Blagi ljudi, blagih dana

Hodam polako ulicom, vlažan je asfalt pust, nigdje nikog na vidiku, grad kao da pripada samo meni. Dobar osjećaj. Nema gužve, nema strke, nema buke. Jedina dobra strana ovih dana. Blagdana, kako sad govore: prije su govorili "praznici". Sve je usporeno. Hodam polako i osjećam radost u sebi. Uspio sam! Ovog sam puta uspio!

Vraćam se s obiteljskog okupljanja na božićnom objedu: čim sam došao kod njih kao da sam otvorio takmičenje tko će me čime ponuditi.
- Uzmi ovaj kolačić - rekla je sestra pružajući mi ogroman pladanj i na njemu brdo kolača: nisam mogao, a da se ne upitam, što li to pokušavaju zasladiti? Život? - Tope se ustima.
- Evo i čaša - veselo je rekao njen muž i tutnuo mi veliku čašu u ruke.
Dječurlija je trčala po prostranoj dnevnoj sobi, ali im to nije bilo dovoljno. Htjeli su još prostora, htjeli su čitav prostor za sebe, pa su se urlajući natjerivala, dok smo mi, odrasli, barem po visini i godinama odrasli, poput ovaca skupili u jednom kutu i nevezano razgovarali. Čekali smo poziv na božićni svečani objed, kako su oni govorili o tom događaju, a ja ga potajno u sebi, i samo u sebi, nazivao godišnjim porodičnim prežderavanjem.
- Moraju li ovoliko galamiti? - upitao sam sestru, glavom odmahnuvši prema buci, prema dječurliji.
- Ostavi! - rekla je i odmahnula glavom. - Vidi se da nemaš djece. Mnogo gubiš, znaš!
Znao sam. Propustio sam pranje pelena i cijelonoćno drečanje. I nikad nisam požalio za propuštenim.
- Djeca su prava blagodat - nastavila je sama za sebe, jer to je bila njena tema, njena mantra, i nije se mogla zaustaviti. - Svako jutro ...
Okrenuo sam pogled i zapiljio se u klinčariju koja je divljala. Do mene je dopirao sestrin glas, ali nisam razumijevao rijeku riječi koja se prosipala. A onda do mene dopre ona stara i već mnogo puta izgovorena rečenica:
- Šteta što nemaš djece. Što tako živiš. Šteta.
- Treba me ubiti - rekao sam: naprosto je izletjelo iz mene.
Oko mene je zavladao muk. Mogli ste tišinu, ali samo tišinu koju su stvarali odrasli ( ako je to uopće moguće ) rezati nožem. Djeca su i dalje bučila, možda još i više nego prije.
- Zašto tako govoriš? - procijedila je uvrijeđeno sestra.
- Čuj - rekao sam tiho i zaklinjući se u sebi, kako ovaj put neću ustuknuti, kao što sam uvijek prije ustuknuo prilikom ovakvih razgovora koji su se odvijali dva ili tri puta godišnje. - Vjerujem da mi ne želite loš život, svi vi. Ali shvatite već jednom, ja sam zadovoljan svojim životom. I ne želim ga mijenjati.
- Htjela bi te oženiti - rekao je sestrin muž udarajući me po ramenu i pokušavajući ublažiti napeto stanje upitao: - Zašto bi tebi bilo bolje nego nama?
Očekivao je odobravanje za svoju dosjetku, ali uzalud je čekao. Sva su lica oko njega odavala uvrijeđenost. Jer svi su oni, čitava bulumenta koju nazivamo obitelj, bili uvjereni kako žive dobre živote, plemenite živote. Podizali su djecu, otplaćivali kredite, radili od jutra do sutra i bili uvjereni kako je to jedino ispravno. A svi ostali koji tako ne žive, e, pa, jednostavno nemaju dobar život.
Šutnja je potrajala nekoliko minuta, a onda su počeli svi odjednom govoriti. Kao da je netko dao znak. I svi su govorili jedno te isto, to jest, besmislice. Sami su sebi pljeskali velikim riječima uzdižući u nebeske visine svoje beznačajne živote. I osjećali se važni. I svačije su riječi bile uperene prema meni, svaka riječ oštra poput koplja. Jer ja nisam ništa postigao: nisam se oženio, nemam djece, nemam čak ni stalan posao. Drugim riječima ... ne, nisu to glasno izrekli, ali sam im te riječi čitao u očima, naprosto su vriskale u njihovim užarenim pogledima. Pravednički gnjev ih sve zahvatio i udružio. Potražio sam pogledom rođakinju, prisjećajući se davnog razgovora sa njom.
- Zar ne želiš djecu? – pitala me je.
- Ne – odgovorio sam . – Ne želim djecu.
- Ali, onda uzalud živiš! – rekla je ona. – Tvoj je život besmislen.
- To možda vrijedi za glupače poput tebe! – prasnuo sam, okrenuo joj leđa i otišao: nekoliko godina ni riječi nisam izmijenio sa njom, sve dok me nije zamolila za oproštaj.
Uhvatio sam joj pogled i po veselom bljesku u crnim joj očima shvatio da se i ona prisjeća našeg davnog razgovora: ni ona nije zaboravila.
- Sad bi bilo dosta! - uzviknula je sestra došavši iz kuhinje u koju se morala silom prilika, radi pečenja vratiti, zažarenih obraza. - Odložite čaše i svi k stolu. Brzo!
- Moram ruke oprati - rekao sam sestrinom mužu.
- Znaš gdje je - rekao je tiho: bilo mu je nelagodno, iako je dijelio njihovo mišljenje o meni, siguran sam.
Znao sam: kupaonica se nalazila u hodniku, ni tri metra udaljena od ulaznih vrata. Temeljito sam oprao ruke, isplahnuo lice i mokrim prstima prošao kroz kosu.
Osvježen, osjećajući se laganim, tiho sam otvorio vrata i mačjim koracima, sasvim nečujno, prošao hodnikom, otvorio vrata i izašao iz stana. Neka bez mene uživaju blagdanskom prežderavanju.

Mobitel mi se u džepu vindjakne oglasi upravo dok prolazim malim parkom. Znam tko zove i prije nego li se javim.
- Zašto si pobjegao? - uzrujano me pita sestra.
- Nisam pobjegao - mirno rečem. - Otišao sam.
- To je isto! Postupiti tako ružno i to još na Božić ...
- Ubuduće - mirno je prekinem - više me ne pozivaj na obiteljska okupljanja. Jasno?
Ne čekajući odgovor prekidam vezu, vraćam mobitel u džep vindjakne i laganim korakom, oslobođen, bez tereta, nastavljam hodati parkom.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.