četvrtak, 5. studenoga 2009.

Praznina



Posvuda i neprekidno je osjećala prazninu. Ali ono što ju je najviše boljelo, bilo je to što se praznina smjestila u njoj samoj, pa je Dušica iz dana u dan životarila, a ne živjela. Ona, koja je bila iskrica-pokretač svakog društva i događaja, povukla se u sebe i samovala u praznini, osjećajući prazninu. Sažalijevala je samu sebe osjećajući pravednički gnjev.
Egon je za sve kriv, naravno. Samo Egon i nitko drugi! Kako li se samo ponio, kad mu je pokazala vrata stana, rekavši mu kako ga nikad više ne želi vidjeti. Bio je tako ponizan, da je umalo popustila u svom zahtijevanju.

- Nemoj tako - molio ju je. - Razmisli malo.
- Razmišljala sam dovoljno.
- Daj mi još jednu šansu, molim te - moljakao je Egon.
- Ne! - bila je čvrsta Dušica i ponosila se samom sobom zbog svoje nepokolebljivosti. - Nikad neću toliko nisko pasti i dozvoliti bilo kom muškarcu da me tuče.
- Nisam te tukao - branio se Egon, ali je nije gledao u oči - samo sam te odgurnuo.
- Udario si me - rekla je ona. - Udario! Pred mojim prijateljima! I osramotio svojim pijanstvom.
- Daj, molim te ...
- Ono su moji prijatelji - nastavljala je Dušica, riješena konačno pustiti rijeku ogorčenja poteći iz svoje nutrine. - Moji prijatelji! A ti si ih uvrijedio.
- Previše dramatiziraš - rekao je on paleći cigaretu: bio je lančani pušač.
- Izvrijeđao si moje prijatelje - ponovi Dušica. - Oni su te lijepo primili, jer si predstavljao mog izabranika, a ti, kako si uzvratio?
- Bio sam pijan - promrmlja on. - Pijan. I to je sve. Ništa strašno.
- Zar je to malo? Svima si upropastio rođendansko slavlje.
- Rekao sam ti da ne želim ići na to slavlje - branio se Egon. - Ali si ti navalila ...
- Sad ćeš još reći, kako sam ja kriva! - uzviknula je Dušica. - Ja sam bila ta koja se napila i činila gluposti vrijeđajući sve oko sebe i želeći se tući?
I tako preko sat vremena. Kruženje besmislenim krugom. Koji nije nigdje vodio. Dušica je optuživala, Egon se branio. Zatim je, umoran od svega, pretpostavljala je Dušica, pokupio svoje stvari i išetao iz njenog stana. Išetao iz njenog života, kako je onda mislila.

Kako su dani bez Egona sve više sporo i teško odmicali, Dušici su njegovo pijanstvo i izgredi koje je počinio u pijanom stanju nekako postajali sve manji, nevažniji. Je li prebrzo zaključila? Ne znači da je zatrovani alkoholičar, ako je malo više popio i izgubio se, zar ne? Događa se mnogima, pa nisu zbog toga pucale veze ili brakovi ili prijateljstva. Ljudi griješe. A kad popiju griješe još i više. Kočnice popuste, zaboravlja se na manire. Je li pogriješila?
Krevet više nije njihovo ljubavno polje, na kojem su se znojili zadovoljavajući jedno drugo, hraneći pohotu. Krevet je sad još samo jedna dodatna, možda i najveća velika praznina. U kojoj ne voli boraviti. Dok leži usamljena, čini joj se da osjeća njegov, Egonov miris. Ponekad si utvara kako na jastuku vidi otisak njegove glave. Nedostajao joj je svakim danom sve više.
U tim bi trenutcima vlastite slabosti, koju je opravdavala prozvavši je oprostom, Dušica grabila mobitel i ... zaustavljala se u posljednjem trenutku.

Ponovo bi se u mislima našla u onu subotnju večer, koja se nije dogodila toliko davno koliko se Dušici u njenoj usamljenosti, životu u praznini činilo. Te je večeri vidjela Egona u izdanju u kojem ga nikad prije nije vidjela. Naravno da je znala kako Egon voli zaviriti malo dublje u čašicu. Ali u njoj je neprestano titrala tiha nada kako će se to jednom promijeniti: neće mu više biti potrebna čaša u ruci, biti će mu dovoljna i njena blizina. Pa ljubav je posrijedi, zar ne?
A onda je Egon te večeri podivljao i sve redom izvrijeđao, najviše nju. Nju koja ga je jedina zdušno branila. Nju, bez koje bi sigurno te noći bio pretučen i izbačen iz lokala na ulicu. Moljakala je svoje prijatelje da budu blagi, objašnjavala da Egon nije zao, samo ...oprostila mu je čak i udarac u lice koji ju je silno zapekao, ostavivši joj ožiljak na duši, a za kojeg je Egon kasnije tvrdio da nije bio udarac, da je bilo samo nespretno odguravanje. I bila je sretna kad su konačno stigli kući. Bilo je već blizu tri ujutro i potpuno iscrpljena, Dušica se uputila pravo u spavaću sobu.
- Spavati – rekla je. – Moram spavati. Razgovarati ćemo ujutro. Ne sad!
Egon je ostao u kuhinji, nalijevajući još jednu čašu. Iscrpljena, zaspala je prije nego li joj se on pridružio u krevetu.

Petak je, prazan vikend ispred nje. Dušicu silno plaši prazninu koja se u dva iduća dana pruža ispred nje i ne zna hoće li je moći podnijeti.
Potreban joj, priznaje samoj sebi. Potreban joj Egon. Oklijevajući gleda u mobitel, dok se u njoj sudaraju sjećanja i nadanja, želja je preplavljuje. Nesiguran joj smiješak lebdi lijepim licem.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: