Ogledalo u duši

Vlažni prsti kiše koja je nesmiljeno padala već od ranog jutra, glasno udare po staklenom zidu prozora i Klarisa se trgne na taj zvuk, a lijepa maštanja koja su je ponijela nekoliko godina unazad, odjednom nestanu. Ispred Klarise se ponovo nalazi pravi jesenji dan, prepun kiše, požutjelog lišća na sivom i mokrom asfaltu, kojeg je lijepo mogla vidjeti sa visine petog kata, dok je gledala kroz zatvoreni prozor. Mora spustiti rolete, kiša suviše jako pada.
Sad već u polutami sobe, Klarisa se neveselo osmjehne gledajući oko sebe. Pogled joj preleti preko sitnog nereda kojeg su prouzročili Ivan i ona ujutro, kad su ustajali, budili se i pripremali za još jedan dan. A onda je Ivan izjurio povevši i sedmogodišnju Dorinu: kad već mora kolima na posao, može i malu odbaciti do škole.
Uopće ne razmišljajući o tome što radi, Klarisa za čas dovede sobu u savršeni red, izađe iz nje i uputi se u malu kuhinju. Kiša je bubnjala po spuštenoj i izbačenoj roleti i sivilo je dana ulazilo u kuhinju. Neveselo se osmjehujući, Klarisa nalije šalicu kavu, pa se bojažljivo, iako je znala da je sasvim sama u stanu, osvrne preko ramena. Zatim se sagne, pa ispod stola, gdje je kutija bila vješto zakačena, iščeprka cigarete i sa uživanjem zapali.
Kava je bila slatkasta, ne suviše slatka, baš kavu voli, ali nešto nije bilo kako treba ... nelagodan joj se osjećaj uspinjao leđima i natjera je zadrhtati. Zašto puši? Zar nije zajedno sa Ivanom prestala kad se Dorina začela? Željela je svom djetetu pružiti sve najbolje.
Dorina. Njena sreća, njen smisao života. Klarisinim lijepim licem, na kojem su se tek počele formirati prve jedva vidljive bore, preleti osmjeh sreće.

Prisjeti se onog ljetnog dana, kad je Dorinu učila plivati stojeći do pojasa u moru i pridržavajući mršavu djevojčicu za koštunjave bokove i koja se sa povjerenjem predavala njenim, majčinim rukama, ali kojoj je usprkos tome blistao strah u plavim očima. Klarisa ju je hrabrila i pomagala joj i mala je odjednom nevješto mlatarajući rukama zaplivala. Sitno joj se i mokro lice razvuklo u sretan osmjeh, plave oči bljesnule.
- Gledaj, mama! - uzviknula je. - Plivam.
- Vidim, zlato moje - odgovorila je Klarisa i zaželjela da taj trenutak sreće zauvijek traje, da se zamrzne u vremenu.
Krajičkom je oka vidjela kao Ivan sve to snima kamerom koju su nedavno kupili i kako se i on osmjehuje. Ponosan otac. Sretna porodica.

Udar vjetra zatrese poluotvorenu roletu i prizove Klarisu u sadašnjost. Klarisa uplašeno skoči i pogleda na sat. Još malo i morati će krenuti po Dorinu. A mrzi voziti po ovakvom vremenu. Ali kad mora …
- Mamice, ne moraš dolaziti po mene - rekla joj je Dorina već nekoliko puta. - Znam sama doći iz škole.
- Ne sumnjam u to, zlato moje - odgovorila joj je Klarisa. - Ali meni to pričinjava veliko zadovoljstvo.
- Nisam više mala, mama, znaš? - nastavljala bi Dorina. - Još malo i imati ću osam godina.
Osam. Kako je to imati osam godina? Klarisa se namršti dok je istresala pepeljaru u najlon-vrećicu koju će ponijeti sobom i baciti je u kontejner za smeće. Isprala je staklenu pepeljaru i kutiju cigareta ponovo vratila na skrovito mjesto. Tako ... sad može krenuti ...

Ostalo je samo čekati da Ivan dođe kući. Dovezla je Dorinu kući i djevojčica piše zadaćnicu u svojoj sobi. Klarisa se ponosila njenom marljivošću. Sretna je da sretnija ne može biti, osjećala je to. Ima divnog muža i prelijepu pametnu kći i budućnost joj se radosno smiješi.
Ključ u bravi se okrene i metalni oštri zvuk je natjera brzo ustati: gotovo je poskočila sa stolice. Uplašeno se zagleda prema hodniku odakle je dopirao zvuk muških koraka.
- Dobar dan, draga - tiho je pozdravi Ivan promatrajući je pažljivo. - Evo me. Kakav ti je dan bio?
- Oh, sasvim dobar! - odgovori Klarisa mičući neposlušni pramen kose sa čela. - Prije pola sata sam dovezla Dorinu iz škole. U svojoj je sobi. Kaže da ima mnogo ...
Ivan uzdahne i žalosno zavrti glavom. Ostavi Klarisu u kuhinji da govori sama sebi, a on, stojeći u hodniku, okrene telefonski broj za kojeg se nadao da ga više nikad okrenuti neće.
- Vratilo se, gospodine doktore - reče nakon što se uljudno predstavio. - Eno je u kuhinji kako samoj sebi govori što je danas radila sa ...
Nije završio rečenicu. Nije se mogao prisiliti izgovoriti ime svoje kćerke koja se pretprošlog ljeta utopila.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.