Borovi i vragovi

Trava je bila visoka i žuto-smeđa i resko je šumjela dok su koračali oprezno i tiho spuštajući se prema udolini okruženoj borovima. Lovac je hodao prvi i oprezno gazeći iza njega, izbjegavajući bilo kakav šum, bojeći se suhih grančica koje bi glasno praskale, ako bi nesmotreno stao na koju od njih, Vilko se iznenadi kad vidje Lovca kako se saginje i čvrstim stiskom grabi stabljiku bora visokog tek blizu pola metra.
- Zašto? - upita Vilko tiho: ruku je položio na Lovčevu nadlanicu i gledao ga sa iščekivanjem.
- Smetati će kad poraste - objasni Lovac isto tako tiho. - Zato ih čupamo.
- I?
- Što i?
- Što radite sa njima?
- Ništa - odgovori Lovac. - Bacamo ih.
- Ovaj neće doživjeti takvu sudbinu - tiho i odlučno reče Vilko, pa polako, pazeći na pokrete, odgurne Lovca u stranu: pažljivo prihvativši stabljiku što je bliže mogao zemlji, snažnim je trzajem iščupa zajedno sa korijenjem.
- Što ćeš sa njim? - upita Lovac radoznalo.
- Posaditi ću ga.
- Gdje?
- Ispred zgrade u kojoj stanujem - odgovori Vilko pažljivo stavljajući iščupani bor u naprtnjaču u kojoj se nalazio suhi kruh i zrnje kukuruza: hrana za divljač. - Dobro će se uklopiti.
- Kako hoćeš - reče Lovac osmjehujući se: bilo mu je čudno to što Vilko namjerava učiniti sa mladicom bora, ali nije želio komentirati: svakome njegova radost.
Vilko vrati naprtnjaču na lijevo rame i uspravi se s osmjehom. Silno mu se dopala ideja o presađivanju bora, spašavanja jednog stabla i konačno, spašavanje jednog života. Jer bor je živ, zar ne? Sve vrvi od života oko njega, ovdje u dubokoj šumi. Ne vidi, ali osjeća gibanje životinja, osjeća oči koje ih prate. Njih, uljeze u životinjski dom.
- Možeš uzeti i ovaj, ako hoćeš - prekine njegove misli Lovac pokazujući na malen, dvadesetak centimetara visok bor, koji se jedva vidio u visokoj travi. - Ako ti nije premalen.
- Nije premalen - reče Vilko sagnuvši se ponovo. - Narasti će. Bit će snažan i velik.
- Ako se primi pri presađivanju - reče Lovac.
- Primiti će se - odlučno reče Vilko.
- Idemo sad - odluči Lovac. - Imamo još oko osam kilometara. Jesi li umoran?
- Samo naprijed!

Crveni podrugljivi vrag koji je neprekidno sjedio na Vilkovom desnom ramenu, nagne se prema Vilkovom uhu i reče:
- Dva bora? - Riječi crvenog podrugljivog vraga palile su mu um i Vilko je zatresao glavom tjerajući ih: uzalud, naravno.
- Misliš li, da ne znam zašto dva bora? - nastavljao je crveni podrugljivi vrag.
Vilko je brže zakoračio nastojeći sasvim stići Lovca koji je grabio sigurnim korakom naprijed, ali i dalje pazeći da ne proizvede neki šum. Nadao se da će brzim korakom uspjeti pobjeći dosadnom crvenom podrugljivom vragu. Ali se vrag čvrsto ustoličio na Vilkovom desnom ramenu, kao protuteža naprtnjači koja je visjela sa Vilkovog lijevog ramena.
-I to jedan visoooookiiii - podrugljivo otegne crveni vrag. - I jedan mmaaaaaaliii.
Vilko zamahne rukom tjerajući dosadnu muhu koja mu zujala oko znojnog čela. Ali šapat crvenog podrugljivog vraga nije uspio otjerati.
- Priznaj - prosikta crveni podrugljivi vrag u samo Vilkovo uho. - Opet si pomislio na nju!
Vilko se nasmiješi i obriše znoj koji mu se cijedio niz lice: sunce je bilo još uvijek visoko i bilo je jako vruće.
- Onaj mali borić, to je ona - reče mu crveni podrugljivi vrag, a pakosno mu se lice razvuklo u još pakosniji smiješak. - Onaj veći, to si ti. Tako si to zamislio, priznaj, majmune bijedni!
Vilko sad uspori: sasvim je dostigao Lovca i zakorači li još samo malo brže, koračati će jedan uz drugog, a to se u šumi ne radi. Naglo uspori korak misleći na nju i učini mu se kako vidi njen radostan osmjeh dok mu domahuje okružena tihim borovima.
- Sad već i haluciniraš - podrugljivo mu reče crveni vrag. - Posvuda samo nju vidiš. A znaš li zašto, majmune bijedni?
Vilko zine da odgovori, a onda čvrsto stisne usne: sa crvenim i podrugljivim vragom se ne vrijedi prepirati. On uvijek pobjeđuje. Za sad. Možda će se jednog dana to promijeniti. Možda. Vilko je počeo sumnjati u to. Jer kako je vrijeme prolazilo, crveni mu je podrugljivi vrag sve češće šaputao u uho.
- Nećeš odgovoriti? - Crveni se podrugljivi vrag cerio. - Ni ne moraš. Ti znaš. I ja znam. Mi znamo.
Vilko ponovo ubrza nastojeći pobjeći od riječi crvenog podrugljivog vraga, znajući da je to nemoguće, ali ne mogavši se suzdržati.
- Voliš je, majmune blesavi - sa uživanjem mu prosikta crveni podrugljivi vrag u uho i njegov dah opeče Vilkov od sunca pocrnjeli vrat. - Priznaj samom sebi! Priznaj!
- Uh! - zastenje tiho i jedva čujno Vilko.
Lovac, koji je hodao nekoliko koraka ispred njega, naglo se zaustavi i podigne ruku. Pokret koji opominje.
Vilko se istog trena ukoči čitavom snagom svoje volje zaboravljajući na dosadnog vraga i njegove brbljarije. Napeto je gledao u leđa Lovca. Zatim mu se pogled spustio niz Lovčevo rame, dole niz dolinu, osjetivši kako se iznenada podiže večernji lahor i hladi mu užareno lice, suši kapljice znoja koje klize niz užarenu kožu.
- Vidi - tiho reče Lovac, toliko tiho, da je Vilko više naslutio njegove riječi nego što ih je čuo.
Dole, oko pedeset metara dalje, u samoj zelenoj dolini, pod skupinom borova stajala je šumska obitelj: jelen, košuta i njihovo malo tele. Košuta i malo tele su pasli, a jelen visoko podigavši plemenite rogove, gledao u daljinu, nervozno šireći nozdrve. Iznenada jelen glasno frkne, košuta skoči, za njom tele i čas kasnije ispod borova više nikog nije bilo. Samo je šum snažnih rogova jelena kojima je probijao put kroz gustu šumu, još kratko vrijeme dopirao do njih.
- Vidio si? - upita Lovac: govorio je glasno, više nije bilo potrebe za tišinom.
- Jesam - odgovori Vilko u duhu još uvijek uživajući u prizoru.
- Bio je zbilja krupan - reče Lovac. - Jesi li vidio one silne rogove?
- Jesam. - Vilko je još uvijek bio uzbuđen i zbog toga je kratko odgovarao.
- Pravi kapitalac! - reče Lovac. - Eto, danas smo nešto lijepog doživjeli.
- Jesmo - reče Vilko i osmjehne se.
- A sad idemo nazad - odluči Lovac. - Kući. Dok stignemo kući, noć će se već odavno spustiti. Morati ćeš borove posaditi sutra ujutro.

