Na valu uživanja

Mirko ljutito pogleda kroz vjetrobran u noć, u kišu koja bjesomučno već čitav dan pada, a sada, devet se sati navečer približava, kao da je podivljala: još jače šiba svojim mokrim repovima. Da pričeka malo? Bacivši još jedan ljutiti pogled u noć, Mirko shvati kako je uzaludno svako čekanje. Kiša neće prestati barem još nekoliko sati, sudeći po olujnom nebu kojeg može samo djelomično vidjeti, ako polegne grudima na upravljač.
Debele kapi nošene vjetrom bjesomučno su udarale po krovu automobila. Unutra je bilo toplo, udobno, glazba se potiho ispreplitala sa žuborom kiše i Mirko se udobno opustio na sjedištu. Pričekati će desetak minuta. Nigdje se ne žuri. Iza njega je i onako dan u kojem je neprestano jurio ovamo i onamo. Bezbroj je užurbanih koraka danas učinio trčkarajući po čitavom gradu. Obavljajući dosadne, ali neophodne poslove. Sad će predahnuti.

Ni dvadeset metara dalje stojeći u ulazu zgrade i napeto gledajući prema zgradi preko puta u kojoj je živjela, Lucija je primijetila Mirka istog trena kad su farovi njegovog automobila probili gusti zastor kiše. Od tog ga trenutka nije ispuštala iz vida nadajući se da Mirko ima kišobran i namjeravajući ga pozvati istog časa kad Mirko izađe iz automobila. Njen se kišobran prije samo nekoliko minuta uhvaćen nevidljivom, ali silno snažnom šakom ledenog vjetra, odjednom sasvim preokrenuo, prestao služiti svrsi, a čas zatim i iščupao iz njenog stiska. Lucija je žalosno gledala kako njen žuti kišobran leti u vis, prema mutno-žutom nebu, mahnito se okrećući oko sebe, da bi nestao u noći.
Potrčala je u zaklon i drhtureći na ledenom vjetru, osjećajući vlažne prste kiše u kosi i ljuteći se zbog nezgode. Što bi bilo da joj se ovo dogodilo mnogo dalje od zgrade u kojoj stanuje? Nije smjela ni pomisliti na to. Od kad zna za sebe, Lucija ne voli kišu, pogotovo ne voli ovakvu kišu, kakva večeras pada, ledenu i snažnu. Nema ničeg lijepog u jeseni, mislila je Lucija drhtureći zimogrožljivo, zaboravljajući zbog hladnoće na raskošne boje jeseni kojima se divila prije samo nekoliko dana. Ali onda su dani bili još topli, gotovo ljetni, a sad ...

Dosta je čekao, odluči Mirko. Sad je već sasvim jasno da kiša namjerava još satima pljuštati. Skupivši usta u gadljivu grimasu, Mirko odlučno otvori vrata automobila. Unutrašnjost se automobila odjednom obasja svjetlošću, a Lucija, koju Mirko nije ni vidio, propne se na prste u očekivanju, dok su joj duge noge podrhtavale.
Mirko iskorači iz tople unutrašnjosti automobila potiho psujući kroz zube i dalje sa gadljivom grimasom na licu, brzo zaključa kola i pojuri prema ulazu u zgradu.
Sasvim iznenađena tim Mirkovim trkom, Lucija i sama instinktivno potrči, a da nije ni bila svjesna da će potrčati.
Oboje istovremeno stignu ispred zaključanih velikih vrata zgrade umalo se sudarivši, dok je kiša nemilice udarala po njihovim pognutim tijelima.
- Ajme! - uzvikne Lucija i posrne: čizmice visokih potpetica bile su oduvijek klizave, ali ih je ona voljela nositi.
- Opa! - vikne Mirko i zgrabi je u posljednji čas.
- Hvala ti! - reče mu ona u lice.
Mirko zadrhti. Lucijin ga je dah opekao i gledao je u nju, zapažajući njene lijepe i bademaste oči, kao da ih prvi put u svom mladom životu vidi, svejednako je držeći u zaštitničkom zagrljaju. Pogledi im se sretnu i upiju jedno u drugo i odjednom Mirko sagne glavu, a Lucija je zabaci i usne im se spoje u prvi, istraživački poljubac.
- Što to radimo? - tiho upita Lucija grčevito ga stežući uz sebe, tražeći Mirkovu toplinu i uživajući u njoj i čudeći se u sebi zbog tog uživanja.
- Ne znam - reče joj on u kosu. - Ne znam i nije me briga!
- Nije ni mene! - dahne ona.

Ništa neobičnog, mnogi bi rekli. Dvoje se mladih, jer Luciji je dvadeset i četiri, a Mirku trideseta kuca na vrata, zaljubili i to je to. Ali nije tako jednostavno, jer Lucija i Mirko poznaju se čitavog svog života. Žive u istoj zgradi od svog rođenja.
Tu su noć oboje, svatko u svom krevetu, grozničavo razmišljali o tome, osjećajući kako želja raste. Nešto se pokrenulo u njima i ništa tu pokretačku silu više nije moglo zaustaviti.

