ponedjeljak, 9. studenoga 2009.

Imati vremena


Zatvorenih očiju, znajući kako neće moći ponovo zaspati, Adrian je osluškivao kišu kako muklo udara po prozoru. I tiho disanje usnule Davorke pored sebe: okrenuta je prema njemu, znao je, otvori li oči, ugledati će njeno mršavo lice i posijedjelu kosu koja je nekad davno bila crna poput gavranova krila. Uporno nije želio otvoriti oči, iako je znao kako je to neizbježno. Čitav se dan pružao ispred njega, a on, Adrian, šezdeset i dvije godine star, umirovljenik, umirovljen upravo jučer, po prvi put u četrdeset godina svog mirnog i tihog života, ne mora rano ustati i otići na posao. Ne mora ništa, u stvari. Baš ništa! Ukoliko ga je volja, može se čitav dan izležavati u toplini postelje i osluškivati ... gle, kiša je prestala.
Protumačivši to kao dobar znak, Adrian poletno, kao što je to činio svakog jutra, ustane i izađe iz spavaće sobe.

Upravo je uživao u drugoj šalici kave, kad još uvijek pospana i trljajući oči, u kuhinju uđe Davorka.
- Što ti je? - upita ga začuđeno.
- Ništa - odgovori Adrian. - Što bi mi bilo?
- Ustao si u isto vrijeme kao da ideš na posao - promrmlja Davorka uzimajući šalicu i lijevajući kavu u nju. - Sad si penzioner, znaš. Možeš se izležavati.
- Ne mogu se izležavati - odvrati Adrian odmah i pomalo ljutito. - Što ima lijepog u izležavanju?
- Neki to vole.
- Ja ne! - odreže Adrian. - Četrdeset sam se godina rano ustajao, pa mogu tako i nastaviti do ...
- Do? - ponuka ga Davorka. - Slobodno reci: do smrti!
- Tako je - reče on. - Do smrti. To sam htio reći.
- Znam da si to htio reći - reče Davorka i otpije malo zamišljeno ga gledajući, a Adrian se sjeti dalekog ljeta i istog pogleda, samo što ga je onda gledala preko ruba čaše vina, a iza njenih golih je leđa šumjelo more. - Misliš da je sa životom završeno? Sad kad više ne radiš?
- Ne znam što mislim - prizna Adrian. - Ali osjećam se savršeno glupo.
- Glupo? Zašto glupo?
- Ne znam što ću sam sa sobom - odgovori on. - I danom koji se kao neka teška vječnost pruža ispred mene.
- Ne budali - meko reče Davorka: ruku je položila na njegovu i gledala ga i opet onim pogledom iz mladih dana. - Spremiti ću ti dobar doručak. Zatim ćeš se dotjerati, izaći u šetnju, pročitati novine uz kavicu u nekom lokalu. A kad se budeš vraćao ne smiješ zaboraviti na kupiti šećer, jer sam sasvim pri kraju sa njime.
- Je li ti to pokušavaš učiniti me korisnim? - upita je podrugljivo, ali sa smiješkom u oku Adrian. - Ne možeš sama kupiti šećer?
- Korisnim? Nisi ti još za bacanje - dobaci Davorka ustajući i okrećući se prema slivniku. - Nisi li to dokazao noćas?
- Možda, možda ...
- Još ćemo mi zajedno svega lijepog doživjeti - nastavi Davorka ne obazirući se na njegovu upadicu. - Uvijek si govorio kako želiš posjetiti Grčku. Sad imaš vremena i posjetiti ćemo je.
- Samo tako?
- Naravno Zašto ne? - Davorka se okrene i nasmiješi prema Adrianu. – Ništa nas ne sprečava. Biti će zabavno. Od kad nismo zajedno putovali?
- Odavno - reče Adrian sanjalački. - Sjećaš li se, kad smo štedjeli za Grčku, otkrila si da si trudna, pa ...
- Naravno da se sjećam - prekine ga Davorka osmjehujući se uspomeni. - Uvijek nas je nešto sprečavalo. Sad nas baš ništa ne sprečava. Možemo putovati koliko god želimo. Djeca su odrasla, otišla, imaju svoje živote, svoju djecu. Kad smo već kod toga, možeš svratiti u putničku agenciju i uzeti neke prospekte, raspitati se ...
- Sjajna ti je ideja! - ustajući raspoloženo reče Adrian. - Idem se obući.
- Polako! - nasmijano dovikne Davorka za njegovim leđima koja su već odmicala hodnikom. - Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš!

Sa najlonskom vrećicom u ruci, u kojoj se nalazi kilogramski omot šećera i mandarine, Adrian zastane na rubu pločnika čekajući slobodan prolaz. Nestalo je onog neraspoloženja koje ga je zahvatilo ovog jutra. Jutro je počelo tako sumorno, kiša je pljuštala, misli mu bile crne, a sad? Sad se razvedrilo, sunce sja raskošno, ljudi hodaju ulicama razdragani suncem nakon nekoliko kišovitih dana. A on, Adrian, ne zavidi im na razdraganosti jer je i on sam razdragan, a sve to zahvaljujući svojoj Davorki. Koja je svojim rano-jutarnjim razgovorom uspjela nekako oživjeti ono daleko i gotovo zaboravljeno zajedničko maštanje o velikom i zajedničkom putovanju. Grčka. Kolijevka Zapadne civilizacije. Ma što mu to značilo!
Osmjehujući se u sebi, Adrian dlanom lagano potapša grudi. Ispod prstiju osjeti prospekte koje je smjestio u unutrašnji džep sakoa i sjećanje na veličanstvene sive ruševine, a more se plavi u daljini, bljesne mu umu. Ubrza korak. Mora što brže može stići kući i pokazati Davorki prospekte i ...

- Vratio sam se! - vikne Adrian u hodniku otključavši vrata, pa doda raspoloženo: - I nisam zaboravio kupiti šećer!
Dočeka ga zujanje usisivača prašine. Kao i uvijek, Davorka se trudila održati savršenu čistoću. Adrian odloži kratki kaput na stolicu koja je uvijek stajala u hodniku, iako se vješalica nalazila tik iznad stolice. Dugogodišnja navika. Koja mu se počela sve više dopadati.
- Prestani na čas! - povikne. - Davorka!
Rukom posegne u unutrašnji džep, izvadi prospekte koji su pozivali na putovanje u Grčku odmah, što prije, pa zakorači u spavaću sobe iz koje je dopirao jednolični šum usisivača. I tada je ugleda.
- Davorka! - vikne glasno, a tjeskoba mu stisne grudi, pa reče tiho još jednom: - Davorka.
Još dok joj je prilazio i saginjao se nad Davorkom, koja je potrbuške ležala na uglačanom i sjajnom podu, znao je da je kasno. Nježno okrene tijelo koje je nekad bilo njegova Davorka, pa položi glavu na njene grudi. Osluškujući, znao je da uzalud osluškuje. I sjeti se njenih riječi, ovog jutra upućenih njemu.
"Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš!"

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: