četvrtak, 5. studenoga 2009.

Jedan sat vječnosti



Paul Saff osjeti kako nešto nije kako bi trebalo biti. Istog časa, kad je ustao iz udobne fotelje u kojoj je napola drijemao probavljajući izvrstan objed kojeg je prije pola sata pojeo, osjeti oštar ubod u stomaku, zatim u grudima, da bi bol, kako se njemu činilo, izletjela kroz oči.
- Pomoć - prošapta tiho, ponovo legne i sačeka.
- Kakva vam je pomoć potrebna? - oglasi se na osvijetljenom zidu pitanje robota.
Paul sa olakšanjem uzdahne: zbog surove je boli sasvim zaboravio na sve pogodnosti kojima je bio okružen. Kuća, koja je bila ogromna i koja se nalazila daleko od vreline zagađenog grada i u kojoj je raskošno živio sam, bila je dovoljna samoj sebi. Sve se na imanju nalazilo što je bilo potrebno za život. Bilo je dovoljno izreći želju i neki od mnogobrojnih i najčešće nevidljivih robota, potrudio bi se da Paulova želja bude ispunjena. Mozak, glavni kompjuter, koji je sve nadzirao na imanju, od unutrašnje temperature kuće, pa do zalijevanja travnatih površina, brinuo se o svemu. Paulu je ostalo samo da izreče želju i njegova želja bi bila ostvarena.
Naravno, nisu svi živjeli tako. Ali nije ni Paul Saff Prvi i Veliki bio svačiji otac. Paul Prvi i Veliki, Paulov otac, bio je otac revolucionarne tehnike liječenja: otkrio je način uzgajanja vlastitih organa. Za neku malo manje sretnu budućnost. I to mu je otkriće, naravno, donijelo svjetsku slavu i neizmjerno bogatstvo, a Paul je sad bezbrižno mogao uživati u tome.
- Liječnička pomoć - reče Paul.
- Odmah ću vas spojiti - ravnodušno reče glas kućnog kompjutera.
Paul se još jednom pokuša pridići, ali ga bol opomene i prisili na mirovanje. Nije mu bilo teško čekati. Znao je da će pomoć brzo stići.
- Ovdje doktor Rasap - reče nasmijano rumeno lice sa zida-monitora. - Imate zdravstvenih teškoća? O čemu se radi?
- Bol u stomaku - kratko odgovori Paul. - Strašna je!
- Jeste li već imali takvu bol? Ili sličnu?
- Jesam - odgovori Paul maglovito se prisjećajući.
- Sjećate li se kad?
- Mislim prije četrdeset, možda pedeset godina.
- Da, tako je! - potvrdi dr. Rasap. - Dobio sam vašu povijest na monitor. Imate dobro pamćenje: točno prije pedeset godina, gotovo u dan, izmijenili smo vam jetra. I počeli uzgajati nova. Niste promijenili prehrambene navike?
- Naravno da nisam! - ljutne se sasvim malo Paul: za jači bijes nije nalazio snage. - Zašto bih?
- Imate pravo - složi se dr. Rasap. - Pred vama je još lijepa i duga budućnost: tek vam je sto osamdeset i jedna godina. Zašto ne bi uživali u životu punom snagom.
Pitanje je bilo retoričko i dr. Rasap nije očekivao odgovor, ali se Paul osjećao pozvanim odgovoriti.
- Je li to titra osuđujući ton u vašem glasu? - upita oprezno.
- Ni govora! - odbije dr. Rasap. - Samo sam glasno razmišljao, dragi moj gospodine Saff.
- Ah, tako ...
- Evo kako ćemo - reče dr. Rasap. – Robo-osoblje klinike će vas pokupiti na vašem imanju i dovesti u kliniku. Za čas ćemo srediti sve.
- Želio bih kompletan pregled i kompletno poboljšanje - reče oštro Paul - ukoliko se to pokaže potrebnim.
- Razumije se samo po sebi - odgovori dr. Rasap. - Imamo sasvim nove lijekove, prave koktele, koji nevjerojatno poboljšavaju zdravlje i produžuju život. Imamo i nove super-bube opremljene poboljšanim detektorima. Kojima baš ništa ne može promaknuti. Poslati ćemo ih kroz vaš krvotok i za čas saznati sve što nas zanima. A što je najljepše, super-bube istovremeno dok otkrivaju i popravljaju oštećenja organizma na koja nailazi na svom putu.
- Ne zamarajte me detaljima - umorno reče Paul. - Požurite, čekam!