Lucija još nikad ovako nešto nije osjetila, a bila je uvjerena kako sve zna o ljubavi i seksu. Sa nepunih četrnaest godina, prvi je put legla sa muškarcem: bio je stariji četiri godine od nje i činio joj se vraški zrelim. Kasnije je, naravno, shvatila kako to nije bilo tako. Nije bio zreo muškarac, a ni mnogi drugi koje je sretala i primala u svoj zagrljaj, nisu bili ono što je Lucija tražila.
Voljela je seks i uživala je nesputano u njemu ne skrivajući to. I svatko, tko je pažljivo promatrao, ubrzo bi shvatio tu činjenicu.
Jednom je, dok je još bila sasvim nezrela mršava i visoka petnaestogodišnjakinja, misleći kako je zbog nekoliko seksualnih iskustava zrela i iskusna žena, dotrčala do svog društva u obližnjem parku pored zgrade i ponosno lanula:
- Uh! - rekla je prilično glasno i nekoliko njih, koji to nisu trebali čuti, čulo je njene riječi. - Kako sam se dobro izjebala!
- Pričaj! – zagraktalo je mladi društvo, a Lucija im je sa uživanjem udovoljavala želji i pričala o svom slatkom i vrućem poslijepodnevu.
Inače uvijek nadasve tiha i pristojna djevojka, kad bi se radilo o seksu, postajala bi "mala prostakuša", kako je rekao jedan njen susjed koji je čuo njene riječi izgovorene tog ljetnog vrućeg dana i koje je upamtio.

Naravno da su svi stanari zgrade primijetili što se zbiva i napeto pratili sve što se događa i govori, očekujući znatiželjno rasplet. I svi su se složili u tome, kako lijepo izgledaju Lucija i Mirko zajedno. Prekrasan mladi par. Oboje onako visoki, mladi, ne zgodni, već upravo lijepi, blistajući zbog osjećaja koje se porodilo u njima i koje su strastveno njegovali.
Nastojali su prikriti ono što osjećaju jedan prema drugom, ali to je bilo jače od njih. Nisu uspijevali. Nisu mogli uspjeti.
- Gledaj im tijela - primijetio je jedan susjed gurnuvši laktom drugog. - I slijepcu je jasno što se događa. Pogledaj kako se ona naginje prema njemu. Kao da će ga upravo sad zgrabiti!
- A vidi njegov oboreni pogled - prihvatio je njegov sugovornik. - Oborio je glavu, skriva pogled. Jadnik, nema iskustva.
- Već će ga ona naučiti - rekao je prvi i obojica su se sa razumijevanjem nasmijala.

Mirko je shvatio te noći, dok je sa čežnjom mislio na Luciju koja se nalazila tako blizu, a opet tako daleko, samo dva kata ispod njega, da se sve ovo dogodilo zbog jedne opaske njegovog prijatelja Janka.
- Vas ste dvoje stvoreni jedno za drugo - rekao je tog vrućeg dana prije pet mjeseci Mirkov prijatelj Janko.
- O čemu to govoriš? - upitala je Lucija nasmijavši se i zabacujući dugu smeđu kosu, podrugljivo ga gledajući.
- Oh, pa znaš - vragolasto je odgovorio Janko. - Siguran sam da znaš što mislim.
- Objasni - zatražila je Lucija, dok je Mirko svim silama nastojao ne gledati u nju. - Kad si već počeo ...
Bilo je ljeto, vruće i njih je nekoliko sjedilo u obližnjem parku tražeći malo osvježenja ispod krošnji stabala. Iznad njih, na ulici, odvijao se promet, ljudi su polako i usporeno hodali.
- Pa svi znamo da si ti komad s iskustvom - rekao je Janko pogledavši u bademaste oči lijepu Luciju. - Nisi nevinašce.
- Tko jest? - upitala je ona.
- Nitko - rekao je Janko - osim Mirka.
- Daj, ne tupi - tiho je rekao Mirko i gurnuo Janka laktom.
- Ne uzbuđuj se - mirno mu je dobacio Janko. - Lucijo, pomogni zgodnom dečku i ujedno svom susjedu. A i tebi će biti lijepo.
- Jesi li ti lud? - upitala je Lucija.

I tu je sve stalo tog vrućeg dana. Tako su mislili, ali nije bilo tako. Crv kojeg je Janko ubacio svojim riječima, nastavio je svoj posao. Lucija bi sve češće znala uhvatiti samu sebe, kako misli na Mirka. I podsmješljivo odmahivala rukom. Kojeg će joj vraga djevac? Jer bila je sigurna da je Mirko upravo to.
Mirko je to i bio: djevac. Nikad u svom gotovo tridesetogodišnjem životu nije bio intiman sa nekom ženom. Nikad nije ni imao djevojku. Nikad se nije ni zaljubio. Nikad nije ni pomišljao na zaljubljivanje. Nikad nije osjetio potrebu za ženskom blizinom. Nikad nije ... i moglo bi se tako u nedogled. Jednostavno nije osjećao potrebu.
Sad su mu odjednom vlastite misli postale strane, iznenađujuće. Nabijene erotikom. Zamišljao bi golu Luciju i pitao se, kako li je to pogladiti meku i glatku i zategnutu kožu golog tijela. A žudnja je rasla i rasla.

