Kiša

Kišna me kap udari u lice, meko i vlažno i nježno i primora me podignuti pogled. Namršteno i olovno nebo uzvrati mi tmurnim i prijetećim pogledom. Sijevanje popraćeno dalekom i potmulom tutnjavom grmljavine kratko i upozoravajući odjekne.
Ne razmišljajući, zaštitu potražim ispod razapete tende jednog od mnogobrojnih kafića i tek kad sam sjeo, shvatim kako je to isti kafić, isti stol, kao i onog dalekog kišovitog jutra, samo je dan različit, nova je to grmljavina, nova kiša i vjetar. I nema nje.
- Želite nešto? - pita me mlada i zgodna konobarica.
- Samo kavu, molim.
Klima i odlazi, a ja gledam njene noge, ali u mislima vidim drugu ženu.

Od onog dana, kad smo na ovom istom mjestu potražili zaštitu sklanjajući se od sive zavjese kiše koja je odjednom zagrlila čitavu ulicu, kišne mi kapi imaju drugačiji prizvuk. Podsjećaju me na nju. Primjećujem iznenađeno, kako u duhu osluškujem onaj daleki i mukli zvuk kišnih kapi koje udaraju po razapetoj tendi. Poneka kap mi je meko udarala po ramenu, baš kao da me tapša, smiruje. Ona je sjedila nasuprot meni, sasvim zaštićena tendom, uživala je u kavi i nevezanom razgovoru, a oči su joj blistale. Blistavilo njenih očiju govorilo je svima koji su pažljivo slušali, kako je sretna, kako smo mi sretni i kako smo divnu noć imali.
A sad je bilo jutro i bili smo slatko-umorni i veoma zadovoljni zbog toga. Zadovoljstvo joj je igralo na lijepom licu, a sivi zastor kiše iza njenih krhkih ramena, kao da joj je pružao zaštitu.
- Primi me čvrsto - sjećanje na njene noćašnje riječi bljesnulo je istovremeno sa još jednom munjom popraćenom dalekom grmljavinom. - Neću se slomiti. Lezi na mene čitavom svojom težinom.
Ali ja to nisam mogao. Leći na nju čitavom svojom težinom. Bojao sam se da je ne povrijedim, iako mi je zdrav razum govorio kako je moj strah neosnovan. Nisam se mogao na to natjerati, pa bih se uvijek, baš uvijek, dok bi vodili ljubav licem u lice, čak i pogledom ponirući jedno u drugo, oslanjao laktima štiteći njeno krhko tijelo, koje se strastveno uvijalo pod mojim, od težine mojeg tijela.
Gledao sam je tako nasmijanu i želio je zagrliti, ali sjedila je nasuprot meni i morao bih ustati, obići stol i izložiti se kiši. Nije me kiša sprečavala ostvariti želju, već strah zbog toliko silne želje da je dodirujem. Nikad mi je nije bilo dosta dodirivati je. Volio sam prelaziti samim vršcima jagodica prstiju preko njenog lica, niz vrat, spuštajući se na male grudi, niz čvrst i napeti trbuh. Neizmjerno sam uživao u tome. A i ona. Mi. Dok smo trajali.

- Izvolite - reče mlada konobarica posluživši me s kavom i primijeti: - Kiša samo što nije prestala: bila je to lažna oluja.
Njena primjedba me baci u nemilosrdnu sadašnjost. Bez nje. Lažna oluja, rekla je konobarica. Je li ono između nas, onog kišovitog jutra bilo lažno?
Volim misliti da nije. Jer poslije tog jutra kiša više nema isti zvuk, isto značenje.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.