Prošlo je malo vremena od vječnosti, a podosta u ljudskom životu, kad je Vilko sutradan ujutro nakon povratka iz šume posadio borove. I naravno, dok ih je sadio, crveni mu je podrugljivi vrag šaputao riječi koje je želio što prije zaboraviti. Zaboraviti, jer bile su istinite. I boljele su. Nekako slatko.
- Uživaš - govorio podrugljivo vrag, dok je Vilko kopao rupu u koju će posaditi prvi bor, onaj veći. - Čini ti se da ...
Vilko je odmahnuo glavom i ustao i dobro zalio bor vodom koju je u plastičnoj boci ponio sa sobom i više nije dozvoljavao crvenom podrugljivom vragu da mu pokvari raspoloženje. Osjećao se mirnim i sretnim dok je sadio drugi bor, onaj mnogo manji, nešto dalje od prvog. I njega je pažljivo zalio, neka mu početak na novom i nepoznatom mjestu ima što više izgleda za uspjeh. Svima je potreban dobar početak, Vilko je to znao. Početak je vrlo važan. I kraj, naravno, ali početak je ipak poseban, zar ne? Početak je buđenje nečeg novog, nepoznatog i kad te to novo i nepoznato i uzbudljivo zarobi, sve se promjeni. U hipu. I ništa više nije isto. I uživaš u promjeni. Koliko god možeš, nadajući se da će uživanje potrajati i znajući kako je to nemoguće. Jer u prirodi je same promjene da se mijenja, zar ne?
I zato Vilku nije bilo žao kad je bor umro. Onaj veći. Onaj koji mu se činio snažniji. Onaj za kojeg je crveni podrugljivi vrag prošaptao mu u uho da predstavlja njega, Vilka. Iznenada se osušio, nekako uvukao u samog sebe. Poput bolesnog starca.
Ali Vilko nije umro. Samo je svoju pažnju usmjerio na manji bor, onaj koji je po riječima crvenog i podrugljivog vraga predstavljao nju. I kad je vrh malog i nježnog bora počeo žutjeti, Vilko je osjetio silnu žalost zbog tog umiranja i samom sebi zabranio posjećivati mali bor. Zaobilazio ga je u svojim prolazima i u svojim mislima. Nije mogao podnijeti gledati njegovo umiranje.

Zatim je pao snijeg i sve zavio u čistu bjelinu i Vilko se istog časa sjetio malog bora i pogledao sa prozora prema mjestu gdje bi bor trebao biti. Nije ga bilo. Zatim se sjeti da je bor sitan i da ga je snijeg sigurno sasvim zameo i sretan zbog te misli, Vilko izađe iz stana u ledeno jutro i bijelim tepihom kojim još nitko nije gazio i koji je škripio pri svakom Vilkovom koraku, uputi se prema boru.
Sagne se i dok se saginjao, Vilko se sjeti kako se saginjao iščupati ga iz njegove postojbine, prirediti mu malu smrt, ne bi li mu tako omogućio život. Razgrnuvši snijeg, ugleda smeđi od sunca spaljeni vrh bora, a ispod te zemljine boje, kako je Vilko sve dublje razgrtao snijeg, pokaže se raskošna zelena boja života. Mali je bor pobijedio, održao se.
"Nikad baš sve ne umire", pomisli Vilko uspravivši se i osmjehujući se bijelom jutru i nije ga bilo ni malo briga za podrugljivi cerek crvenog podrugljivog vraga: prestalo je biti važno.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.