I te je noći, nekoliko mjeseci kasnije, padala gusta kiša šibana vjetrom, kad su se njih dvoje, Lucija i Mirko, bojeći se rastanka i nastojeći ga odgoditi što više mogu, sjedili u kolima i ljubakali. Upravo su se vratili sa provoda, bio je petak, točnije subota, ponoć je odavno prošla i uskoro će biti tri sata.
Mirko prvi prekine zagrljaj u kolima i odvoji se od Lucije, pa odlučnim pokretom otvori vrata.
- Dosta je bilo - reče. - Prepone me ubijaju. Moramo naći mjesto samo za sebe.
- Moramo - složi se Lucija dovodeći u red svoju kosu.
- Muka mi je ovako gladan ostaviti te i otići u vlastiti krevet bez tebe - reče on.
- Sutra sam sama u stanu čitavo poslijepodne.
- Ah sutra! - potišteno reče on. - Treba izdržati do sutra.
Držeći se za ruke pretrčali su po kiši onih nekoliko metara do ulaza u zgradu, Mirko je brzo otključao masivna vrata. U hodniku zgrade je bilo tiho, mirno, baš kao da nikog nema oko njih, kao da ljudi ne spavaju u svojim toplim krevetima. Činilo se da su jedino oni osuđeni biti bez kreveta.
- Dođi ovamo! - rekao je Mirko odlučno: promijenio se mnogo, stekao sigurnost, odvažnost, koja je sve više imponirala Luciji i koja je bila sretna zbog te promjene.
Prišla mu je korak bliže, a on je privuče lijevom rukom, dok mu desna sune dole, među njene dugačke noge. Povuče joj zatvarač na trapericama, spusti se na jedno koljeno ispred Lucije i povuče joj traperice naniže. Ona mu pomogne podigavši nogu i iskorači iz te jedne nogavice traperica. Druga im za ostvarenje njihovog nauma nije smetala. Mirkovi drhtavi prsti potegnu njene minijaturne svijetlo-plave gaćice i ponove gotovo isti pokret. Desna je Lucijina noga bila sasvim slobodna i onako duga i lijepa, radosno se svjetlucala u polutami stubišta.
Mirko joj podigne nogu i Lucija ga njome obujmi oko bokova, a usta im se spoje u još-malo-pa-ugriz, zubi im zveknu, a oči im zasiju. Napeto su se gledali čitavo vrijeme, dok se ona požudno uvijala i zvala ga bokovima, a on prodirao sve dublje i sve brže. Dahtali su sve jače i sve brže i noge im se stresle i više ih ništa nije moglo zaustaviti. Zaboravili su na sve i sve je prestalo postojati. Osim njih i njihove gole žudnje koju su zadovoljavali, zadovoljavali ...
Lucijino se tijelo odjednom ukoči i divlje zadrhta, a iz grla joj se otme jasan i glasan sladostrasni jecaj koji odjekne praznim stubištem poput pucnja. U isti čas Mirko, drhtureći na vrhu vala uživanja eksplodira, oslobodi se napetosti i drhteći u njenom naručju ne mogavši se suzdržati vikne:
- Aggggrrrrrrrrrrrrrhhhhhhhhhh! - dugačko i bolno i radosno, jer prvi je put u svom životu osjetio i bol i užitak istovremeno u naručju voljene žene.
Širom otvorenih usta boreći se za zrak, plamtećih očiju, brzo su pokrivali svoju golotinju, odjednom postavši nje svjesni.
- Bježimo! - prošapta Lucija. - Idemo van, jer netko će sigurno baciti pogled u hodnik.
Imala je pravo. Dok su ponovo po pljusku trčali, ovaj put prema kolima, iza njih se stubište odjednom osvijetli, a da nitko nije ušao u zgradu, koju su oni zamračenog stubišta napustili.

Sutradan su stanari potiho se smijuljeći pitali jedni druge jesu li čuli sladostrasne krikove-jecaje u kišnoj noći. Nitko nije imenom spomenuo mladi par, ali svi su znali o kome se radi.
- Što mislite - postavila je pitanje susjeda sa prvog kata, koju je ljubavno meškoljenje u hodniku te noći prvu probudilo - koliko će njihova zaluđenost trajati?
Nitko to ne zna, naravno. Čitava zgrada, a i njih nekoliko još u blizini, sa pažnjom i znatiželjom motri mladi par. I čeka.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.