Nedostupan

Savršeni mir, prijatnu tišinu, tiho raspoloženje odjednom prekine zvonjava telefona koja me podsjeti na grmljavinu. Mršteći se, pogledam prema crnom i starom aparatu pri samom dnu sobe položenom na malom stolu. Uzalud se nadam povratku tišine: prodorna i dosadna zvonjava uporno odjekuje narušavajući moj mir. Znao sam, podignem li slušalicu, dan mi više neće biti isti.
A tako je lijepo počeo: bilo je to savršeno mirno jutro, onakvo kakvo najviše volim i u kojem silno uživam. Ustao sam lagano, ispavan, misli mi bile svježe i svakim trenutkom postajale svježije. Uz gorku sam kavu čitao o gadostima koja se događaju u svijetu, ali nisam dozvolio da mi to utječe na raspoloženje. Sačuvao sam unutrašnji mir i bio sretan zbog toga.
Gledajući bijesno u telefon, osjeća da je mog je mira već nestalo, a da nisam još ni podigao slušalicu. Znao sam, podignem li slušalicu, da će se mirni dan uz zveket ljudskog glasa razbiti u komadiće. U jednom mi trenutku sine misao, kako mogu izaći van, pobjeći iz stana, zakoračiti na sivu i kišovitu ulicu, ali znao sam da je to samo odlaganje neizbježnog.
- Halo? - rečem upitno u slušalicu, tiho i oprezno.
- Hvala bogu da si se javio - reče ženski glas kojeg u prvi mah niti ne prepoznajem, a onda mi sine: pa to je Aneta! - Upravo sam htjela prekinuti vezu.
"Da barem jesi", mislim šuteći i napeto čekajući, jer osjećam da se nešto ružno događa.
- To sam ja - reče ona. - Aneta. Ako nisi do sad shvatio.
- Shvatio sam.
- Ljutiš se?
- Ne - bezočno lažem. - Zašto pitaš?
- Rečenice su ti brze - objasni Aneta. - I kratke.
- Ah - kažem ponovo lažući i ljuteći se na Anetu koja me tjera u laž. - Obično tako razgovaram telefonom. Bez dugačkih priča.
- Ah, tako - reče ona i uzdahne. - Htjela sam te zvati mobitelom, ali sam shvatila kako nemam tvoj broj.
- Mogla si za broj pitati Valentina.
- Ah, Valentin - reče ona glasom kojeg nisam do sad čuo, hrapav i dalek. - Zbog njega i zovem.
- Što se dogodilo? - pitam osjećajući laganu zebnju, a slike, svaka ružnija od prethodne, iskaču u mojoj poludjeloj mašti: Valentin krvav leži, a iznad njega ...
- Otišao je - reče Aneta. - Otišao je prije tri dana. Napustio me. Zbog one svoje ...
- Prije tri dana? - pitam prekidajući je namjerno i sa dozom olakšanja: nakon one večeri kad su proslavljali dvadesetogodišnjicu zajedničkog života, ovo se moglo i očekivati.
- Da - odgovori Aneta. - Prije toga smo pet dana proveli svađajući se.
"Nije ni čudno da je podvio rep", mislim dok slušam bujicu Anetinih riječi, bujicu koja brza: riječi u ludom ritmu sustižu jedna drugu, a svaka govori o njenoj, Anetinoj povrijeđenosti, uvrijeđenosti.
- Znači, otišao je - prekidam je konačno, jer shvatio sam, ne prekinem li tu podivljalu bujicu, nastaviti će neprekidno teći i udaviti ću se u njoj. - Od kuće? Napustio te?
- Da, napustio me - reče Aneta. - Tvrdi da se smjestio kod jednog prijatelja privremeno, ali ja mislim da je kod nje.
- Kod nje? Kod ljubavnice?
- Da, kod ljubavnice.
- Zašto joj izbjegavaš ime?
- Izbjegavam? - pita ona čudeći se. - Nisam bila svjesna toga.
- Izbjegavaš. Kako joj je ime?
- Marina ... kad baš hoćeš znati! - odreže Aneta.
Osjećam zadovoljstvo zbog te male pobjede. Natjerao sam je izgovoriti joj omrznuto ime.
- Marina - ponavljam, osjećajući Anetinu ljutnju.
- Je li ti se javio? - pita ona iznenada.
- Valentin? Nije.
- Ako ti se javi, hoćeš li ...
- Aneta! - prekidam je tiho, ali odlučno. - Vrlo dobro znaš da smo Valentin i ja prijatelji. Ne traži to od mene.
- Ni ne znaš što sam htjela reći.
- Osjećam - kažem umorno. - Ne želim posredovati između vas. To je vaša stvar i na vama je da je riješite. A Valentin će ostati moj prijatelj bez obzira na to kako vi riješite vražju zavrzlamu u koju ste upali. I ti, naravno.
- Pa dobro ...
- Kako si ti? - pitam je. - Snalaziš se?

Prebrodio sam i to. Dok se tuširam, razmišljam o Valentinu, o njegovom braku. Drugom po redu. Kojemu je došao kraj, kako se čini.
Osvježen tušem, polako zaboravljam na neugodno raspoloženje koje me obuzelo za vrijeme telefonskog razgovora sa Anetom. Unutrašnji mi se mir polako vraća.
I onda, naravno, prokleti mobitel se oglasi i na zaslonu vidim ime svoje sestre i trenutak u kojem se kolebam javiti se ili ne, kao da se proteže u vječnost.
- Nisi valjda spavao? - pita me sestra. - Već je blizu deset.
- Nisam spavao - mrzovoljno kažem.
- Voljela bi te vidjeti - nastavi ona. - Može kava?
- Baš sam htio ...
- Ne budi takav - prekida me ona. - Ne zovem te često, zar ne? Nemoj me odbiti.
Sa zatomljenim uzdahom pristajem se naći na kavi sa sestrom.