Kako je svijet i život čudan, mislio je dr. Rasap zureći u zid-panoramu: daleka su se brda zelenjela, a na njihovim visokim vrhuncima bljeskao se snijeg. Ali nema više zelenila, nema snijega, nema ledenjaka, istopilo se zajedno sa prošlošću. Nestalo zauvijek. Tamo gdje su nekad bile prostrane šume, sad su močvare. Zagađene i opasne. Sunce nemilosrdno prži i ubija. Ljudi, ogromna većina, žive životom očajnika i rano umiru iscrpljeni raznim razornim bolestima. U isto vrijeme, privilegirana manjina, bolje reći oni koji su neizmjerno bogati, a njih je nešto manje od petsto milijuna na čitavoj nekad zelenoj, a sada smeđoj planeti, uživaju besmrtnost. Kupuju samoorganizirana imanja koja kao da su minijaturni planeti. Nema bolesti, nema gladi, nema smrti. Nema briga. Za njih.
Što bi bilo, kad bi ... Dr. Rasap prekine svoju heretičku misao, ali se ona ponovo vrati i počne snažno udarati u njegovoj uznemirenoj svijesti.
Kad bi super-bubama dao neke sasvim drugačije upute ... Bi li ga otkrili? Oni bogati, oni koji imaju sve, oni koji su prigrabili sve? Oni koji su od ostalih ukrali sve. Pa i od njega su ukrali, zar ne? Jer da nije liječnik, ne bi mu dopustili živjeti u ovoj raskošnoj klinici u kojoj ne mora brinuti o zagađenom zraku, zagađenoj vodi, ubitačnom suncu ... ne mora ni o čemu brinuti, sve dobiva ovdje. Osim ljudske topline. Nje nema. Oduzeli su mu je onog dalekog dana kad je kompjuter nepogrešivo otkrio njegovu genijalnost. Došli su po njega i odveli ga, zatvorivši ga u raskošnoj tamnici, za koju je pogrešno mislio kako mu donosi oslobođenje.
Dr. Rasap se začudi svojim mislima i silnom čežnjom koja se u njemu odjednom porodila, narasla, nabujala, a buja i dalje, sve jače i sve brže, brže i jače! Svake sekunde sve jače. Čežnja za slobodom!
Pa makar samo jedan sat trčao slobodan, nenadziran od sveprisutnih robota nekad zelenom površinom. Jedan jedini sat da radi ono što mu pričinjava zadovoljstvo, ono što hoće on, a ne netko drugi! Jer čitavog njegovog, odjednom mu se učini, besmislenog života, čini ono što drugi, oni super-bogati zahtijevaju od njega. Jer ne liječi bolesne, već pomaže da bogati vječno žive, dok siromašni i bolesni ...
Mora trčati izvan bolničkog kompleksa u kojem je proveo gotovo čitav svoj život, protrčati kratko vrijeme u slobodi. Samo jedan jedini sat prije nego ga uhvate. I kazne. Jer zna da će kazna uslijediti. Ali nije ga briga. Ne više.
Odlučan izboriti sat slobode, u koji će utkati čitav jedan propušteni život, svoj život, jedan jedini od kad je vremena i neponovljivi, dr. Rasap sa smiješkom počne pripremati koktel-iznenađenje, kako ga je u svojim mislima nazvao, a koji će ubrizgati u krvotok mladog starca koji želi vječno živjeti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: