bocu konjaka. Čini se da je čitav dan pio.
- Po običaju - progunđam tiho.
- Meni je to sumnjivo - reče Vito.
- Što ti je sumnjivo?
- Veljina smrt!
- Zbog čega? - upitam, pa brzo dodam: - Ne odgovaraj. Čuj, sasvim gol stojim u dnevnoj sobi, a hladno je za popizditi. Pričekaj trenutak.
Spuštam slušalicu, a da nisam ni sačekao odgovor i gotovo trčeći vraćam se u spavaću sobu. Brzo uskačem u traperice, navlačim majicu, a čitavo to vrijeme mislim na Velju, na njegovo nasmijano lice i crne staklaste oči. Staklaste zbog pića kojeg bi svakodnevno ulijevao nemilice u sebe. Baš svakodnevno.
Vraćam se u dnevnu sobu i podižem telefon.
- Evo me - rečem u hladnu plastiku. - Morao sam nešto obući. Sad objasni to što si rekao. Što ti je sumnjivo?
- Mislim - polako i tiho odgovori Vito - da je to samoubojstvo.
- Ah! Zar se dogodilo ...?
- Jest, baš tamo.
- Ah!
- I ti misliš tako?
- Ne znam što mislim - odgovorim mu. - Trenutačno nisam u stanju misliti. Daj mi vremena. Isuse! Shvaćaš li što govoriš?
- Shvaćam - odgovori Vito. - Ni meni ta pomisao nije draga, ali je se ne mogu otresti. Odmah sam na to pomislio.
- Zbog čega?
- Pa jurio je suludo brzo i nema nikakvih tragova kočenja. Probio je zaštitnu ogradu i survao se dole osamdeset metara u dubinu. Što drugo da mislim?
- Ne znam, Vito - promucam. - Nisi mi rekao, kad se to dogodilo.
- Prekjučer.
- I tek mi sad javljaš?! - viknem ljutito,.
- Nisam znao - odgovori Vito. - Nitko nije znao do prije nekoliko sati. Nisu znali tko je u pitanju. Kola su sasvim smrskana, neprepoznatljiva. Možeš zamisliti ...
- Šuti! - prekinem ga. - Dosta smo razgovarali. Pa, prijatelju stari, sad smo ostali sam nas dvojica.
- Istina.
- Vidjeti ćemo se na pogrebu, je li? Dolaziš?
- Sigurno - reče Vito tiho. - Naravno da dolazim.
- Pozdravi Helenu - kažem mu: Helena je Vitina supruga. - Vidimo se.
- Vidimo se - odvrati on.
Polako spuštam slušalicu. Što sad? Vratiti se u krevet? Nema smisla. Znam da neću moći zaspati. Odlazim u kuhinju skuhati kavu, razbistriti misli, sjećati se, žaliti ...

Zvali su nas V-momci. Zbog naših imena koja su počinjala sa slovom "v". Smijali smo se tome, ali bili smo ponosni na nadimak. I bili smo nerazdruživi. U svemu. Najviše u piću. Sva trojica voljeli smo strastveno piti. Mnogo piti. Uživali smo u ludim i neobuzdanim pijankama čitavu svoju mladost. Mogli smo strašno mnogo popiti, a da se to baš mnogo i ne primijeti u našem ponašanju. Naročito Veljo. Veljo bi lijevao u sebe enormne količine piva, a kako bi noć poodmakla, pivo je presijecao sa konjakom. Vito i ja više smo voljeli rum, čist, žestok. Uživali smo u njegovom paljenju ždrijela dok smo ga ispijali, osjećajući kako nas ispunjava toplinom, radošću, bezbrižnošću. Boje su postajale jasnije, riječi suvišne. Samo bi tresli jednu rundu za drugom i gledali se uživajući u uzajamnoj prisutnosti, tek tu i tamo progovorivši koju. Obično da bi komentirali nečiju žensku ljepotu. Ili ružnoću. Što je zavisilo od količine koju bi popili. Postajali smo zajedljivi kad bi previše popili, govorili su nam poznanici. Nismo marili. Nastavljali smo po svome i dalje.
A onda je Vito naletio na minu, kako smo u šali govorili. Upoznao je Helenu. I sve je odjednom postalo drugačije.
Veljo i ja smo mu pomalo zavidjeli, naravno, ali bi prije pregrizli jezike nego mu to priznali. Zadirkivali bi ga muškim grubim šalama, dok bi Vito nervozno bacao poglede na sat: svakodnevno se sastajao sa Helenom i nije više provodio onoliko vremena sa nama.
- Biti će te mi kumovi - govorio bi polupijanim glasom kad bi izmakao Heleninom nadzoru, kako smo voljeli govoriti Veljo i ja, i priključio se nama.
- Samo ti jedan može biti kum, pijana budalo - rekao bi mu Veljo svaki put.
- Vilko će mi biti vjenčani, a ti, majmune, biti ćeš kum mom prvorođenom - odgovarao bi Vito.
Smijali smo se. I pili. Ne više svakodnevno, ali smo pili.
Vito se oženio, dobio curicu, a sve je drugo ostalo po starom. Povremeno bi umakao od svoje male obitelji i dobro potegao sa Veljom i sa mnom.
- Moram se opustiti malo - govorio bi nam uz čašu. - Ljudi moji, pa to je luda strka kroz čitav dan.
- A što si mislio da je brak? - pitao bi ga zabavljen. - Neprekidno valjuškanje u toplom krevetu punom strasti?

