Grubijan

Onog trenutka, kad je razrednik izgovorio riječ "predvodnik", Gaj po izrazu lica svog oca shvati kako ovog puta neće dobro proći. Očevo se lice smrklo poput olujnog oblaka.
- Predvodnik? - ponovi otac upitno.
- U većini nepodopština - potvrdi razrednik. - Inače, Gaj je dobar đak, izuzetno inteligentan, ali ...
- Ali? - upita otac i pogledom ošine Gaja.
- Kao da ne mari previše za knjigu - reče razrednik.
- Kući neprestano čita - sa čuđenjem reče otac.
- Što čita?
- Životopise.
- Čije?
- Ah, nisam siguran, nemam vremena za knjigu - reče otac i pogledom potraži Gajevu pomoć, ali je Gaj skrenuo pogled na vrijeme i očev ga nije uspio ni okrznuti. - Mislim da sam jednom vidio kako čita biografiju Napoleona.
- Ah, tako znači - reče razrednik. - Vojskovođe kao da ga fasciniraju. A Gaj je rođeni vođa. Nažalost, u stvarima koje baš nisu za pohvalu.
- To će se promijeniti - reče otac.
- Nadajmo se - prihvati razrednik. - Za Gajevo dobro.
"Razgovaraju o meni kao da nisam prisutan", pomisli Gaj stojeći po strani i oborenog pogleda. Duga mu je kosa pala preko čela. "Kao da ne postojim. Baš njih briga za mene".
- Ovo je posljednja opomena - nastavi razrednik. - Još jedna tuča ...
- Neće je biti! - čvrsto reče otac.

Ležeći na leđima, nastojeći se ne micati, jer svaki bi pokret kojeg bi nesmotreno učinio izazvao paklenu bol, Gaj je zurio u strop ne vidjevši ga. Mržnja mu se skupljala i gomilala u grudima.

Otac ga je prebio. Nema drugog naziva za to što mu je učinio. Vozeći se prema kući, otac je samo jednom sasvim tiho progovorio, kao da se obraća samom sebi.
- Sedamnaest ti je godina, a ponašaš se poput balavca - rekao je zureći kroz vjetrobransko staklo: Gaj se morao naprezati da ga čuje, toliko je tiho govorio. - I ja sam se tukao u mladosti. Svaki se dečko tuče. Ali, boga mu, ne svaki dan! I to će prestati! Želio ti to ili ne!
Ušavši u kuću, dok ih je majka prestravljeno gledala, otac je dohvatio gumeno tanko crijevo kojeg je upotrebljavao prilikom pretakanja benzina. Gaj je ravnodušno gledao kroz njega. Kao da ga se to ništa ne tiče. Nije se bojao. Navikao je podnositi bol. Naučio je to kroz mnoge tuče u kojima je učestvovao. Stekao je reputaciju udarača u gimnaziji i svi su izbjegavali naći mu se na putu. Ali je Gaj uvijek iznova pronalazio nove žrtve. I uživao nanoseći bol, stoički primajući svoju vlastitu bol. Tako mora biti.
Zato nije uzmakao kad je otac, obavivši tanko i crvenkasto crijevo oko snažnog zapešća sa bijesom u očima prišao i zamahnuo. Ali je udarac bio toliko jak, iznenađujuće jak i nekako drugačiji nego što je Gaj ikada osjetio. Ne želeći, Gaj je zadrhtao, sagnuo se, a otac ga nastavio nemilosrdno tući, dok je majka uplašeno, prekrivši lice rukama, plakala u kutu dnevne sobe.
Pod silno jakim i bolnim udarcima koji su nemilice pljuštali po njemu, Gaj je uzmicao. Podizao ruke nastojeći se obraniti, što mu nije uvijek uspijevalo. Nije mu ni koristilo. Jer udarac crijeva po podignutim rukama bilo je možda još teže podnijeti, nego udarac po leđima. A onda ga jedan udarac ošine točno po licu: crvena masnica istog trena iskoči, ružna, pružajući se od lijeve obrve do desnog kuta donje usne. To je bilo više nego što je Gaj mogao podnijeti i nešto se u njemu preokrene, osjeti grč u stomaku, crnilo mu se navuklo ispred očiju i šaka mu poleti. Pogodio je oca savršenim aperkatom točno u bradu.
Otac je zateturao i bio bi pao, ali mu leđa udare u zid i to mu je pomoglo ostati na nogama. Trenutak su zurili bijesno jedan u drugog, a Gaj, osjetivši da je batinama kraj, naglo se okrenuo i otišao u svoju sobu. Dok je hodao, nastojao je koračati normalnim korakom, baš kao da ga svaki korak ne boli do ludila.