Dok hodam prema mjestu sastanka sa sestrom, postajem svjestan kako dan puca, lomi se: provodim ga kako drugi žele. I to me ljuti. Ne podnosim da netko upravlja mojim vremenom. Ljudi su čudni, odnose se prema vremenu kao da uopće nije važno. Pogotovo prema tuđem vremenu.
Vidim sestru kako sjedi za stolom okružena žamorom gostiju i zamišljena izraza lica.
- Što se dogodilo? - pitam je bez krzmanja, dok sjedam nasuprot nje.
- Uplašio si me - reče ona trgnuvši se. - Uopće nisam primijetila da dolaziš.
- Ne čudi me to - kažem joj. - Na licu ti se vidi da si udaljena, daleka. Što se dogodilo?
- Mora li se nešto dogoditi, pa da se nađemo na kavi? - uzvraća ona.
- Obično jest tako - odgovorim joj mirno. - Zar nije?
- Jest - prizna ona.
- Onda?
- Oliver je upao u nepriliku - promrmlja tiho i naginjući se prema meni: Oliver je njen sin i ima devetnaest godina.
- Nešto ozbiljno?
- Ulovljen je sa džointom u džepu - odgovori ona.
- Glupi magarac! - bijesno rečem, ali ne ljutim se toliko na nemarnog Olivera, koliko na činjenicu što me pritišću svojim problemima.
- Nekako smo to zataškali - reče sestra. - Neće krivično odgovarati: prošao je sa opomenom.
- Pa u čemu je onda stvar?
- Brine me! - reče ona. - Nisam to očekivala od njega.
- Nisi? - pitam podrugljivo. - Što si očekivala? Da će zauvijek ostati onaj mali dječarac koji trči mamici u zagrljaj i hvali joj se svojim ocjenama?
- Govoriš to tako, kao da je to nešto ružno - optuži me ona. - Zvala sam te da ti se izjadam, a ti mi se podruguješ. Zvala sam te da mi pomogneš ...
- Pomognem? - prekidam je. - Kako da ti pomognem?
- Razgovaraj sa Oliverom - reče ona.
- A ne! - rečem i odmahnem glavom. - Ja sam mu ujak, nisam otac. Nije na meni da ga odgajam. To prepuštam vama.
- Pa znaš da mu je otac na moru ...
- I zato ja moram preuzeti tu ulogu? - prekidam je. - Ne dolazi u obzir. Neću razgovarati sa njim, kako ti to lijepo kažeš. Što da mu kažem? Kako ne valja što čini? Misliš li da je dečko glup i ne zna što radi? Da ga treba prosvijetliti?
- Nisam očekivala takvo reagiranje - promrmlja sestra iznenađeno.
- A što si očekivala? - pitam je pomalo zlobno. - Da prestanem živjeti svoj život i posvetim se rješavanju tvojih problema? Ti u stvari hoćeš, da ja odradim vaš prljavi posao. Draga moja, ponavljam ti: ja sam mu ujak. Na meni je da ga mazim, a ne da ga odgajam.

Brzim koracima koračam kući. Natrag u samoću. Gdje me ne pritišću tuđi problemi. Moram pronaći rješenje i zauvijek im izmaknuti. Postati neuhvatljiv. Nedostupan. To je jedino rješenje.
Dok tako razmišljam bjesneći na sve oko sebe, mobitel se u mom džepu promeškolji i oglasi omrznutim zvukom.
- Što je sad? - upitam, a da nisam ni pogledao na zaslon mobitela, uvjeren kako me zove sestra, jer njena mora biti posljednja.
- Tko ti je stao na žulj? - pita me Valentin.
- Svi! - odgovorim mu. - Čitavo me jutro zivkaju. I Aneta me nazvala.
- Što je htjela?
- Ne znam što je htjela - odgovorim zastajući na raskršću. - Nisam joj dozvolio da mi kaže.
- Ne popuštaš, je li? - pita me Valentin i naslućujem njegov smijeh. - Hoćeš li na piće sa mnom?
- Koliko puta ti moram ponoviti da ne pijem? - neljubazno rečem.
- Dobro - popušta on. - Popiti ćemo kavu. Neću te daviti svojim problemima. Samo ćemo popiti kavu, popričati. Kao nekada.
- Nekada nismo pili kavu - odgovorim popuštajući. - Ali zucneš li o problemima bježim. Jasno?
- Neka bude - pristane Valentin smijući se. - Ni riječi o problemima. Uostalom, ja više nemam problema. Riješio sam se i žene i ljubavnice. Uživam u božjem miru. Nakon čitave vječnosti.

Dva sata kasnije stižem kući. Dok sam koračao mokrim ulicama, plan je sazrijevao u meni i istog časa kad sam ušao u stan, počinjem ga provoditi u djelo. Vadim iz džepa mobitel i isključujem ga, pa ubacujem u ladicu pisaćeg stola. Zatim prilazim telefonu, okrećem ga naopačke i zvonjavu koju toliko mrzim, podešavam na najtiši mogući zvuk, na mušicu. Ni to mi nije dovoljno, pa telefon ubacujem u ladicu i zatvaram je pažljivo pazeći da ne oštetim žicu. Od sad pa nadalje, telefonska žica služiti će mi samo za pristupanje Internetu. Trebam li nekome, uistinu trebam, neka se potrudi i posjeti me.
Znaju gdje živim, zar ne?

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.