I onda se dogodilo. Bio je mjesec svibanj, dani su upravo postajali topliji, duži i uživali smo u toj činjenici. Po običaju, tog smo poslijepodneva Veljo i ja sastali se na piću, bilo je pet sati poslijepodne i bilo je toplo.
- Pivo? - upitao je Veljo.
- Pivo - složio sam se.
I dok je Veljo za dugačkim i sjajnim šankom naručivao naše piće, kroz veliki prozor ugledao sam Vitu. Žurio je ulicom krupnim koracima vrteći u ruci ključeve.
- Hej! - doviknuo sam mu izletjevši iz lokala. - Kuda?
- Moram po malu u vrtić! - odgovorio je. - Kasnim. Prokleta kola se ne daju upaliti.
- Jesi li probao benzinom?
- Ne zajebavaj!
- Pokupi malu i dođi ovdje - predložio sam mu. - Može?
Samo je klimnuo i još više ubrzao korak, a ja se vratio u lokal. Pili smo pivo i čekali prijatelja.
- Samo jedno piće - rekao je Vito kad nam se pridružio, držeći za ručicu petogodišnju Leu.
Naravno da nije bilo samo jedno piće. Pili smo peto po redu, ili možda šesto, kad se Vito naglo okrenuo i uplašeno zagledao oko sebe.
- Što je? - upitao sam.
- Lea -odgovorio je. - Ne vidim je.
- Pa sad je bila ovdje - dobaci Veljo.
- Ali je sad nema! - odgovori nervozno Vito. - Gdje li je nestala?
Pretražili smo lokal, nije je bilo, pa izletjeli panično na ulicu. Niže niz ulicu, u malom parku, ugledali smo malu Leu kako se bezbrižno igra sa svojom vršnjakinjom.
- Ah, tu ste! - dočekala nas majka Leine prijateljice. - Što je s vama? Dijete je samo prešlo cestu. Svašta se moglo dogoditi. Upravo sam htjela pozvati policiju.
- Nema potrebe za policijom - rekao je tiho Vito okrećući glavu, da mu mlada žena ne osjeti dah. - Mnogo vam hvala, gospođo.
Izgubili smo se što smo brže mogli iz parka. Napetost koju smo osjećali, mogla se rezati nožem.
- Meni je dosta - rekao je Vito. - Dosta za čitav život.
- Dosta? - upitao je Veljo. - Kako to misliš? Čega dosta?
- Pića - odgovorio je Vito. - Što sam popio, popio sam. Nema više!
- Daj, ne seri.
- Sasvim sam ozbiljan - rekao je tiho i pažljivo birajući riječi Vito, noseći malu Leu u naručju i nježno je grleći. - Ovo je znak da smo pretjerali. Nisam to htio prije primiti k znanju, samom sebi priznati. Sad priznajem. Prestajem sa prokletim lokanjem!
- I ja - rekao sam, a da nisam ni bio svjestan da ću progovoriti.
- Ma je li vi to ozbiljno? - u čudu je upitao Veljo, zastao je bio na pločniku i raširio noge, nastojeći održati uzdrmanu ravnotežu.
- Ozbiljno - rekao sam mu. - I mislim da govorim i u Vitino ime, da bi nam bilo jako drago da i ti isto to odlučiš. Dugi niz godina ločemo, ubijamo se lokanjem. Vrijeme je stati.
Jedan nas je čas Veljo gledao boreći se sam sa sobom, a onda je klimnuo i obrisao znoj sa čela.
- Pa dobro, onda ću i ja prestati - pristao je, ali mu glas nije bio čvrst. - Idemo na još jedno, posljednje? Da se oprostimo sa cugom?

Nismo otišli na to još jedno, posljednje. Počeli smo apstinirati odmah, bez oklijevanja. Tri mjeseca kasnije, Veljo je posustao, nije izdržao napad žudnje, napio se i od tog vremena kao da se nije ni trijeznio.
- Jebi ga! - podsmješljivo nam je rekao, kad smo ga Vito i ja sreli u kafiću. - Neki moraju biti slabići, zar ne?
- Dokle tako misliš? - upitao ga je Vito.
- Dok se bude dalo izdržati - prkosno je odgovorio Veljo.
- A kad se više ne bude moglo?
- Onda ću sjesti u kola, nalokati se do besvijesti i punim gasom probiti ogradu pored mosta i sunovratiti se u pakao. Otići ću sa stilom, uz prasak. Ne uz jauk.

Sjedeći za stolom sa sada već ledenom kavom ispred sebe koju sam zaboravio piti, sjećam se tih Veljinih riječi vrlo dobro. Sjeća ih se i Vito. I znamo, bolje reći, osjećamo, da ono što se zbilo sa našim prijateljem, nikako nije bio nesretan slučaj. Veljo je izabrao.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.