Mobitel, kojeg je Gaj sakrio ispod kreveta, misleći kako će mu ga otac zaplijeniti, oglasi se tihim zvukom: ne moraju svi znati da ga netko zove.
- Hoćeš li doći? - upita Marko: Gaj mu je istog časa prepoznao glas i sjetio se da je danas Markov rođendan i ujedno petak i da se kod Marka uvijek odigravaju ludi provodi i osjeti žalost što će ovaj provod propustiti, a onda se bijes u njemu po tko zna koji put ovog dana još jednom podiže.
- Stižem što prije mogu - bijesno i tiho reče.

Sve se okretalo oko Gaja. Činilo mu se da pluta zrakom. Noge su mu bile neobjašnjivo teške i lake u isti mah.
Kad je isključio mobitel, otišao je u kupaonicu, istuširao se, pažljivo trljajući bolno tijelo. To ga je malo osvježilo. Ali bol se nije ublažila i upravo je to pojačavalo njegovu odlučnost da se iskrade iz kuće istog časa kad mu se starci pokupe u krpe. U jedanaest, kao i obično, osluškivao je dobro mu poznate šumove po kojima je zaključio da roditelji odlaze spavati. Deset minuta kasnije, brzo je koračao hladnim noćnim ulicama, osjećajući kako se masnica na licu žari.
- Jebote! - uzviknuo je Marko kad ga je ugledao otvorivši mu vrata. - Naletio si na jačeg?
- Ručni rad starog - rekao je cereći se Gaj i sa uživanjem dodao. - Ali i on je dobio svoje.
- Opak si ti momak - rekao je Marko.
- Najopakiji.
- U kuhinji je cuga. Znaš gdje je. Posluži se.
I Gaj se poslužio. Obilno. Nebo se odjednom našlo ispred njegovog vrućeg i znojnog lica i nije se mogao načuditi obilju zvijezda.
- Ustani - netko mu je govorio. - Ne možeš ostati ležati na travi.
Gaj je prepoznao Nina, tihog i uvijek povučenog mladića. Nikad se nije sa njim previše družio, nije mu se dopadala Ninova ženskasta mekoća.
- Gdje sam? - upitao je Gaj.
- U parku - odgovorio je Nino. - Odjednom si ko neki luđak izjurio iz Markove kuće vičući i noseći bocu u ruci.
Kad je Nino spomenuo bocu, Marko je postao svjestan da je grčevito drži u ruci. Dobro je potegao iz nje.
- Zar ne misliš da si dosta popio? - čuo je da ga pita Nino, ali nije mario. - Hajde, odvesti ću te k sebi. Ovakav ne možeš kući.
I onda zastor kao da se spustio ...

Gaj se probudi osjećajući suhoću u ustima. Usta su mu bila suha kao nikad do sad. Sa nerazumijevanjem se ogleda oko sebe, uopće se ne snalazeći.
Iznenada postane svjestan nečijeg tijela pored svog i okrene se na desni bok. Pogled mu se sretne sa Ninovim pogledom.
- Konačno si se probudio - reče Nino meko. - Bilo je i vrijeme: tri su sata poslijepodne.
- Gdje sam? - upita Gaj.
- Kod mene - odgovori Nino. - Ne brini, sam sam kući. Starci su mi otišli na ...
- Odjeća - reče Gaj odjednom postavši svjestan svoje golotinje. - Gdje mi je odjeća?
Nino samo zamahne rukom i pokaže prema podu. Gaj ugleda svoju odjeću pomiješanu sa Ninovom odjećom. Oblije ga rumenilo neugodnosti.
- Nema ti zašto biti neugodno - reče Nino primijetivši njegovo rumenilo.
- Što se dogodilo?
- Znaš ti dobro što se dogodilo.
- Što se dogodilo? - ponovi Gaj osjećajući ludi bijes.
- Pa znaš - reče Nino i sjedne u krevetu uopće se ne trudeći pokriti. - Oduvijek sam mislio kako je tvoja grubost samo prikrivanje nježnosti.
- Što hoćeš reći? - upita Gaj, osjećajući podrhtavanje mišića.
- Bio si jako nježan - reče Nino i pomiluje mu dlan: Gaj se trgne i naglo ustane. - Iznenadilo me koliko si nježan.
- Šuti! - obrecne se Gaj brzo se oblačeći i osjećajući stid i bijes i želeći da se vrijeme može vratiti, zaustaviti i želeći ...


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.