petak, 13. studenoga 2009.

Stražar


Psina Floki potmulo reži iz dubine mog stomaka i ne dozvoljava mi zaboraviti. A kad na tren zaboravim, Floki psina me ujeda i krv poteče rijekom sjećanja. Crvena rijeka. Koju sam nekoliko puta pregazio nastojeći se utopiti u naručju ugode. Nismo dozvoljavali prepreke žudnji. Tražeći zaborav. I smiraj. Nalazeći buru i nemir. Koji se i dalje kovitlaju u unutrašnjosti onoga koji bi trebao biti ja i za kojeg sumnjam da sam ostao ja.
Jesam li ja ostao ja poslije doživljenog doživljaja? Sumnjam. Nisam to više ja. Ili jesam, ali neki sasvim drugačiji ja, ni nalik onom drugom od prije samo četiri godine. Sumnja se oplodila i porodila mnoga pitanja. Na koja ne nalazim odgovore. Više mi nije ni toliko stalo do odgovora. Uživam u zagonetki. Čini mi se. Enigma umotana u tajnu, posprdno šapućem samom sebi. Splet čudnovate strasti i ravnodušnosti.
I uspomena. Koja ne blijedi. Usprkos protoku vremena. Ništa ne blijedi dok klizimo kroz ravnodušno Vrijeme i to nazivamo životom. Vrijeme se rascijepilo na dva dijela: ono prije i ono poslije doživljaja. Jedinog pravog doživljaja. Za vrijeme kojeg sam osjećao moćnu snagu osjećajući kako čitav Univerzum diše u mom ritmu. Ne želim reći našem ritmu. Ili možda moram?
Potiskujem. I sanjam. Bajke. Nastojeći se otarasiti sjećanja, u snu sam dobio zapovijed i kad sam se probudio, bilo je ljeto i već vruće, nisam znao kupam li se u znoju zbog sna ili zbog vrućeg jutra. Pogled mi se zaustavio na nedužnoj biljci za koju sam u snu dobio zapovijed: posijeci je!
Visoka i vitka i lijepe zelene boje, biljka se ponosno uzdizala prema suncu, zeleni joj listovi treperili. Njena biljka. Njen poklon meni. Ustao sam, sasvim omamljen čudnovatim snom i posjekao biljku. Zarezujući je nemilosrdno i čvrsto i odjednom sam u rukama imao dvije biljke. Bi li mi poklonila biljku, da je mogla naslutiti njenu sudbinu?
Vratio sam se u krevet i odmah iscrpljen zaspao baš kao nakon nekog napornog posla. Kad sam se po drugi put tog jutra probudio i vidio što sam učinio, nisam mogao vjerovati. Ali biljka jest bila posječena i sad je bila mala i ležala je nemoćno na stolu. Jesam li nju umjesto biljke htio posjeći? Ubiti?
Izjurio sam što sam brže mogao na ulicu i u obližnjoj cvjećarni pokazao na gotovo istovjetnu biljku.
- Ne tu - rekla je mlada prodavačica kod koje sam uvijek kupovao i koja je sigurno pomislila, kako me ponovo sretan događaj u mom životu doveo kod nje. - Sačekajte trenutak. Može?
Klimnuo sam ne mogavši progovoriti, grlo mi je bilo suho, stegnuto, a ona otrčala vitkim nogama. Da bi se za čas vratila pobjedonosno se osmjehujući i noseći u ruci vitku zelenu stabljiku dvostruke krune.
- Evo! - rekla je. - Ova je za vas! Zar nije prekrasna?
- Jest - priznao sam jedva pronašavši snage odgovoriti, prisiljavajući se na uljudnost. - Prekrasna je.
Nisam joj dozvolio zamotati biljku, nosio sam je onako golu hodajući brzo vrućom cestom: neka biljka upamti sivi put.
Posječenu jadnicu pažljivo sam stavio u malu posudu, a ovu novu visoku sa dvostrukom krunom, pažljivo sam ugurao u bocu debelog stakla koju je isto tako kupila ona zajedno sa biljkom jedne večeri zasićene ljubavlju. I dok sam biljku uguravao pažljivo, polako, nije mi izmakla simbolika i u mom se umu počele smjenjivati slike i slike sve iste, a sve različite, koje su se smjenjivale ludom brzinom izazivajući u meni proturječna osjećanja.
A duboko na dnu stomaka Floki psina i opet je zadovoljno zarežao. Ispunio je svoju dužnost: nije mi dozvolio zaboraviti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: