Očvršćivanje

Šumska je staza bila uska i strma i dječak je teško održavao korak nastojeći ne zaostati previše iza strica. Stric je hodao tri metra ispred njega, dvocijevka mu se priljubila uz tijelo, činilo se da je srasla s njegovim širokim leđima. Dječak je gledao u sjajni kundak puške svim se silama trudeći prikriti ubrzano disanje. Dokle li samo doseže ova uzbrdica? Kao da joj nigdje nema kraja.
Iznad njih su visoka stabla stvarala prijatno hladovito mjesto i drugom bi prilikom dječak uživao šećući uskom stazom. Volio je šumu, životinje u njoj, bljesak sunca kroz guste grane, iznenadni izlazak na čistinu obasjanu suncem, pjev ptica i još mnogo toga. Ali ubrzani hod strica nije mu ostavljao vremena za uživanje, već je isključivo zahtijevao čitav njegov napor u održavanju tempa. Slutio je, kako to i jest stričeva namjera. Voli ga mučiti, njega, dječaka iz grada, nenaviklog na dugo hodanje neravnim terenom. A on se sinoć, dok su sjedili za dugačkim stolom i uživali u večeri, obradovao kad se stric nagnuo prema njemu.

- Hoćeš li poći sa mnom ujutro? - upitao ga je, a dječak je osjetio kako ga radoznali pogledi promatraju.
- Hoću - odgovorio je: nije htio pitati za detalje.
- Biti će malo naporno - dobacio je stric. – I neće biti baš prijatna šetnja.
- Neka - kratko je odrezao dječak.
- To volim - rekao je stric odobravajući. - Ne treba se bojati napora. Čini mi se da te kod kuće previše maze. Nekako si mi mekan ...
- Ne govori tako - ukorila ga je baka: maramom joj je bila pokrivena kosa, a lice izborano, prijatno. - Tek mu je dvanaest godina.
- Želim očvrsnuti - rekao je dječak.
- Vidiš? - upitao je stric baku. - Možda još i ispadne nešto od njega.
Dječak na to ništa nije rekao. Točno je znao na što stric misli. Na onaj dan prošlog tjedna kad ga je posramio.

- Dođi - pozvao ga je stric. - Morati ćeš mi pomoći.
- U čemu? - radoznalo je dječak upitao, jer nije baš ništa znao o seoskim poslovima koje je svakodnevno s nerazumijevanjem i ne učestvujući u njima gledao već petnaest dana, koliko se nalazio na stričevom imanju.
- Pridržavati ćeš zdjelu za iznutrice.
U dječakovoj je glavi zazvonilo za uzbunu.
- Iznutrice? - oprezno je upitao.
- Klati ćemo janjad - odgovorio je stric radoznalo ga gledajući, osjećajući napetost u dječakovom glasu. - Točnije, tri ćemo priklati.
- Neću - rekao je dječak i oborio pogled: bilo ga je sram, ali više se volio stidjeti nego ...
- Strah te? - upitao ga je stric. - Ne mora te biti. Prvi je put najgore. Poslije ćeš se naviknuti.
- Ne želim se na to naviknuti.
Dječak je vidio kako je stric zaustio da mu nešto oštro odgovori. Pročitao je to u stričevom smrknutom pogledu, ali se licem strica odjednom razlio osmjeh popustljivosti i dječak je odahnuo.
- Kako želiš - miroljubivo je rekao. - Ni na što te neću siliti.
Dječak je odahnuo i još više zavolio strica. Divio mu se, jer stric je naslutio borbu u dječakovim grudima i nije dozvolio da se borba rasplamsa, nije dozvolio patnji rasti.
Tu je istu večer stric događaj ispričao za stolom, dok su večerali. A kad je stric završio sa pričom, okrenuo se prema dječaku.
- Jesi mekušac? - upitao ga je prodorno ga gledajući.
- Nisam - odgovorio je dječak. - Ali ne volim kad životinje pate.
- Ali te to ne smeta da uživaš u njihovom mesu - smijući se nadovezao je stric, pokazujući na tanjur ispred dječaka.
Dječak ništa nije odgovorio, jer nije znao što odgovoriti. Noću, u krevetu, dok je slaba mjesečina prodirala kroz širom otvoreni prozor, pitao se mnogo toga čega se nikad prije nije pitao i tražio odgovore koji nisu dolazili.

A sad ga stric muči ovim ubrzanim hodom kroz šumu. Ima li mučenju kraja? Majica mu se sasvim prilijepila uz grudni koš, a pramenovi kose vlažno mu miluju čelo.
- Još malo - reče stric: je li naslutio dječakove muke? - Možeš li?
- Mogu!
Do dječaka dotrči jedan od dva stričeva psa, Roni, ostarjeli ptičar sa bijelim mrljama na crnom vitkom tijelu. Dječak ga radosno pomiluje: njega je više volio od Astora, mladog i sasvim crvenog setera. Hodajući pognuto uz psa, da bi ga mogao češkati, dječak posrne: stigli su na vrh uspona i počeli se spuštati. Roni otrči dalje, a dječak se zagleda u malu čistinu koja se odjednom otvorila pred njima. Mala livada usred šume raskošno obasjana suncem, okružena visokim ponosnim topolama.
- Sjedni - reče stric, zbaci ranac s leđa, odloži dvocijevku uz stablo, pa otvori ranac i iz njega izvuče kratku i sklopivu lopatu. - Jesi li žedan?
- Jesam - zahvalno odgovori dječak: bio je žedan već duže vrijeme, ali nije želio to reći.
- Evo, pij - reče stric i dobaci mu čuturu sa vodom. - Odmori se. Ja ću za to vrijeme iskopati rupu.
Uživajući u sjeni ispod topole, dječak je pomalo pio, prisjećajući se da je čitao o tome, kako ne valja naglo piti. Roni je legao uz dječaka i uživao u češkanju ušiju, dok je mladi Astor uzbuđeno skakao oko strica koji je brzim zamasima ruku kopao zemlju dubeći rupu u njoj. Skinuo je košulju i bio do pojasa gol i dječak ulovi samog sebe kako se divi mišićavom torzu strica. Ima stric pravo, mora malo očvrsnuti.
Kad će on postati jak i neustrašiv kao stric? Zašto nema tako razvijene mišiće? Baš bi bilo krasno kad bi bar malo snage prešlo sa strica na njega. Kako li samo stric sve teškoće vrlo lako savlada! Ništa za njega nije preteško. Sve sam radi. Održava čitavo imanje i uvijek je svakom na pomoći. Nije grub, kao što je pogrešno u svojoj slabosti dječak jednom pomislio. Samo je čvrst. A muškarac mora biti čvrst, zar ne? Vidi ga samo kako neumorno zamahuje kratkom lopatom na vrućem suncu.
Umor, osvježenje, jednolični šumovi kopanja, draga blizina Rona, sve je to djelovalo na dječaka i dječak neprimjetno klizne u san.

Iz sna ga trgne lagani udarac stričeve noge.
- Probudi se! - reče mu stric. - Vrijeme je.
Bunovan, nespretno ustajući, dječak se pitao: vrijeme za što? Njegov stric stavi uzicu Ronu, privede psa do iskopane rupe i zaveže ga za kolac kojeg je zabio tik uz rupu prije nego što je probudio dječaka. Pas je veselo mahao repom i prijateljski se trljao o stričevu nogu.
Dječaku odjednom sine što će se dogoditi. Osjeti kako mu se nutrina komeša, plamti i čudna ljutnja skuplja u grudima.
- Zašto, striče? - upita tihim glasom.
- Star je - odgovori stric. - Više uopće ne lovi. Bolestan je. Skratiti ću mu muke.
- Zašto ispred mene? – upita dječak. – Znaš da ga jako volim.
- Ne cmolji! – otrese se stric. – Prestani biti mekušac.
Dječak zausti da još nešto reče, ali se predomisli. Očvršćivanje. Ovo je bilo očvršćivanje. Odjednom je to sasvim jasno shvatio, a shvatio je i to, da bi svako daljnje raspravljanje sa stricem bilo uzaludno. Ako je raspravljanja uopće i bilo. Drhteći mirno je stajao i gledao u dragu životinju kako stoji pored rupe u zemlji koja će joj za koji tren postati grob.
Sunce se već visoko podiglo i kad je stric podigao pušku, dječak ugleda odsjaj sunca na crnoj cijevi, primijeti lepet žutog lišća na topolama, obasjanu crnu dragu glavu Rona koja se odjednom zacrvenjela. Pucanj je snažno odjeknuo, pas je poskočio bolno, zavrtio se u krug i stropoštao u rupu. Bilo je gotovo.

Vraćali su se istim putem, šuteći, ali sad je samo Astor veselo trčkarao pored njih. Vraćali su se istim putem isti ljudi koji više nisu bili isti.
Stric je zemljom zatrpao tijelo Rona, a dječak nije htio otići prije, nego što je na pseći grob poslagao kamenje, kojeg je sa mukom nalazio u šumi i nosio do malog humka. I nije dozvolio stricu da mu pomogne. Sasvim je sam donio svaki pojedini kamen i nježno ga polagao na mali humak.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.