četvrtak, 26. studenoga 2009.

Godišnjica braka



Bilo bi bolje da nisam došao. Morao sam skupiti toliko snage u sebi i zahvaliti se prijatelju na pozivu uljudno ga odbivši. Što ću ja na raznim zabavama? Ne pijem, ne pušim, ne volim pretjerano jesti. Dosadno mi je na tim zabavama, dosadno mi je slušati žamor ljudskih glasova, glazbu, zveket pribora za jelo i zveckanja leda u čašama. Dosadno mi je ljudsko društvo.

- Postaješ mizantrop - rekao mi je prijatelj Valentin tri dana ranije, dok smo pili kavu za šankom. - Čujem da se više uopće ne družiš s ljudima.
- Volim samoću.
- Izolirao si se - nastavljao je on. - Često ni slušalicu telefona ne dižeš. To znam sigurno.
- Je li? - upitao sam ga zabavljajući se. - Sigurno znaš?
- Nekoliko sam te puta nazivao - rekao je on ozbiljno. - Nikad se nisi javio.
- Možda nisam bio kući.
- Možda. Ali sad nije važno. Slavimo dvadeset godina braka, moja žena Aneta i ja. Voljeli bi da dođeš u subotu. Znaš gdje stanujemo.
Klimnuo sam potvrdno grozničavo razmišljajući kako se izvući od poziva-obaveze, a da ne uvrijedim prijatelja.
- Znam što misliš - rekao je moj prijatelj osmjehujući se.
- Što mislim?
- Tražiš prikladan izgovor da odbiješ naš poziv.
- Doći ću - rekao sam, naglo se odlučivši i osjećajući stid što mi je prijatelj pročitao misao koja je tinjala u meni. - Da ti dokažem kako nisam postao mizantrop. Još.
- Zašto si dodao ono "još" na kraju?

Držeći čašu u ruci i stojeći malo sa strane bučnih događaja, zid mi se nalazi iza leđa, prisjećam se tog razgovora. Nisam odgovorio prijatelju Valentinu, a on nije ni očekivao da ću odgovoriti. Gledam ga sad kako se razdragano smije nekom ćelavom gospodinu koji mu je nešto šapnuo propevši se na prste, jer prijatelj mi je visok čovjek. Sve je to njegovo, Valentinovo društvo. Bio je u pravu, izolirao sam se i nije ni čudno što nikog ne poznajem osim slavljenika koji su ujedno i domaćini.
Osmjehujući se prizoru, krećem polako prema velikim i staklenim vratima balkona, pa ih malo otvaram i brzo šmugnem van. Pluća mi sa zahvalnošću udišu hladan i svjež zrak. Uživajući u hladnom i čistom zraku i pogledu koji je pucao sa visine sedmog kata, polako sam i duboko disao uživajući u tom jednostavnom činu o kojem ne razmišljamo, a o kojem ovise naši životi. I baš kad sam se počeo navikavati na iznenadnu tišinu, poslije one buke unutra koju sam ostavio iza sebe, vrata se staklena ponovo otvaraju i buka dopire do mene.
Na balkon izađe visoka i zgodna žena predivnih izražajnih crnih očiju, Aneta.
- Oprosti - reče mi. - Ne želim smetati. Poželjela sam malo pobjeći od zabavljanja gostiju.
- Ne smetaš - odgovorim joj prijazno se osmjehujući. - Mislio sam da uživaš u društvu. U ulozi domaćice.
- I jesam - prizna Aneta, a sjenka tuge preleti joj licem. - Dok nije došla ona.
- Tko to?
- Njegova ljubavnica.
- Ljubavnica?
- Da, ljubavnica! - ljutito reče Aneta.
- Čija ljubavnica?
- Pa njegova! - žestoko odgovori ona, pa ne ostavljajući mi mjesta dvoumljenju, brzo doda: - Valentinova.
Zatečen, nijemo je gledam. Što reći u takvoj prilici, a da ne zvuči prazno i glupo? Odlučio sam se na šutnju.
- Nije mi to trebao uraditi - reče Aneta i zadrhti na večernjem zraku.
- Uđimo - kažem joj. - Drhtiš, ramena su ti gola. Hladno ti je.
- Ne želim ući - odgovori ona, pa doda patetično: - Ne želim udisati isti zrak koji udiše i ona.
- Jesi li sigurna da se ne varaš?
Aneta podigne glavu, zabaci dugu i crnu kosu i zagleda mi se pravo u oči, dugo i ispitivački.
- Ti zbilja ne znaš?
- Ne, ne znam.
- Mislila sam da ste prijatelji.
- I jesmo prijatelji - odgovorim joj. - Ali prijatelji koji se posljednjih godina rijetko viđaju.
- Traje to već duže vrijeme - obavijesti me Aneta. - Mislim oko godinu dana. Nekako u ovo vrijeme prošle godine sam to primijetila. Počeo se čudno ponašati, dolaziti sve kasnije. Trijezan dolaziti.
Nasmiješio sam se shvaćajući na što cilja. Valentin i ja smo nekada često znali po čitave noći piti, prije mojih trezvenjačkih dana i Aneta to vrlo dobro zna.
- Možda je samo smanjio piće - primijetim znajući da govorim besmislice.
- Ni sam ne vjeruješ u to - reče mi Aneta i ponovo zadrhti.
- Ne vjerujem - kažem joj hvatajući je pod ruku. - A sad uđimo. Smrznuti ćeš se ovdje na balkonu.
- Nije je smio pozvati ovdje - mrmlja Aneta, dok je propuštam ući i zatvarajući staklena vrata.
- Smiri se, molim te - kažem joj. - Jesi li sigurna u to što govoriš? Jesi li razgovarala sa Valentinom?
- Odbija razgovarati - reče Aneta. - Nikad nije htio o tome razgovarati.
"Koja je?" - želio sam upitati Anetu promatrajući okupljene žene oko Valentina, ali nisam rekao ništa.
Ponekad je bolje ne znati.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: