ponedjeljak, 14. prosinca 2009.

Topla zima



Istog trena, kad se tog nedjeljnog jutra probudio, misao mu je poletjela prema njoj. Nošena na krilima sjećanja misao se vinula visoko i lebdjela iznad njegovog tijela, u mraku, svijetleći, dok je u toplom krevetu nastojao ponovo uroniti u san. Pobjeći.
Predao se nakon nekoliko trenutaka znajući kako neće više moći zaspati i kako je njegovo nastojanje da zaspi i prestane misliti na nju uzaludno. Uvijek je bilo uzaludno. Već dugo vremena. Znao je to, ali je ipak pokušavao, nadajući se uspjehu. Ako bi to bio uspjeh. Ponekad nije bio siguran bi li to uopće bio uspjeh.
Nije želio potpuno zaboraviti. Jer doživljaji sa njom bili su predivni, vrijedni doživljaja i vrijedni sjećanja, pa čak vrijedni i one patnje koja je nakon njih uslijedila. Nije se ljutio zbog patnje. Nije se ljutio ni na nju. Samo se na sebe ljutio, u mislima nazivajući samog sebe svakojakim pogrdnim imenima. Jer nije u redu što je postao tako mekan, da ga sjećanja obaraju u snove. Nije dobro živjeti u snovima.
Ali je u snovima ona uvijek bila vesela i nasmijana u bilo kojoj sceni da ju je zamišljao. Uopće se više nije mogao sjetiti njenog namrštenog lica, mada je znao kako je moralo biti i takvih trenutaka. Sjećanje vara, shvatio je to i uživao u tom varanju. Sjećanje mu je često prizivalo jedno daleko jutro, kad su sa rukom u ruci, polako hodali gradom i obavljali kupovinu. Bilo je jutro, zima je tek počela, ali nije bilo pretjerano hladno i oni su polako i sa uživanjem hodali ulicama uživajući u uzajamnoj blizini i dodiru.
"Sreća", mislio je on tog trenutka i toga se vrlo dobro sjećao i dan danas, nije ga sjećanje u ovom slučaju varalo. "Ovo je sreća. Hodanje uz nju i osjećanje njene male i tople šake u svojoj. Sad sam na vrhuncu sreće i moram upamtiti svaki detalj današnjeg dana. Jer kad otiđe ...". Ostavio je misao nedovršenu, povukavši je blago za ruku u smjeru kafića: bilo je vrijeme za kavu.
U kuhinji, dok je kuhao prvu kavu tog jutra, prisjeti se koliko je puta njoj kuhao kavu i osmjeh mu zatitra licem, a ruka poleti prema mobitelu i ukuca poruku: "Uzalud se trudim: ne mogu zaboraviti!". Nepomično stojeći gledao je u poruku i pokušavao se prisiliti poslati je. Iznenada zatvori mobitel, progunđa potiho negodujući i sa velikom šalicom kave u ruci vrati se u spavaću sobu i sjedne ispred monitora kompjutera.

Možda i nije toliko mekan. Ipak nije poslao poruku-vapaj. A silno je to želio i trebala mu je ogromna snaga da je ne pošalje. Zamišljao je njene oči kako počivaju na poruci. I kako ih ta poruka ponovo na neki način spaja. Nije važno što mu sad više ne pripada, uostalom, može li ljudsko biće pripadati drugom? Sumnjao je u to. Može mu se samo dati. Ali tako svi govore, pa ... Sad pripada drugom. To je činjenica. Nije njegova. Ali je i činjenica, da bi onaj djelić sekunde, koliko bi njenim lijepim očima bilo potrebno preletjeti preko njegove poruke, pripadala njemu. Ponovo. I bilo bi to sasvim dovoljno.

Nadahnut, odlučan, ne boreći se sa samim sobom, ne želeći se više boriti, on ukuca još jednom iste riječi: "Uzalud se trudim: ne mogu zaboraviti!" Ovog puta je to učinio na mailu i ne oklijevajući, ne čekajući ni trena, jer znao je da bi poništio mail čekajući predugo, pošalje ga.
Bilo je gotovo. Povratka nema. Ne više.
Osjećajući se silno laganim, on ustane i širom otvori prozor usprkos veoma hladnom jutru i nasmiješi se prema suncu koje mu toplo pomiluje lice.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: